Do posljednjeg daha - tom frazom Jadranka Kosor opetovano pokušava opisati svoju predanost borbi protiv korupcije. Na antikorupcijskoj kampanji aktualna premijerka gradi vlastiti imidž i rastuću popularnost. Do njenog ustoličenja to je bila tema opozicije. Šefica Vlade sada pokušava da borbu protiv lopova prikaže kao HDZ-ovu ekskluzivu. Otprilike isto onako kao što ministar Kalmeta, maksimalno izbušen korupcijskim skandalima, nedavno tvrdi da je obračun s korupcijom HDZ-ov, a ne SDP-ov projekt.
Da bi se antikorupcijska akcija politički mogla kapitalizirati, nužno je, prvo, pranje HDZ-a od svake odgovornosti za podivljali problem. Iz vladajućih redova često tvrde da kriminalci nemaju stranačku iskaznicu.
Premijerka izjavljuje da ljudi krše zakon ne zato što pripadaju nekoj političkoj stranci, nego zato što nemaju obraza i morala. Točno, ali stranka je, pogodujući lopovskim porivima, nemoralne pojedince učinila dominantnom pojavom.
Naravno da i u HDZ-u ima mnogo poštenih ljudi, ali korupcija je bila sastavni dio načina vladanja te stranke, i u Tuđmanovo i u Sanaderovo vrijeme. Ne samo da je HDZ tolerirao i omogućio korupcijsku praksu. Ne samo da se s vrha stranke, kako pokazuju recentne istrage, dirigiralo kracima hobotnice. Nego se stranačka arhitektura pretvarala u kriminalnu mrežu. Premijer Sanader HDZ-ovim je ljudima u državnim poduzećima naredio da posluju s tvrtkom iz koje se, vjerojatno, uz ostalo, financirao HDZ. Zato nije točno da kriminal nema stranačku iskaznicu. Lopova bi se našlo u svim strankama, ali HDZ-ova je struktura funkcionirala kao korupcijski mehanizam.
Drugo, da bi se Jadranka Kosor mogla predstavljati kao antikorupcijska heroina, konkurenciji u tom pogledu valja oduzeti legitimitet. Ta se operacija odvija na dvije razine. S jedne strane premijerka osobno imputira SDP-u da u vezi s korupcijom drži figu u džepu, pa će tako izjaviti da željno čeka dan kada će, poput nje, i u SDP-u reći: do posljednjeg daha… Protivljenje glavne opozicijske stranke ponovnom izboru Mladena Bajića za državnog odvjetnika pokušava interpretirati kao strah od njegove metle.
Javnosti će ponuditi optužnicu po kojoj uskraćivanjem podrške Bajiću SDP “neprekidno stvara klimu sumnjičenja neovisnih državnih institucija” i tako, valjda, opstruira njenu antikorupcijsku kampanju. Kao da državne institucije same nisu cementirale sumnju u svoju tobožnju nezavisnost: godinama prakticirajući evidentnu političku ovisnost.
S druge strane, premijerki su u umjetnom pravljenju balansa prema SDP-u u pomoć priskočile upravo državne institucije, žurno pakirajući policijske akcije protiv nekih opozicionara. Prekomjerno granatiranje gradonačelnika Koprivnice Mršića providan je pokušaj stvaranja ravnoteže sa Sanaderovom hobotnicom. Premda su štete međusobno neusporedive.
Premijerkina proklamacija o neovisnim institucijama u borbi protiv korupcije u raskoraku je s munjevitim oglašavanjem državnog odvjetnika u slučaju njena stana, selektivnom biranju “nedodirljivih” (baš kao i u Sanaderovo vrijeme samo oni koje je politika otpisala) te policijskom napuhavanju SDP-ovih grešnika. Izgleda da se umjesto sustava ipak mijenjaju tek direktive.
