U posljednje vrijeme počele su mi se sve češće prikradati neke misli o Jadranki Kosor kakvih prije nisam imao. Naime, dobre. Tu i tamo učinilo bi mi se kako hrvatska premijerka ima više volje, odlučnosti, čestitosti i pameti nego što sam ja vjerovao da ima. A onda se pojavio on i svojim ledenim pogledom spržio ionako kržljave pupoljke mog povjerenja u Jadranku Kosor i Vladu kojoj je na čelu. On je, naravno, Ivo Sanader.
Dođe mi da prepišem ovdje od riječi do riječi ljetošnju kolumnu o Sanaderovu odlasku i neodgovorenom pitanju svih pitanja: zašto? I danas stojim iza svakog slova i iza kategorične tvrdnje: javnost ima pravo znati zašto.
Nisam doista vjerovao da će se bivši premijer za tako kratko vrijeme drznuti iskoristiti svoju funkciju počasnog predsjednika HDZ-a da bi doista došao na sjednicu predsjedništva stranke koju je, onim svojim posljednjim govorom u Areni, povjerio dragom Bogu na čuvanje. I Jadranki Kosor. Bilo bi potpuno ljudski da je Ivo Sanader došao u stožer svoje stranke, pozdravio svoje drugove, popio koje piće i kavu, evocirao stara vremena, pohvalio se novim poslom u Americi i onda lijepo otišao i ostavio svoju stranku da radi svoj posao. Ma što to bilo. Tako to, barem ja tako zamišljam, rade počasni predsjednici, počasni doktori, počasni konzuli i sva slična počasna čeljad.
Ali, prema onome što smo imali priliku čuti i pročitati, Ivo Sanader ponašao se kao počasni doktor kojem pokazuju neku bolnicu, a on pravo u kiruršku dvoranu pa udri soliti pamet šefu kirurgije.
Svaki član predsjedništva HDZ-a očito zna zašto to trpi i čime ga je to Sanader zadužio ili čime mu je vezao ruke i jezik. Ali, barem u jednom, a ja vjerujem u vrlo velikom dijelu hrvatske javnosti već sam Sanaderov lik izaziva ozbiljnu iritaciju.
Otkako je otišao, iz kabinetskog ormara Ive Sanadera ispada kostur za kosturom. Gdje god se malo zadigne tepih niče nova afera i hapse se ljudi koji su već po samom rangu svojih položaja morali polagati račune premijeru Sanaderu. Premijer s takvom ostavštinom na mjesto bi se zločina svojom voljom smio vraćati samo hodajući na prstima, pognute glave i manji od makova zrna. Ili, još bolje, tuđom voljom i pod tuđom prismotrom, kao susretljivi svjedok pokajnik.
Ja se ovdje jednostavno moram pozvati na svoje temeljno novinarsko zvanje glazbenog kritičara i priznati da ja tu politiku uopće ne razumijem. Niti je ikada, takvu kakvom nam se prikazuje, uopće želim razumjeti.
Ako je politika to da se ljudi kojima je povjereno voditi državu prave ludi, i da od svih nas očekuju da se pravimo još luđi, onda je meni ta politika jednostavno - odurna.
Ivo Sanader je bivši premijer koji javnosti nikad nije rekao, a kamoli objasnio zašto je otišao. Time je pokopao i zadnju mrvicu osobne vjerodostojnosti te gadno ugrozio i kredibilitet onih koji su vlast, ne pitajući i ne odgovarajući zašto, od njega preuzeli. Građanin Sanader k tomu je u međuvremenu postao zaposlenik bogate Kanađanke i njezine zaklade čija je svrha jednako jasna kao i njezino ime: “Globalno kreativno vodstvo”. Bila to globalna paralaža ili ne, naša javnost o interesima te gospođe i njezine zaklade u svakom slučaju ne zna baš ništa.
Ali, taj i takav Ivo Sanader ušetava na sjednicu predsjedništva stranke na vlasti, stranke iz čijih je redova premijerka i većina ministara, i ponaša se kao njezin gazda. On ne samo da uzima riječ, nego i dijeli lekcije. Dnevni red te sjednice doista je trebao biti promijenjen u trenutku kad je na nju ušetao Ivo Sanader. Ali samo tako da jedini predmet rasprave bude upravo on.
Na sve moguće načine treba pomoći svakom tko doista ima volje i snage udariti po tim korupcijskim okovima u kojima tetura Hrvatska. Dopuštam da je takva osoba i takva političarka možda čak i Jadranka Kosor. Međutim, ako ne u namjeru, u njenu stvarnu moć ja imam razlog sumnjati. Razlog je Ivo Sanader koji očito može i smije kako ga volja dojedriti iz mraka i sa svoje gusarske jahte uskočiti na palubu da bi se još malo poigrao kormilom od kojeg je već jednom pobjegao.
