Don’t worry Igor Vori efekt se vratio. Hrvatski rukometaši su u maršu prema zlatu pregazili i prepreku zvanu Srbija 31-23 (13-9). Sve polako počinje mirisati na Atenu 2004. godine.

Mali je to, i slatki, uzvrat za poraz u posljednjoj međusobnoj utakmici, u polufinalu EP-a u Beogradu. Mali, jer su hrvatski rukometaši u London stigli zbog puno veće stvari od pobjede u skupini. Cilj je jasan i glasan - zlato! Protiv Srbije su veći dio utakmice igrali kao olimpijski prvaci.

- Igrači su svjesni toga, ali znaju da ne smiju pasti u euforiju - blistao je pred novinarima izbornik Slavko Goluža.

I igrači su po slavlju poslije utakmice pokazali da im je ova utakmica značila više od pukog ulaska u četvrtfinale Olimpijskih igara nakon samo dva kola. U pobjedničkom zagrljaju u dvorani Copper Box našla se i hrvatska zastava.

- Ništa mi ne može ovaj dan pokvariti. Pokazali smo da smo bolji od Srbije kada se igra na neutralnom terenu - naslađivao se Goluža visokom pobjedom protiv velikog suparnika.

- Ne mogu se tome oteti, ali svaka misao o utakmici me podsjeća na film The Storm.

Bila je to oluja hrvatskih rukometaša. Bonaca je trajala samo par minuta na početku drugog poluvremena.

- Bili smo gladni pobjede, a najveća vrijednost je da smo je ostvarili s osmjehom na licu. Igramo s njime, s klupe ih bodrimo s njime, čak se i nakon pogrešaka nasmijemo. U društvu je non-stop neka depresija, mi želimo širiti osmjehe.

I proširili su ga sve do Hrvatske. Htjeli to, ili ne, u domovini se rađa novo rukometno ludilo.

- Malo ćemo profeštati, glasnogovornici Manueli sam dužan bocu vina, a zatim slijedi priprema za utakmicu protiv Mađarske u četvrtak.

Poslije utakmice najviše se pričalo o obrani hrvatske reprezentacije. Srbijanski rukometaši nisu je mogli probiti. Pod broj jedan, bili su prespori za moderan rukomet s kojim Hrvatska upoznaje Britance koji znatiželjno upijaju svaki atraktivan potez dosad im nepoznatog sporta. I oni su ovacijama pozdravili hrvatske rukometaše.

Ivan Čupić postigao je osam pogodaka. Realizirao je sva tri sedmerca iako organizatori prije svakog udarca s razglasa puštaju pjesmu “Under pressure”. Nije pukao pod pritiskom, niti kada je utakmicu otvorio s dva promašaja.

- Sudac me “raz.....”, gledao sam ga još pet minuta nakon što nije sudio te kontakte. Poslije mi je krenulo, ali nije to bitno. Najvažnije je da smo moćni.

Dužnik hrvatskim navijačima jer je Peking propustio zbog nesretne i nespretne ozljede priznao je da se nije radilo o običnoj utakmici.

- Znam da smo svi pričali tako, ali bili smo dodatno motivirani. Prštali smo pozitivnom energijom, igrali sa srcem. Ovo je zbilja lijep dan, ispunili smo si sve želje za ovu utakmicu - raspoložen je bio Čupić.

Obrambena tvrđava blokirala je niz udaraca, vratari su uhvatili 15 lopti (Losert 8, Alilović 7), napad je bio raspjevan, posebno kada ga je vodio Duvnjak. U posljednjim minutama Lacković koji je dobio udarac u mišić mogao se mirno odmarati na klupi.

Igor Vori je, kao i Manuel Štrlek, postigao pet pogodaka. I on je među onima koji želi euforiju sasjeći u korijenu.

- Ljudi moji, odigrali smo tek dvije utakmice. Nemojmo brzati.

No, te dvije su su bile odlične, druga bolja od prve.

- Mogli smo već na poluvremenu imati deset razlike da nismo promašili nekoliko zicera. Najviše od svega me raduje što smo odigrali bez većih oscilacija. * hsl