Na hrvatskom je to ostala praktično do jučer (izdavači Disput i Hrvatsko filološko društo; prevoditelj pisac i kroničar Slavonije, povjesničar Stanko Andrić). Naime, ta je Flaubertova knjiga, poput mnogih rječnika, bila podatna citiranju, njome se dalo lijepo poantirati.
A zašto - najbolje se može vidjeti čitanjem cijele knjige. Ona je bila gotovo jednako slavna kao posljednji Flaubertov roman "Bouvard i Pecuchet". Napokon, na francuskom je izvorniku "Rječnik" bio isprva pretiskavan kao dodatak tome romanu.
Pisac je namjeravao zatvoriti narativni krug svoga djela i pridodati mu u drugome dijelu "Rječnik uvriježenih mnijenja" kao svojevrsni primjer mudroslovnog napora dvojice protagonista. Smrt se ispriječila romanu, napisanom tek do desetog poglavlja, pa i njegovu spajanju s rukopisom toga "Rječnika".
Može se, dakle, samo pretpostavljati što bi i kako povezao Flaubert. Pa ipak, prešutno se uzima da je "Rječnik" svojevrsni "katekizam mediokritetskog pogleda na svijet". Već i stoga što su činovnici-pisari Bouvard i Pecuchet, koji zahvaljujući nasljedstvu jednoga žele zapasati svekoliko znanje svoga vremena, mediokriteti. Takva je opća ideja o njima.
Ali, baš tim i takvim općim idejama Flaubert se samim "Rječnikom" narugao. Štoviše, ugledni germanist Žmegač založio se, "navodno" kaže prevoditelj Andrić, da to djelo na hrvatskome nosi naslov "Rječnik općih ideja". Jer, o tome se u knjizi zapravo radi. O našim glupim općenitim idejama i predrasudama bez kojih ne možemo funkcionirati, niti se razumjeti.
A ne samo o važećim idejama piščeva vremena, odnosno druge polovine 19. stoljeća. U svojim najboljim trenucima "Rječnik" uspijeva baš to, jednim udarcem ubiti dvije muhe. Pokazati glupost vremena prohujalog s vihorom i pokazati kako se naša mudra, bezgrešna vječnost još uvijek gradi na sličnim ako već ne na istim idejama.
Za početak mogu poslužiti vicevi o plavušama bez kojih ni danas ne izlazimo "u grad". Pod slovom "P" i natuknicom ili predmetnicom "Plavuša" Flaubert bilježi: "Vatrenije su od crnki (vidjeti: Crnke)". Ako je čitatelj lijen vratiti se slovu "C", ne gubi samo piščevu poantu, nego i samu srž općih ideja, da ne kažem uvriježenih mnijenja, kojima je cilj da ne kažu ništa o nečemu do čega je ljudima itekako stalo.
Opće ideje mogu bit šarmantne, zabavne, ali po svojoj prirodi jedva i teško mogu biti istinite. Zato će se malo tko začuditi kad o ženama druge boje kose pročita: "(Crnke) Vatrenije od plavuša (vidjeti: Crnke)".
Time je pisac zatvorio krug ili jedan od krugova svoga "Rječnika" i podučio nas kako jedni s drugima, zbrojem naših velevažnih mnijenja, zatvaramo nizove takvih krugova. Jedni će dovijeka tvrditi da su plavuše vatrenije od crnki, a drugi da su crnke "bolje" od plavuša. Treći će prekinuti tu raspravu jedino tako što će citirajući jednu drugu natuknicu pod slovom "C" konstatirati: "Crnkinje su vatrenije od bjelkinja (vidjeti Crnke i Plavuše)".
Permutacijom pojedine serije natuknica na zadanu temu jednostavno dolazimo do nemjerljive snage naših općih ideja koje rukovode kako zajednicom, tako i pojedincem. Otud vuče snagu i jedan vid rasizma, kao i cijelog niza izama koji su danas iz područja predrasuda, glavninom primitivnih, prebačeni u područje političke nekorektnosti.
Što se tiče tobožnje notorne gluposti dvojice Flaubertovih romaneskih činovnika, treba samo podsjetiti da su obrazovni sustavi u različitim sredinama pokušavali slijediti njihov koncept naukovanja svijeta i o svijetu.
Bouvard i Pecuchet odlaze živjeti na selo "gdje se najprije posvećuju poljodjelstvu i proizvodnji hrane, a potom se, gonjeni neutaživom žeđi za znanjem, redom upuštaju u sve intelektualne discipline (kemiju, medicinu, geologiju, arheologiju, povijest, književnost, estetiku, teologiju, filozofiju...) i istražuju malne sva područja".
Međutim, društvena ih sredina ne doživljava kao odrasle koji žele nadoknaditi propušteno i uz rad završiti "večernju" opću gimnaziju, nego ih vidi kao "opasne luđake". Ideja šuvarice ili američkog high-schoola (sat Shakespearea, sat automehanike, sat novinarstva) nije daleka naumu časne dvojice.
| Svi mi romaneskni činovnici raspolažemo malešnim mentalnim notesom općih ideja kojima se danas služimo na partyjima, za razliku od salona |
Drugim riječima, ako su autori "Rječnika" trebali postati doslovce Bouvard i Pecuchet, to ni po čemu ne umanjuje njegovu važnost i sjaj za svakodnevnu uporabu. Naprotiv. Izuzeti su jedino oni koji sebe drže mudrijima od ove dvojice, odnosno nepodložnima općim idejama.
Ti će, onda, tvrditi da ni "Rječnik", ni Flaubert, pa ni njegov spisateljski suradnik u posljednjim danima Edmond Laporte nisu imali proročkog dara kad su ustvrdili da će baloni odvesti čovjeka na Mjesec. Hoću reći, spomenuti roman i rukopis "Rječnika" nisu samo posljednje stvari na kojima je radila neumrla ruka "sina i brata kirurga" perom kao skalpelom, nego vrhunac jednoga života predanog pisanju.
Da, Flaubert je nakon očeve smrti postao "mamin sin" i ostao je to do kraja života - neženja, ili samac. Morao je protiv svoje volje studirati pravo, a od te ga je sudbe izbavio tek epileptički napad. Bio je zagovornik celibata i upustio se 1846. igrom slučaja u vezu s 11 godina starijom i udanom pjesnikinjom Louisom Colet. Zatekao ju je kao modela kod poznanika kipara Jamesa Pradiera u Parizu, kojemu je došao poslom: donio mu je očevu posmrtnu masku i otisak ruke preminule sestre Caroline.
Proveli su nekoliko dana u krevetu, a zatim se Flaubert vratio u dvokatnu kućicu u cvijeću u danas mitskom Croissetu, na obali Seine. Flaubertu nije smetalo to što joj je ljubavnik i zaštitnik bio ministar obrazovanja Cousin, pa ni to što se nije znalo je li otac njezine kćeri Hyppolyte Colet ili pak Cousin. Inače, oboje supružnika uvjeravalo je Cousina da je baš on otac zato da bi dobili njegovu financijsku pomoć.
Flaubert je u "Rječniku uvriježenih mnijenja" pod natuknicom "Eklekticizam" šturo zabilježio: "Strah da se ne kompromitiramo. Biti eklektičan oslobađa obveze da se daje vlastito mišljenje o stvarima ovoga svijeta. Grmjeti protiv eklekticizma - kao da je to kakva nemoralna filozofija - i protiv Cousina". Prevoditelj samo napominje da je Victor Cousin (1792. - 1867.) bio filozof i predvodnik eklektičke filozofske škole.
Dakle, ne i su-ljubavnik gospođe Colet i suparnik velikom piscu koji je sebe prozvao Emmom Bovary. Prema tome, izostaje spoznaja da grmljavina protiv Cousina nije bila usmjerena jedino protiv eklekticizma, nego i protiv piščeva položaja u spomenutom trokutu, jednom od mnogih u vremenu nastanka Dumasove "Dame s kamelijama", Balzacova "Sjaja i bijede kurtizana" i niza drugih romana koji govore o položaju lijepih i siromašnih žena (natuknica "grizeta").
"Rječnik" uz "Ameriku" podsjeća da je to lijep primjer nepravde: "otkrio ju je Kolumbo, a ime nosi po Amerigu Vespucciju". On je točan i precizan, takoreći činovnički provjeren. Pozitivističko mu je znanje neupitno - zar nije točno da bez Amerike ne bismo imali ni sifilis, ni filokseru? Možda to i jest mediokritetstvo, no ono trajne vrste. Tim više što je Flaubert na kraju života napadao, zapravo, tada vladajući pozitivizam i njegova tvorca Augusta Comtea kojega je smatrao "smrtno glupim".Voltairea i Renana, biografa Isusa Krista, svojedobno se proglašavalo antikristima - takvim natuknicama "Rječnik" sadrži i sloj svjedočanstva. On podsjeća otkud dolazi svakodnevna fraza "da te nema, trebalo bi te izmisliti" (vidjeti pod "Bog"). Dakle, poučava. Suvremene javne bilježnike povrijedio bi zato što pod "B" ironijski ističe da je ta imenica laskavija nego "pisar".
Kad se "Rječnik" doima zastarjelim ili "glupim", zaboravlja se kontekst vremena u kojemu je nastao. Za ćelavost kaže da je uvijek prerana te ističe da je uzrokuju "mladenačka pretjerivanja ili snovanje krupnih misli". Treba se prisjetiti da je onda fiziognomija bila utjecajna i znanstvena te da je sam pisac postao - ćelavac.
A to da je debljina - pod slovom "D" - "znak bogatstva i besposlice", važilo je još 60-ih godina prošlog stoljeća i poslije. Otud kruh-mast-i-šećer imaju kultno mjesto kod suvremenika Pavličića, Tribusona i drugih. Mršavost je, ipak, na snazi od prekjučer. U vezi s dagerotipijom i fotografijom Flaubert nije bio dobar prorok: nisu zamijenile, niti svrgnule slikarstvo s prijestolja.
U ne jednom slučaju Flaubert se ne ruga samo jednom pojmu, neggo i sintagmi u kojoj se uobičajeno pronalazi. Za duh kaže da je uvijek popraćen riječju - iskričav. Pa onda ironijski otklon: iskričav duh trči po ulicama.
Dokumenti su tada, ali i danas, "od najveće važnosti". Za hašiš se mislilo i misli da "izaziva sladostrasnu ekstazu". Histerična je žena još uvijek san brojnih razvratnika, temeljen na brkanju histerije i nimfomanije ("Histerija"). Može se doznati da je "isusovačka bitka" u svakodnevnom govoru bila istoznačna s - masturbacijom. Pod pojmom "dizanje Herkula Farneškog" Flaubert podmeće erekciju, što je u francuskom izvorniku još očitije.
Mi se još tužimo na tuđi egoizam, a vlastiti ne opažamo. "Feniks": "Lijepo ime za tvrtku osiguranja protiv požara". Ako tkogod misli da je vlast izgleda od danas na djelu, onda se vara: "Dopadljiv izgled najpouzdanija je od svih putovnica". Ima u "Rječniku" i sitnih, za mene nevažnih pogrešaka: Gulf-stream, naime, nije grad u Norveškoj, nego morska struja.
U svakom slučaju, "Rječnik uvriježenih mnijenja" proturječi tvrdnji koju je Gustave Flaubert autoironijski zapisao u njemu pod "Književnost": "Zanimanje besposličara". Jer, to je knjiga marljiva književnog radnika, prvenstveno čitatelja i mislioca. Kultni francuski znanstvenik Jean Seznec pokazao je, primjerice, da je Flaubert za jedan dio svoga "Iskušenja svetog Antuna", koji sadrži procesiju palih bogova i obaseže tek sedminu toga remek-djela, inače žanrovskog križanca, pročitao najmanje 60 antičkih tekstova, povijesti i znanstvenih komentara.
| Prešutno se uzima da je 'Rječnik uvriježenih mnijenja' svojevrsni katekizam mediokritetskog pogleda na svijet |
Vraćam se, na kraju, prezrenom činovničkom dvojcu, Bouvardu i Pecuchetu. Jesu li oni doista mogli postati pisci ovoga "Rječnika"? Odnosno, kako bi Flaubert spojio narativni dio s rječničkim ako ne bi od toga odustao u konačnoj redakciji svojih rukopisa?
Oni su, manje-više, mogli sve: učiti kemiju, fiziku, fiziologiju itd. Sve su mogli, ali nisu mogli - postati Flaubert i napisati ovakav "Rječnik". Jer, baš je ovaj Francuz, da parafraziram jednoga drugog, mislio da je čovjek ono što piše ili pisanje samo.
"Ono što mi izgleda prekrasno, ono što bih volio napisati, bila bi knjiga ni o čemu, koja ne ovisi ni o čemu izvanjskom, koja bi se držala skupa unutarnjom snagom svoga stila baš kao zemlja", napisao je Flaubert ljubavnici Louisi Colet 16. siječnja 1852. godine. Ta njegova idealna knjiga "zapravo ne bi ni imala svoj predmet (sadržaj)". U neku je ruku "Rječnik" korak prema takvoj knjizi, korak koji vječito okončava smrt.
| Ateisti Narod ateista ne bi mogao opstati Bubuljice Na licu i drugdje, bubuljice su znak zdravlja i jake krvi. Ne treba ih liječiti Diploma Oznaka učenosti. Ne dokazaje ništa Erudicija Prezirati je kao da je obilježje skučena duha Fosil Dokaz potopa. Dosjetka dobra ukusa kada se govori o kakvu akademiku Francuz Prvi narod u svemiru. 'Samo je jedan Francuz viška', rekao je grof od Artoisa. Hugo (Victor) Veliki pjesnik, prava je šteta što se bavio politikom Ideolozi To su svi novinari Idioti Svi koji ne misle kao vi Instinkt Nadomješta inteligenciju Italija Cilj svih bračnih putovanja. Uzrokuje znatna razočaranja, nije tako lijepa kao što se priča Izložba Razlog za mahnitanje u XIX. stoljeću Južnjaci Sve pjesnici |
Koncert Dolična razonoda Konkurencija Duša trgovine Kritičar Uvijek eminentan. Smatra se da sve zna, sve poznaje, da je sve pročitao, sve vidio. Kada vam se ne sviđa zvati ga Aristarhom ili eunuhom. Kuran Muhamedova knjiga u kojoj se ne govori ni o čemu osim o ženama. Ministar Najviši domet ljudske slave Pjesnik Otmjen sinonim za sanjara i šmokljana Pjesništvo Potpuno je beskorisno. Izašlo je iz mode Policija Uvijek je u krivu Poruka Otmjenija nego 'pismo'. Rogonja Svaka žena mora od svog muža napraviti rogonju Svećenik Trebalo bi ih kastrirati Talijani Sve glazbenici, sve izdajnici Umjetnost To vodi u bolnicu. |
Željko Ivanjek
