HAZU je bezvezan kokošarski kružok
Francuska ima četrdeset akademika, a Hrvatska četiri stotine! S manjim brojem ljudi Leonida je branio Termopile. A na čelo ove vojske učenjaka trebao bi, izgledno, uskoro stati akademik Davorin Rudolf.
Stručnjak za međunarodno pravo i sveučilišni profesor propao je kao ekspert za granični spor Hrvatske i Slovenije. Odnosi sa Slovenijom pali su na najnižu točku, razbuđena je nacionalistička histerija.
Stari tvrdoglavac insistirao je na pravnom pristupu sporu, što nikad nije riješilo neki politički problem. Naime, kako Slovenija ne prihvaća arbitražu, pravni pristup je fikcija, što je dosad shvatio svatko, osim rodoljubiva profešura iz Omiša, koji je do zadnjeg časa drvio jedno te isto...
Je li onda akadamik koji sporo kopča najbolji izbor za ravnatelja zbora od četiristo besmrtnih mudraca? Uistinu, to nije kardinalni broj recentnog sastava Akademije, nego numerus clausus, njihov maksimalni broj. Smije, naime, biti najviše 160 redovitih članova, 100 članova-suradnika (bivši akademici - kandidata) te 160 dopisnih članova, dok su počasni nevažni, jer je i njima nevažno da ih u svoj sastav bira ta u svjetskim razmjerima bezvezna, kokošarska ustanova.
No, Akademija nije postala beznačajna samo zbog inflacije časne titule, nego nadasve stoga što kao institucija trpi krizu identiteta, a vode je sasvim nepodesni ljudi, slabi iIi nikakvi učenjaci, koji ne mogu osigurati izvrsnost ni zamah pothvata koji bi se pod akademijskim okriljem mogli razvijati.
Dosadašnji predsjednik, akademik Milan Moguš gotovo nema objavljenih znanstvenih djela. Pisao je nekakve članke i priopćenja, sjedio po odborima i na konferencijama, a jedinu pravu knjigu objavio prije gotovo četrdeset godina - beznačajnu studijicu o fonologiji, kao priručnik za prvu godinu lingvističkih studija.
Mentor plagijatora
I drugi najvažniji lik u skorašnjoj povijesti ovog učenjačkog kombinata koji je izrastao na zrinjevačkoj ledini, Dalibor Brozović, bio je jezikoslovac, pa pisao članke i pamflete. Oba minorna znanstvenika, stekli su neproporcionalnu težinu zahvaljujući svom političkom angažmanu.
Moguš se predstavio kao žestok filoustaški nacionalist, a Brozović - on je suosnivač HDZ-a i protežirao je Tuđmana pa mu pomogao da na Filozofskom fakultetu u Zadru postigne doktorat na temelju teksta koji je Ankica prepisivala kompilirajući cijele pasuse iz djela akademika Ljube Bobana.
Kad je zatim Franjo, veliki zagorski učenjak koji nije znao ni jedan strani jezik, dospio na vlast, akademik Supek, oportunistički blefer (još jedan tip bez znanstvene biografije, s nula radova u stručnoj bibliografiji, ako se ne računa sumnjivi njemački diplomski rad o električnom otporu), ugurao ga je za redovitog člana, i time sebi osigurao predsjednički stolac s povišenim naslonom, u kojem ga je zatim naslijedio dotadašnji glavni tajnik, akademik Moguš.
Retrogradan i neelastičan
Rudolf je idejno zastario, ako nije i retrogradna pojava, a osim toga, pokazao se neelastičnim, nekomunikativnim, tvrdoglavim poput glavnog junaka Nuićeva zadnjeg filma - zbilja, ako nije veliki učenjak, a nije, nego teoretičar prava, taksonom, a ne analitičar, kakva od njega može biti korist za kuću koja u prizemlju ima Bašćansku ploču, a hodnicima još odjekuju koraci velikog Strossmayera, koji je zgradu od smeđeg pješčanika i dao podići kao “monumentum aere perennius”.
Tu se traži netko agilan, s vizijom i karizmom, da rastvori prozore, napravi propuh i u suradnji s Friedlanderovim bacilom provede korjenitu čistku, a prvo riješi veliku zagonetku - čemu je Akademija, zapravo, služila, pa čemu danas može poslužiti, i što bi mogla postići u budućnosti? Koja je, dakle, njena jezgrena defincija, najdublji matrix njenog operativnog sustava?
Kad je osnivao Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti 1861. godine, Strossmayer je nastupao kao bečki dvorski čovjek, malo otklonjen od vatikanske hijerarhije.
Prosvjetiteljski naum
Trebalo je stvoriti instituciju koja će civilizirati slavenski jug, prekoračivši vjerski limes i te pogranične državine približiti imperijalnom centru, u sklopu velikog leopoldinskog projekta koji je kao vojnu akciju početkom XVIII stoljeća pokrenuo genijalni grbavac Eugen Savojski.
Članstvo u Akademiji odobravao je stoga vladar, a za prvog predsjednika postavljen Hrvat dr. Rački, dok je potpredsjednikom postao Srbin jezikoslovac dr. Đuro Daničić (kojemu su nedavno u Zagrebu uzeli ulicu, pa je dali starom trešnjevačkom komunistu Andriji Žaji kojega sam jedva pronašao u fusnoti Bančeve povijesti partije).
JAZU je intelektualni nacrt Jugoslavije, države stvorene tek 65 godina kasnije, pod karađorđevićkom krunom. U toj kraljevini misija se Akademije ne mijenja, samo što se imenovanje akademika, umjesto u Beču, odobrava u Beogradu.
U NDH Akademija je ustrojena po talijanskom obrascu - okupljeni intelektualci trebali su legitimirati režim. Poslije rata većinom su zato odstranjeni zbog kolaboracije, dok Akademija poslije 1948. ulazi u svoje zlatno doba - na raspolaganju su joj znatna novčana sredstva, pokreću se veliki projekti, okuplja znanstvena elita koja se brzo uvećava s procesom industrijalizacije, “obnove i izgradnje”.
Završen je gotovo stogodišnji pothvat izrade enciklopedijskog Rječnika srpskog ili hrvatskog jezika u 23 toma, hrvatskog oksfordskog rječnika, bez kakvog nema temelja nacionalne kulture. Osnovani su brojni instituti i Akademijine znanstvene ustanove. S leksikografskim zavodom Zagreb tako postaje središte znanosti na Balkanu: Strossmayer je naposljetku zaista uspio stvoriti mali Beč s ove sumorne strane Alpa!
Prave veličine ne priznaju
U posljednjoj fazi, Akademija koja postaje HAZU, gubi osnovni smjer, a vode je ljudi koji nastoje iz klupa te ustanove istisnuti ugledne hrvatske znanstvenike, pa je lišiti jedine moguće funkcije u situaciji kad ona nema veliku povijesnu i civilizatornu zadaću: naime da očuva izvrsnost te osigura uzvišen status prvacima znanosti, dok u fluidnom društvu tranzicije traje moralna nepogoda.
Poluprimitivci koji Akademiju sada vode uspijevaju, naprotiv, isključiti sve najveće hrvatske učenjake, od profesora Žmegača koji piše njemačke fakultetske udžbenike iz njemačke književnosti, profesora Banca koji je na Yaleu bio dekan, a sad predaje na Filozofskom fakultetu kao početnik, jer mu ondje ne priznaju američki staž, zatim Miroslava Radmana, Paška Rakića, Mirjana Damaške, Zorana Kravara, Ranka Matasovića, Alemka Gluhaka…
Oni i nemaju kriterije
O karijeri i znanstvenim dostignućima svakoga od njih mogao bi se napisati uzbudljiv prikaz, ali, naravno, oni nisu u Akademiji, ili su ih potrpali u fiktivne “dopisne članove”, znači članove s akademijina Facebooka, kako bi ovim malim lokalnim poduzećem i novcem koji se tu slijeva nesmetano mogli upravljati Moguš i njegova siva, odnosno smeđa eminencija, jedan krajnje mutan lik, prof. dr. sc. Slobodan Kaštela, koji je - naravno! - došao s Fakulteta prometnih znanosti. Od znanstvenih radova on je objavio samo skripta za svoj predmet (zračno prometno prvo) i to sa skupinom suradnika. Ako na aerodromu izgubiš kufer, sad znaš kojem se znanstveniku treba obratiti!
Najveća hrvatska pjesnikinja (i pjesnik) Vesna Parun nije akademkinja, a Ivan Aralica, primitivni kninski učitelj, autor sramotnih polupismenih folklorističkih romana o mitskom životu Morlaka, naravno jest. E, pa u toj menažeriji još nedostaje samo Rudolf, eunectes murinus, Veliki boa konstriktor s Pravnog fakulteta.
Denis Kuljiš
KOMENTARI
Komentari RSS