U redu, načelno govoreći, nije osobito produktivno hvaliti političare, pogotovo ne one koji se još nisu dokazali na svom položaju, poput novog predsjednika Josipovića. Političare, osobito one na vlasti, treba stalno preispitivati, a ne zasipati komplimentima. Nadalje, Ivo Josipović već je i prije dolaska na dužnost počinio nekoliko ozbiljnih pogrešaka u kadrovskoj selekciji, u što će se, bojimo se, vrlo brzo i sam uvjeriti.
Međutim, Josipovićev inauguracijski govor najbolji je politički istup bilo kojeg hrvatskog državnika unatrag desetak godina. Riječ je o govoru kakvog smo dugo, dugo čekali, riječ je o uvjerljivoj manifestaciji novog političkog jezika, riječ je o govoru koji i velikim skepticima budi već davno izgubljenu nadu u hrvatsku politiku. Riječ je, u krajnjoj liniji, o govoru koji novog predsjednika udaljava od njegova prethodnika na razmak jednako velik kao što je iduće desetljeće daleko od devedesetih godina prolog stoljeća.
A za Hrvatsku je upravo ključno da se napokon izvuče iz jezika, gesti, načina ponašanja, komuniciranja, poslovanja i vođenja politike, stvorenih u devedesetim godinama. Inauguracijski govor trećeg hrvatskog predsjednika (Josipović je osobno pisao taj govor), sastoji se od najmanje četiri bitna elementa. Prvi je povijesno politički, gdje je Ivo Josipović izbjegao bilo kakvo strančarenje te je pokazao da perfektno razumije i ispravno vrednuje najšire kontekste ključnih političkih događaja. Njegovoj ocjeni o Domovinskom i o antifašističkom ratu, kao o dva stupa moderne hrvatske državnosti, nema se što dodati ni oduzeti. U određenom je smislu, međutim, još znakovitija i važnija Josipovićeva pozitivna ocjena o pokojnom predsjedniku Tuđmanu, kao o čovjeku najzaslužnijem za stvaranje sadašnje Hrvatske.
Josipović se uspio emancipirati od ostrašćenog govora protiv Franje Tuđmana, karakterističnog za najveći dio hrvatske liberalne ljevice, te se ispravno fokusirao na ono što je kod dr.Tuđmana ipak bilo najznačajnije: na Tuđmanovu nedvojbeno vodeću ulogu u nastanku države i u ratnoj pobjedi. Valja se nadati da Josipovićev stav prema Tuđmanu može utjecati i na sadašnje rasprave o prvom hrvatskom predsjedniku, koje katkad ostavljaju dojam kao da je mnogima Tuđman još uvijek živ i aktivan politički protivnik (ili saveznik).
Drugi značajan element Josipovićeva govora jest modernost. Treći hrvatski predsjednik u svom je inauguracijskom istupu uspio izbjeći većinu uobičajenih, prigodničarskih politikantskih fraza, koje je nadomjestio, pojednostavljeno govoreći, primijenjenom ideologijom pravednosti. Društvo, naprosto, mora biti pravedno, ali ono može biti pravedno jedino ako svaki član društva, ili barem većina u društvu, uistinu želi pravednost.
Ukratko, Josipović je hrvatskim građanima krajnje izravno rekao da svatko tko želi pristojnu državu i društvo, i sam mora biti pristojan, da svatko tko želi efikasnu državu, i sam mora pokušati postupati efikasno, da svatko, tko ne želi korupciju, ni na koji način ne smije sudjelovati u korupcijskim procesima, i tako dalje, i tako dalje... Josipović je svojim govorom postavio određene začetke normalnog, razumnog, građanskog sustava vrijednosti, koje u Hrvatskoj odavno ne postoje, barem ne na razini nacionalnog konsenzusa, a koji nam je posve neophodan.
Treće, Josipovićev inauguracijski govor u jednom se svom dijelu pozvao na najbolje zapadne liberalne tradicije. Radi se o odlomku o ljudskim pravima, gdje se Josipović založio za maksimalno poštovanje svih oblika ljudskih prava, u stilu nekog od velikih američkih ili britanskih političara. Nikada niti jedan hrvatski državnik nije izgovorio toliku sustavnu i bezuvjetnu pohvalu ljudskim pravima, kao predsjednik Josipović u svom inauguracijskom govoru.
Taj element Josipovićeva govora legitimira službenu Hrvatsku kao izrazito tolerantnu državu (naravno i na žalost, velik dio hrvatske političke i javne scene nema baš ništa s načelima na koje se Josipović pozivao u liberalnom dijelu svog govora).
I četvrto, Jsipović se u jednom od poglavlja svog inauguracijskog istupa predstavio kao socijaldemokrat, koji je krajnje osjetljiv na društvenu nepravdu. Josipovićeva briga za nezaposlene i socijalno ugrožene čini mi se iskrenom: kada sam ga intervjuirao, dan prije inauguracije, u skoro dvosatnom razgovoru glas mu je jedini put promijenio boju dok je govorio o siromašnima koje je upoznao putujući Hrvatskom u proteklih nekoliko mjeseci.
Ta osobna suosjećajnost u njegovu se nastupnom govoru pretvorila u jasnu, vrlo socijaldemokratsku političku poruku: svakome u ovoj zemlji mora se omogućiti da zaradi dovoljno, da bi mogao pristojno živjeti. Posve je drugo pitanje je li Josipović mislio na jednakost socijalnih prava, karakterističnu za stari tip države blagostanja ili na jednakost šansi, karakterističnu za današnje britanske laburiste. Možda bi bilo pretjerano očekivati da se takvo što jasno razlikuje u inauguracijskom govoru predsjednika Republike.
Osim ovih bazičnih naglasaka, o hrvatskom povijesno-političkom kontekstu, o ljudskim pravima, o socijalnim pitanjima, i uz izrazito moderni i izravni ton inauguracijskog govora, treći je hrvatski predsjednik u svom prvom velikom javnom istupu izrekao još cijeli niz preciznih i više ili manje značajnih poruka: od poziva na suradnju susjednim zemljama, preko uobičajene i očekivane apologije Europske Unije, preko točne ocjene ekonomske krize i golemog zakašnjenja Vlade u prepoznavanju krize (iako nije izrijekom spomenuo Vladu), pa do rečenice o hrvatskim braniteljima.
Čini se, zapravo, da Josipović nije ništa i nikoga zaboravio. Još je važnije naglasiti da nije rekao ništa pogrešno. Političare, dakle, ne treba zasipati komplimentima. Međutim, Ivo Josipović za svojih prvih četrdeset dana dana (izabran je, podsjetimo, 10. siječnja) - ne računamo li sporne kadrovske odluke koje će, uostalom, njemu samom stvoriti najviše problema - zaslužuje isključivo aplauz.
Već, dugo, godinama, nisam s toliko različitih strana čuo toliko pohvala na račun jednog hrvatskog političara. Na dan inauguracije, kasno navečer, vlasnik Marcellina Mario Čerhak, rođeni skeptik i politički ovisnik, s puno je entuzijazma govorio o novom predsjedniku. Idućeg mi se jutra jedan taksist, koji je u prvom krugu glasovao za Miroslava Tuđmana, pohvalio kako je sada jako zadovoljan što je u drugom krugu glasovao za Josipovića; drugi njegov kolega samo je konstatirao: “To je pravi čovjek. Iako je govor bio dug, nisam ga mogao prestati slušati”.
Ugledni profesor s Fakulteta političkih znanosti govor je ocijenio neobično dobrim za kriterije hrvatskih političara, a jedna kolegica s posla ispravno je konstatirala kako Josipović “predstavlja veliki, pozitivni napredak” u odnosu na cjelokupnu dosadašnju hrvatsku vlast. Ivo Josipović ušao je u predizbornu kampanju kao favorit, čije su se prednosti, koliko god to grubo zvučalo, zapravo temeljile na slabostima njegovih protukandidata, kao i na snazi SDP-a.
Danas je Ivo Josipović vjerojatno najpopularniji hrvatski političar, a sasvim sigurno jedini koji pruža nadu u promjenu. Naravno, Josipović će se vrlo brzo susresti s kompleksom prevelikih očekivanja, kao i s činjenicom da on sam ne može utjecati na konkretne promjene u ekonomiji i upravljanju državom jer predsjednik Republike naprosto nema takve ustavne ovlasti. No, već je i promjena koju je novi predsjednik Republike donio u hrvatski politički govor, i u proklamirani društveni vrijednosni sustav, sasvim solidan razlog za optimizam.
