Osvojiti deset titula zaredom pothvat je vrijedan divljenja, međutim taj podvig je ponajprije rezultat Dinamova budžeta, u kojemu se vrti oko 20 milijuna eura. Reklo bi se; ne igraju momci, nego novci. Glavni Dinamov menadžer je posegnuo za “ Wengerovim poučkom”, kada je Arsenal bio najbolji francuski klub i kada na Highburryju nije bilo ni jednog engleskog igrača. U Dinamu su, ipak, zadržali minimum poštovanja prema hrvatskom nogometnom talentu, na zadnjoj prvenstvenoj utakmici igrala su čak i dvojica Hrvata.
Tako je Dinamo danas, karikiram, četvrti najbolji portugalski klub, nakon Porta, Benfice i Sportinga, u momčadi je "više Čileanaca" nego domaćih igrača, u plavoj svlačionici ima Argentinaca, Rumunja, Makedonaca, a neće izostati ni poznata izreka - nema stranca do Bosanca...
Nije li to, međutim, bumerang, koji će se raziti o Šukerovu glavu? Neće li zbog toga patiti hrvatski nogomet? Jer, u kadru udarne Dinamove momčadi samo su Ćorić, Šimunović i Pjaca. Neće li hrvatski talenti stagnirati, ako će biti zapostavljani u kontinuitetu, neće li se Hrvatska razboljeti od engleskog sindroma, čiju su reprezentaciju “pojeli” legionari i od 1966. godine nisu postigli čak niti pristojan rezultat.
Povod ovom tekstu je namjera Zdravka Mamića da u Dinamo dovede Emira Spahića, kojega se zbog problematičnog ponašanja nedavno odrekao Bayer Leverkusen. Mamić će se sa Spahićem ovog tjedna susresti u Münchenu, na polufinalu Lige prvaka, no je li razumno angažrati 35-godiπnjeg nogometaša, tankih živaca i “kratkog fitilja”? Dinamu treba lider, kakvi su bili Zajec, Boban, Jurić, Bišćan ili Mandžukić, ali treba li modrima za europski rezultat i Spahić?
- Spahić može biti izuzetno značajan za Dinamo, čak i nakon svih peripetija, koje su mu se dogodile. Naravno, ako će biti i sportaš, jer to je jedini njegov problem. Što se nogometnih kvaliteta tiče, puno bi značio svakoj, baš svakoj momčadi na svijetu. Žustar, bezobrazan, svakako bi bio pojačanje. Bez obzira na godine. Trenirao sam ga u reprezentaciji i bio mi je vrlo bitan igrač - rekao je Ćiro Blažević, koji ga i te kako dobro pozna.
Dinamo slaže momčad za Europu i kupit će Spahića, ali neće primjerice posegnuti i za Krovinovićem, nadarenim dvadesetogodišnjakom, jer je “njegov predsjednik i trener - lud!” Lud je jer je cijena za Krovinovića čak i za Dinamo, koji je solventan klub, astronomska. No ako Dinamo želi slijediti filozofiju Otta Barića, koji želi “hrvatski i zagrebački Dinamo”, ni jedna cijena nije previsoka. Dinamo više ne smije propustiti neke igrače, koji su poput Australca Jurića igrali u susjedstvu, u Interu, Lokomotivi, Sesvetama, pa čak i u Trnju, i stručna lica nisu ga prepoznala. Danas vrijedi najmanje dva milijuna dolara i Kewell ga je proglasio novim Vidukom.
Već dulje vrijeme razmišljam da Dinamovoj struci doniram psa vodiča za slijepe, možda Jozak i kompanija progledaju. Jer, njihov je potpis na Dinamovoj superiornosti s devet legionara, ali i na kontinuitetu europske inferiornosti. Pratimo Euro U-17 u Bugarskoj. U reprezentaciji je čak 12 Dinamovih kadeta, među kojima odskače Davor Lovren. Dečki pobjeđuju, dečki se u nogometnom smislu sjajno razvijaju. No jesu li oni samo ”roba za izlog”, koji će se u Maksimiru zadržati kratko, poput Halilovića, Jedvaja, Kovačića, ili će danas sutra biti okosnica Dinama.
Hoće li i oni biti prodani pri prvom dolasku bogatog kupca, a Dinamo će ganjati rekord u naslovima i s Portugalcima, Čileancima, Rumunjima gaziti Hajduk i Rijeku. I Spahićem, kojega je preporučio Ćiro, ali reputacija iz Leverkusena diže ruku protiv. Bez obzira što je igrao u šest različitih liga i u velikim klubovima, da sam na Mamićevom mjestu, razmislio bih je li uzvratna utakmica između Bayerna i Barcelone “baš toliko intrigantna”...