ZAGREB - “Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka” naslov je nove zbirke priča Julijane Matanović - autorice bestselera “Zašto sam vam lagala” i “Bilješka o piscu” te profesorice na Katedri za noviju hrvatsku književnost.

Izjavili ste da najviše volite knjigu “Tko se boji lika još”. Zašto?

Zato što najdublje pokriva mene. Koncepcija te knjige omogućila mi je da pripovijedam priče ukradene iz svoga i tuđih života, da priznajem ljubav prema čitanju, da posumnjam u antologije, povijesti književnosti i pristup lektiri, da ispovjedim kako u objektivnu analizu književnoga teksta ne vjerujem, da polemiziram s onima koji znaju tko i o čemu i kada smije pisati, da prokomentiram zbilju i političke gluposti. A volim je i zbog toga što sam joj život unaprijed pogodila. Znala sam da će se oni meni neskloni zakvačiti na žanrovsko određenje, da će samo rijetki zabilježiti da junaci govore jezikom svoga kraja, da će se kod nekih u ocjeni knjige prečesto koristiti riječ kolumna. Koliko god to zazvučalo neskromno, ta je knjiga mnogima dala pravo na drukčija čitanja i pravo na iskazivanje ljubavi prema književnosti.

Kakav odnos imate prema novoj knjizi?

Još je jako friška. Znam da je nakrcana emocijama. Ta knjiga je moj dug prema nekim ljudima, nekim gradovima, ona je i pojašnjenje, i utjeha. Zbog toga će se i recepcija, osjećam to, usmjeriti na izdvajanje autobiografskih momenata. Kao da je literatura nešto drugo, i kao da svaki pisac nije rođen sa sepetom vlastitih, poznatih motiva.



Opterećujete li se unaprijed  kritikama?

Da, pomalo, ali nisam više tako osjetljiva kao prije deset godina. Naučila sam da se unaprijed zna tko će, i gdje, i o komu, i kako pisati. Čak i tko će šutjeti. Sjećam se koliko me boljelo pisanje o romanu “Bilješka o piscu”. 

Nova knjiga: Zbirku priča Julijane Matanović objavila je Mozaik knjiga 

Te su se kritike mogle imenovati i kao naputak, za moj  povratak u provinciju. Jer, bilo je to vrijeme u kojem je tema mučnine ljubavnog trokuta bila izbor prema sudu struke - zatucanog autora, stasalog u blatu, onog koji ne zna zakone urbane proze. Danas, koliko vidim, nije tako. Puno mi je važnije ono što mi čitatelji kažu gledajući me u oči. Ako vam netko prizna da je nakon vaše promocije odlučio studirati književnost, a to vam izgovori tek pri završetku tog studija, onda te on očvrsne pred perima književnih kritičara koji su, moramo to priznati, izgubili i ugled i utjecaj koji su imali. 

Gdje povlačite granicu između privatnog i javnog?

Nekoliko sam puta rekla da živimo na prostoru u kojem smo svi rođaci barem u trećem koljenu. I svi o svima znamo puno, pa čak i o onima koji misle da se pred nama dobro skrivaju.

Čitajte moje knjige da biste znali tko sam, tu rečenicu su izgovarali puno mudriji i talentiraniji od mene. Nikada nisam zatajila emociju, i to mi je najvažnije. Priznavala sam je i u prozi, ali i u stručnim tekstovima. 

Mogu li se odijeliti strast prema književnosti i znanstveni pristup materiji? Isključuju li se?

Divim se i onima koji to mogu činiti, ali ja ne mogu. Iskreno, i oni koji misle da im to uspijeva, varaju se. Lako bih dokazala hrvatskim piscima, onima koji su ujedno i znanstvenici, da im ta dva tipa teksta sliče puno više nego što bi oni to htjeli.

Svoju poziciju pobrkanih žanrova godinama sam poprilično plaćala. Znam da me profesori i kolege zbog toga nisu shvaćali ozbiljno. Između dva moguća puta - ostati u granicama očekivanja onih koji su me primili na Filozofski fakultet ili slijediti svoju potrebu brisanja granica - odabrala sam drugi .

Povijest naše književnosti čitam kao povijest  pokajanja Što mislite o hrvatskoj književnoj sceni? Previše je osrednjih prostor književnosti shvatilo kao prostor moći. I sve to u vremenu u kojem su brojni zavidni čak i na tuđoj nesreći. O tome su nešto rekli i moji “Likovi“. Ona stara književnopovjesničarska poštapalica “Sad je tako, a vrijeme će pokazati”, čini mi se sve glupljom. Jer, što će vrijeme pokazati? To da će nove generacije bolonjaca trebati pročitati semestralno 1000 stranica primarne lektire, umjesto 1500 koliko smo mi čitali tjedno? Povijest naše književnosti, osobno čitam kao povijest pokajanja. Uvijek iznova iste pogreške. Iste osobe koje revaloriziraju Zagorku ponašaju se prema sličnim pojavama svoje suvremenosti na isti način na koji su se ponašali Zagorkini suvremenici prema njoj. Nisu mi prihvatljiva današnja priznanja po kojima smo u mladosti kriomice čitali baš Mariju Jurić, a do samo prije deset godina ona nam je bila, u javnim govorima, “ta, kaj god“. Govorim iskustvom predavača čiji su se studenti bavili Zagorkom u vrijeme dok to nije bilo “in“. I kad je to moglo pasti na pamet samo nekomu tko ne zna što je visoka književnost. Grozim se pisaca suvremenika koji za bilo koju osobu - koja je napisala i objavila knjigu - kažu da ona nema što raditi u njihovu društvu, bojim se kolega koji vjeruju da su upravo oni zaduženi za davanje prava na pisanje.

Adriana Piteša