Slušaj ‘vamo, slušaj ‘vamooo!”, gledam na televiziji kako drčni Slavko Goluža urla prema svojim igračima za vrijeme minute odmora u beogradskoj Areni. Duhom odsutni Ivano Balić zaklonio je lice ručnikom, Lackoviću je pogled odlutao u publiku, Alilović nateže nemirne rukave trenirke i zapravo samo Jakov Gojun netremice zuri u izbornika. Ovaj naš ‘kauboj’ zadužen za izbacivanje loših momaka iz ‘saloona’ (ili deveterca, sasvim svejedno) sav se pretvorio u uho kao da će Goluža sljedeće sekunde na najglasnije odvrnuti novi hit Jelene Karleuše. Međutim, izborniku ne pada na pamet dodvoravati se beogradskoj publici. Umjesto toga, izdaje set važnih instrukcija: “Slušaj ‘vamo! Sada se zbijte u obrani, znači, zbijte se. Jeste me čuli?”

Trenutak neponovljive sportske čarolije, sat male rukometne Sorbonne, prekinuo je telefonski poziv. S druge strane žice - nogometni menadžer. Ovih dana, shvatit ćete, čovjek ih se ne može otresti jer pred vratima je Euro 2012., nešto kao Expo 2012., samo što je izlagača puno manje (riječ je, naime, o kremi našeg kontinenta), paradiraju u kopačkama i čini se da je više živog keša u optjecaju.

Uzimajući prvenstveno u obzir interese naše male ekonomije koja vapi za povećanjem izvoza, mi novinari u ovakvim se prilikama spremno stavljamo na raspolaganje hrvatskim izvoznicima. Nagrada koju primamo nakon dobro obavljenog posla, rekao bi Harry Redknapp, možda nije zakonita, ali polažemo moralno pravo na nju. Sve je stvar interpretacije. Mi vjerujemo da smanjujemo trgovinski deficit. Neki maliciozni tvrde da živimo “od poticaja”.

“Ide li onaj tekst danas, sutra, preksutra? Hajde, brate, stisni malo tog urednika. Doći će Svjetsko prvenstvo u Brazilu, a ti nećeš slova napisati o onom mojem balvanu. Kome ću ga uvaliti bez dvije utakmice u reprezentaciji? Ne plaćam te da bi šutio...”, prekori me trgovac s licencom Fife i više kaznenih prijava u svojem CV-u.

“Nemoj tako. Trudim se, ali uređivačka koncepcija nam ovih dana ne ide na ruku. Ubijaju s rukometom i tenisom. Puno lakše bih ga strpao u subotnji prilog ‘Nekretnine’, ali tu uslugu posebno naplaćujem”, pokušavam odvesti razgovor u neobavezne vode.

“Brzo se uozbilji, inače ćemo na Euru gledati pravu nekretninu, Sammira ili nekog sličnog. A onda se možeš pozdraviti s honorarom”, spustio je slušalicu.

Bio je to naš zadnji, a bojim se i posljednji razgovor jer je u međuvremenu Zoran Gobac raskrinkao kriminalnu spregu nogometnih menadžera i novinara koji udruženim naporima prepariraju Slavena Bilića i javnost da nam reprezentacija izgleda ovako kako izgleda.

Mogao je Gobac i na elegantniji način objasniti narodu da je nogometna reprezentacija leglo najgoreg klijentelizma, da je tu riječ o zatvorenom i sjajno uhodanom parazitskom krugu. Da je iole duhovit, Gobac bi, recimo, čestitao menadžerima i novinarima jer su odveli Bilićevu momčad na Europsko prvenstvo nacrtavši mu sastav.

On je, međutim, cijepljen protiv humora i poslovično arogantan, što je potpuno u skladu s činjenicom da je Gobac dugogodišnji rukometni monopolist na ovim prostorima. Gazda kluba, vlasnik reprezentacije i saveza te ideolog užasno ambicioznog projekta SEHA lige. Pravi rukometni Gadafi s Balkana.

Gopčeva optužnica za korupciju isporučena cijeloj jednoj branši bez ijednog, pa makar najsitnijeg, dokaza samo naizgled izmiče racionalnoj analizi. Iz kuta nižepotpisanog, posrijedi je zapravo vješt “spin” kojim Gobac štiti svoju monopolitičku poziciju. Ne odgovara mu da se po novinama beskrajno razvlači njegov beogradski sukob s navijačima, koje je maestralno zaustavio na srpskoj granici uoči dvoboja Hrvatske i Srbije. To što je u biti učinio dobro djelo i spriječio krvoproliće ne može ga abolirati u očima navijačkih “jastrebova” koji su ga gađali grudama i najtežim uvredama. A oni su posljednja stvar koja mu treba za vratom sada kada je odlučio SEHA projekt učiniti pandanom Bundesligi. I rukomet je, da se ne lažemo, samo instrument za proizvodnju novca i prisvajanje društvene moći...