A onda je počelo. Iz laptopa je krenuo težak, spor, mantričan ritam basa i ritam-mašine. Gitare dvojice gitarista počele su plesti blues akorde oko tog trip-hop ritma, pjevač se okačio za mikrofon i počeo mrmljati u njega, a kad su na red došli stihovi "jedno malo da uništi hiljadu velikih ne i opet u ogledalu đavolu merim zenice", a poslije i "pišem pesme, sviram blues, radost i tugu na stihove lomim" te "raf u kičmi tiho puca, hoću da se raspadnem", znao sam da ću se s tim bendom družiti na duže staze.
U finalu Art & Musica Goribor je došao na red za sviranje upravo kad je počela kiša. Tehnički, na dobro zaštićenoj pozornici koncert se mogao izvesti, no publika se posakrivala po pulskom Kaštelu i bio sam siguran da će doći do pauze. A onda se iz mikrofona začulo "nama ovo paše" i ponovno se iz kompjutora razlegao taj prijeteći težak ritam, kiša je gotovo odmah prestala, publika se vratila, ali Goribor to nije ni primijetio.
Iskreno, niti jedan od ta dva dana nisam Goribor "popušio" do kraja, ali vrag mi nije dao mira jer nekako sam slutio da Goribor malo teže funkcionira kad okolo ima ljudi. Činilo mi se da taj band iz Bora, nekadašnjega rudarskog središta Srbije, mnogo bolje funkcionira kad njegove pjesme čovjek sluša u osami svoje sobe ili automobila.
Te večeri sreo sam Zdenka Franjića i zamolio ga treći album Goribora, "Hoću kući". Zdenko je, naime, objavio sva tri albuma Goribora, ali na svoj već nekoliko godina uspostavljeni način ("prženje" po narudžbi, uz ručno složen omot, bez prodaje u trgovinama). U Srbiji do Art & Music Festivala gotovo nitko nije znao za Goribor, pa čak ni kolega Goran Tarlać koji je u Pulu stigao kao urednik izvrsnog muzičkog portala Popboks (www.popboks.com) na kojem su okačeni i svi tekstovi ikad objavljeni u Džuboksu i Ritmu. Nije mogao vjerovati kad se na koncertu ukazala grupica iz Osijeka, koja je tamo već osnovala fan club Goribora. Kad sam došao kući i na miru preslušao album "Hoću kući", postalo mi je jasno zašto je netko u Osijeku odlučio osnovati fan club donedavno anonimnog trip-hop-blues banda iz Bora, čiji korijeni sežu sve do kraja 80-ih i regularne rock postave koja je uključivala dvojicu gitarista, basista i bubnjara.Prvo što me uzdrmalo pri preslušavanju albuma "Hoću kući" bili su tekstovi pjevača Aleksandra Stojkovića. On je jedan od onih pjesnika koji s malo, ali pomno odabranih riječi uspijevaju izreći mnogo toga. Po tome je Stojković srodniji frontmanu Obojenog programa, Branislavu Babiću Kebri, nego Canetu iz Partibrejkersa (što su bile prve asocijacije nekih mojih kolega na koncertu Goribora u Puli).
Njegova tuga, depresija, razočaranje, duševni nemir, neprilagođenost i bol nisu samo njegovi, nego univerzalni i lakorazumljivi svima koji su se barem jednom osjećali poput "vernika bez crkve, građanina bez grada, ljubavnika bez žene, ritma bez bubnjara", kako to u najpotresnijoj i najtužnijoj pjesmi Goribora, "Bez", s usana teškom mukom cijedi Stojković koji "voli i kad boli, govori i kad gori, piše i kad jedva diše". Gitara koja, uz spori loop, jeca u pozadini Stojkovićevih stihova, nagnala me da prvih pet puta ne uspijem bez suza u očima preslušati tu predivnu pjesmu. Baš kao i "Nestajem" ili "Više se ne bojim", koje kao da su Joy Division pukim nekim slučajem zaboravili uvrstiti na "Closer".
Put u pravi studio
Zapravo, Goribor su se najbliže primakli sentimentu Joy Divisiona, a da uopće ne oponašaju legendarnu manchestersku četvorku, a Massive Attack i Tricky spram borskog trija zvuče smiješno i patuljasto. I premda ističu kako su čak i "kompjutor naterali da svira blues", Goribor, naravno, nije blues band, barem ne u doslovnom smislu. Njihov blues, naime, nije muzička ili stilska kategorija, nego metafizika života, stanje svijesti, uma, i osjećajnost kakvu je rijetko koji band s ovih prostora imao u posljednjih 30 godina.
Aleksandar Stojković je jedan od najboljih, najartikuliranijih i najprofinjenijih pjesnika koje sam ikad čuo u rocku. Njegove iznimno inteligentne, oštroumne i intenzivnim osjećajima nabijene opservacije emotivnih stanja (s iskustvom čovjeka koji se nije libio raznih opijata), ali i perverznih "odlika" bliže i daljnje okoline često su briljantne (kao i njegova zbirka pjesama "Svet je mali, ali ima vremena"). Ipak, "Hoću kući" nije bezgrešan album, ima prostora za dorađivanje glazbenih finesa i aranžmana i bit će prava šteta ako svoj četvrti album Goribor ne uspije realizirati u pravom studiju s prvoklasnim producentom (profila Daniela Lanoisa), možda i s ponovno snimljenim najboljim pjesmama u kojima se odražava Stojkovićeva, ali i univerzalna bol onih ljudi kojima je savršeno jasno što je sve, kada i gdje na ovome svijetu otišlo k vragu.
Album '...od trnja i žaoka' Damira Avdića, kojega su u Sloveniji zbog intenzivnih nastupa nazvali Bosanski psiho, iako često nastupa pod imenom Diplomatz, objavljen je već dva puta. Prvi put za Slušaj najglasnije Zdenka Franjića, a početkom ove godine u sklopu književnog časopisa Fantom slobode. Gitara kao bomba
Avdić nije od jučer. Nisam siguran je li već navršio 40., ali znam da je 90-ih godina predvodio izvrstan tuzlanski punk-rock band Rupa u zidu, čija su dva nastupa svojedobno ostavila jak dojam. Poslije rata u Bosni Avdić je nekoliko godina živio u Americi, a prije nekoliko je godina silom prilika počeo nastupati i snimati sam, uz do daske odvrnutu električnu gitaru koju tretira "kao bombu". Ne voli kad ga zovu kantautorom i smatra se one-man bandom.
Takav dojam ostavlja kada ga čovjek prvi put čuje. Uz njegove nevjerojatno bogate, rječite i ekspresivne stihove doista ne treba ništa više od odšarafljene električne gitare. Teško ga je usporediti s bilo kim, no neke reference ipak je moguće naći.
Pravednička lirika
Njegova je lirika pravednička poput lirike Woodyja Guthrieja, ali i Ivana Gorana Kovačića kojega u jednoj od svojih pjesama čak i citira, ponegdje je blizak Baretu, ali i Dylanu, pa čak i Billyju Braggu, Joeu Strummeru i Asian Dub Foundation. U njegove stihove, često odurlane glasom razderanih glasnica uz gitaru po kojoj udara do pucanja kože na prstima, kao da se slila sva krv prolivena u ratu koji je raspolutio Bosnu i Hercegovinu, kao da su zakopani svi poklani u ratu koji nitko nije želio spriječiti, svi unesrećeni u tranziciji koja je preko noći osiromašila milijune ljudi.
U ovom je trenu Avdić najratoborniji rock-pjesnik, posljednji Mohikanac hardcore punka koji se drznuo na ovitku albuma precrtati Che Guevaru kao potrošenu ikonu ljevičarskog revolucionarizma, anarhist koji savršenom preciznošću raskrinkava sve zlo ovoga svijeta, ali i antiglobaliste i anarhiste koji često nisu ništa drugo nego snobovi i pozeri. Ipak, sebe ne smatra ni austajderom, ni gubitnikom, ni ateistom, ni vjernikom, nego pjesnikom koji se uzdigao na visine trenutačno teško dostupne njegovim konkurentima. Kada kaže "nisam konzument derivata sreće, ne patim od suicida, na jesen je proljeće", posve je jasno o kakvom je liku riječ.
Avdić je doista "daleko ispred hajke", nije ni revolucionar, ni antiglobalist, ali je svjestan da ono što priželjkuje i zaziva nije mnogo više od utopije. Njegovi stihovi zvuče kao plod moralne društvene vertikale, no pitanje je bi li Avdić uopće želio da ga se smatra takvom vertikalom. Iako su mu stihovi često nadrealni, u intervjuima je vrlo realan, čak mu je zasmetalo kad su u Sarajevu, kao i u Zagrebu, Fundamental na koncertu izvukli američku zastavu sa sloganom "Terrorist No. 1" i počeli je gaziti nogama jer takav čin "skupine hašišara iz Londona, koja je pola života proživjela na socijalnoj pomoći" smatra banalnim, kao i "intifadu made in London" usred Sarajeva.
Očito, Avdićeva je pozicija daleko iznad bilo kakvih banalnih podjela na dobre i loše dečke u kojoj su svi Amerikanci a priori loši, a svi ostali a priori dobri dečki.
Gluhi diskografi
Avdićeve stihove ne treba objašnjavati ili pojašnjavati. Najbolje ih je slušati jer kad Avdić zaurla "ne bojte se laveža, on vam zube nema, čuvajte se đubreta, smrad je taj što ujeda" ili "ja ću izleć pticu bodljikava oka, gnijezdo ću joj sviti od trnja i žaoka, ptići moje ptice neće roblje biti, gdje god sviju krila, zemlja će im biti", teško da ikome ne može biti jasno o čemu to pjeva.
Načuo sam kako Avdić, koji je objavio i novelu "Na krvi ćuprija", ima niz neobjavljenih pjesama, priča se kako je bio i kod nekih jačih hrvatskih i bosanskih diskografa da mu objave "...od trnja i žaoka" ili nove pjesme (koje upravo snima), ali nitko osim Franjića nije se želio upustiti u takvo što pod izgovorom da bi Avdić trebao nabaviti bubnjara i basista, pa će onda razgovarati o tome. Ako je to istina, onda bi to bilo ravno tome da je John Hammond odbio Dylana jer mu se predstavio kao pjesnik s gitarom, bez pratećeg banda. Avdiću ne treba ništa, samo brojnija publika koja bi se itekako mogla pronaći u njegovim pjesmama.
Zdenko Franjić - Kralj undergroundaNikada nisam tajio koliko i zašto cijenim Zdenka Franjića s kojim sam se počeo družiti u ranim 80-ima te zašto je bio i ostao jedan od mojih uzora. Kad je krajem 80-ih objavio kultnu kompilaciju "Bombardiranje New Yorka" pod etiketom Slušaj najglasnije/Listen Loudest, kao prvi neovisni LP u nas na kojem nam je predstavio Majke, Messerschmite, Satana Panonskog i Spoonse, bio je to potez kojeg sam morao slijediti objavljivanjem prvog albuma ("Najvažnije je biti zdrav") Obojenog programa. |
Na ovaj ili onaj način životi su nam već odavno isprepleteni. Zdenko je objavio prvu kasetu Majki, ja prva dva albuma legendarnih vinkovačkih rockera, slično je bilo i s Bambi Molestersima, a godinama smo se međusobno posjećivali i jedan drugome otkrivali bandove iz cijelog svijeta. Unatrag nekoliko godina manje smo se viđali nego ranije, pa me ugodno iznenadilo da je Zdenko do danas objavio preko 200 albuma na svojoj etiketi Slušaj najglasnije. Bard balkanskog underground-rock i neovisnog izdavaštva već niz godina albume objavljuje na taj način da mu bandovi šalju snimke koje on umnožava po potrebi tako da po narudžbi "sprži" CD "otisne" rukom presavijeni ovitak.Aleksandar Dragaš
