U 90-ima hrvatski glazbenici uglavnom nisu pjevali o ružnim stranama nacionalizma, rata, tranzicije i svakodnevice, no posljednjih desetak godina sve se više u pjesmama bave politikom i posljedicama dvodesetljetne tranzicije koja je simbolično privedena kraju referendumom o pristupanju EU. Ništa čudno. Prilično uništenih 20 godina života nitko nam ne može nadoknaditi, a od novog ekonomskog kijameta također nam nema spasa.

Prekobrojni albumi

Nastupni album projekta Golem na kojem su pod palicom iskusnog slovenskog producenta Iztoka Turka snage ujedinili Yuri iz Stillnessa, Krešimir Tomec & Marco Grabber, Vojko Vrućina iz Dječaka, Popay i Magellano kao gostujući MC-i te nekolicina drugih glazbenika i programera, nije izuzetak od možda već prekobrojnih albuma o političkom trenutku u kojem se batrgamo. Dojam zaguljene povijesti, mučne svakodnevice i egzistencijalno nesigurne budućnosti te svojevrsnog miksa glazbenog šoua i političko-ekonomske debate pojačan je efektnim korištenjem govora Tita, Tuđmana, Mesića, Josipovića, Milanovića, Kosorice, Šukera, ali i Zdravka Mamića i Branka Uvodića te Benedikta XVI, Alexa Jonesa o Goldman Sachsu i drugih. No, to je dovelo do šuma na kanalu pa poruke Golemovaca ostaju utopljene u antiglobalističkoj kakofoniji.

Ako se Hrvatska formalno uredila, još je daleko od normalne države, pri čemu je kulturološki i civilizacijski krug Europe kojem se Hrvatska vraća sve bremenitiji gotovo pa nerješevim globalnim problemima. Bolje je u EU nego izvan nje, ali realno ni tamo nije dobro jer terminalno bolesnog pacijenta zvanog kapitalizam kao da je zahvatio krajnji stadij ludila pa sa sebe čupa i infuziju zvanu radništvo koja ga je držala na životu. To je i tematski okvir debija Golemovaca koji su u svojim stihovima mogli biti precizniji, izravniji, poetičniji i ubitačniji - poput Damira Avdića o mogućem novom usponu marksizma i fašizma, Baretovih teških boja ili Generala Wooa, začahurenog u crnilu Vukovara. Golemovci više njurgaju i komentiraju, ali i kompliciraju bez potrebe te brkaju lijeve i desne stavove.

Balkanski techno-rock

Na prvu loptu, “Trokut” je zvučno atraktivan i bombastičan. Zahvaljujući tehnološki spretno izvedenim programerskim i producentskim zahvatima glazbeni jezik i sonična arhitektura Asian Dub Foundationa, Rage Against The Machine, Prodixyja i srodnih im sastava - u rasponu od techna, dubstepa i hip hopa do metaliziranih rifova i korištenjem citata Idola ili obradama “Miliona” Boe i “Šakom u glavu” Ramba - prilagođena je Hrvatskoj i regiji, ako treba i s trubačima iz Guče i narodnjačkom harmonikom. No, takav neki novi balkanski techno-rock je dvosjekli mač jer tko se narodnjaka laća, makar i s ironijom, na koncu će od narodnjaka i zaginuti. A i nisu ADF najbolji bend na svijetu.

Zapaljiv koktel

“Trokut” jest zapaljiv glazbeni koktel ekonomskog rasula zbog kojeg smo na korak do roblja i političkih raskrižja na kojima smo tijekom tranzicije zaradili karcinome, no nismo li već zasićeni albumima ipregniranim psovkama i politiziranjem? Usto, može li Golem dosegnuti popularnost prilično srodne Dubioze, odnosno privući dio publike TBF-a i Piva koji su također počeli koketirati s narodnjačkim ironiziranjem te što je sad Yuriju činiti sa Stillnessom?