Heroina Hrvatskog proljeća

Objavljeno: 06.08.2009

U 86. godini života umrla je Savka Dabčević Kučar neosporno jedna od najznačajnijih političara u povijesti Hrvatske. Ona je samo stvorila jednu novu i pozitivnu klimu u hrvatskoj i jugoslavenskoj politici i društvu.

Pokret Hrvatskog proljeća iz 1971. godine, dobrim je dijelom odredio i pravac kojim će tadašnja država krenuti, što je imalo dugoročne i dalekosežne posljedice koje će kulminirati raspadom SFR Jugoslavije i neovisnošću Hrvatske.

- Savka Dabčević Kučar je u svom djelovanju, i kao znanstvenica i kao političarka u 70-im i u 90-im godinama 20. stoljeća pokazala da je političar ispred svog vremena. Ona je trasirala put za mnoge političke promjene, ali nije “pobrala vrhnje” tog rada i napora.

Preminula Savka Dabčević-Kučar

Njene ideje su kasnije  preuzeli mnogi, a politika koja se iskristalizirala tijekom Hrvatskog proljeća tek je nakon njenog pada odredila pravac kojim će ići Jugoslavija i njen tip socijalizma, a retorika i smirenost s početka 90-ih zapravo je ona hrvatska politika - demokratska, tolerantna i europska -  koja se počela provoditi, ili barem okušava provoditi, negdje od 2000-te.

FOTOGALERIJA:
Tihi odlazak Savke Dabčević Kučar

Ona bi idejama iz 71. i 90. i danas bila aktualna i izvrsno bi se uklopila u sadašnji hrvatski politički prostor. Na žalost, ljudi u oba vremena nisu bili spremni na njene ideje.

- Dabčević Kučar jedna od ključnih osoba u Hrvatskoj, pogotovo novijoj, povijesti, kaže mladi povjesničar Hrvoje Klasić, autor nekoliko knjiga i radova o Hrvatskom proljeću političkom fenomenu koji je obilježila upravo Savka Dabčević Kučar.

Ona je postala i simbolom tog pokreta, hrvatske demokratske oporbe te je nakon svog političkog pada dobila i pomalo sladunjavi, ali romantični nadimak “ruža Hrvatska”.

Taj period najbolje je sama opisala riječima -  Bili smo kratko, ali se barem nismo uprljali.

Savka Dabčević Kučar je možda najbolji reprezent jedne nove struje ili bolje reći generacije političara u bivšoj Jugoslaviji, koji je prošao partizane i sudioništvo u NOB-u, ali nije ulazio u prvi krug ljudi oko Tita nastavlja Klasić.

Bila je nova snaga novih tendencija Titova režima, koja je sazrijevala tijekom sukoba sa Staljinom, a na scenu se pojavljuje s liberalizacijom sustava koji je došao smjenom svemoćnog šefa UDB-e, jugoslavenske tajne policije, Aleksandra Rankovića nakon Brijunskog plenuma sredinom 60-ih godina 20. stoljeća.

Ranković je bio praktički “čovjek broj 2” komunističkog jugoslavenskog režima te je u svijesti građana zemlje bio nekako samopodrazumijevajući nasljednik svemoćnog Josipa Broza Tita. Nakon smjene tog simbola totalitarizma i represije tadašnje jugoslavensko socijalističko društvo dobilo je novi polet  i osjetilo se stanovito popuštanje i definitivni razlaz sa ostacima staljinizma u Titovom viđenju marksizma.

Upravo to otopljavanje sustava, kaže Klasić, omogućilo je tom poslijeratnom nižem rukovodećem kadru da ispliva na scenu s novim idejama i promišljanjima daljnjeg razvoja države i društva. Pogotovo što je Jugoslavija od početka pokazivala sve slabosti centraliziranog i ideologiziranog sustava u višenacionalnoj zajednici. Nacionalni prijepori, različiti nivo razvoja republika te njihovih potreba u skladu s time uz ne baš sjajnu gospodarska situacija zahtijevala je brzo djelovanje i suštinske promijene.

Upravo s gospodarskim reformama bile su nužni zahvati u političko-ideološkoj sferi te da se s formalno federalnog sustava prijeđe u njegovu konkretnu realizaciju. Uz sve te unutarnje probleme Jugoslavija je i na međunarodnom planu, kao zemlja izvan blokova i legera u  to hladnoratovsko doba, igrala sve značajniju ulogu.

Jugoslavija je tada, nakon odlaska Rankovića i svega onog što je on predstavljao u društvu, partiji i državi, iz tog jednog “revolucionarnog socijalizma” sličnog Sovjetskom modelu, prešao u fazu koja se tada popularno zvala “socijalizmom s ljudskim likom” koji je prvi  patentirao upravo Tito, ali je najviše došao do izražaja tijekom Praškog proljeća u Čehoslovačkoj 1968. godine pod vlašću Aleksandra Dubčeka.

Na tom valu “slobodnijeg tumačenja socijalizma” pojavila se i Savka Dabčević Kučar kao predvodnica mnogih tada mladih političara i u drugim jugoslavenskim republikama i sredinama, poput Latinke Perović i Marka Nikezića u Srbiji, Krste Crvenkovskog i Aleksandra Gligorova u Makedoniji, Staneta Kavčiča u Sloveniji te Pere Pirkera, D ragutina Haramije u Hrvatskoj kojima se priključio nešto stariji i već poznati Mika Tripalo, koji je uz Savku Dabčević Kučar bio nosilac tih novih političko-gospodarskih tendencija u jugoslavenskom društvu. Za Tripala se tad govorilo da je Titov miljenik, pa čak i njegov nasljednik. 

Naime, osim pada Rankovića, put za izlazak na scenu te nove generacije, omogućila je i sve očitija diferencijacija između starih, ratnih partizanskih kadrova, poput Vladimira Bakarića, Petra Stambolića, Mike Špiljka, Draže Markovića i mnogih drugih, koji su se sve više sukobljavali s tim novim nadolazećim obrazovanim patrijskim kadrovima, koji su zagovarali promijene i reforme.

Naime, kaže Klasić, izašlo je na vidjelo da su ti stari kadrovi ipak u prvom redu neobrazovani, ideološki skučeni, da se ne snalaze u novim društveno-političkim situacijama, dok je Savkina generacija bila školovana, obrazovana, sa znanjem jezika i strane literature, pa i iskustvom boravka i doškolovanja na Zapadu.

- I što je najvažnije, nisu se poput starijih, bojali Zapada. Ta nova generacija želi otvaranje i suradnju sa Zapadom, a to onda zahtjeva i neke suštinske promijene u političkom načinu razmišljanja i djelovanja, kaže Klasić.

Upravo je Savka bila simbol novog nadanja i vremena, ali je zaustavljena usred posla jer nije željela raditi ustupke, niti je htjela pogaziti neka svoja moralna načela.



Tako je rezolutno pred Titom odbila da uhapsi neke disidente, poput Marka Veselice, Franje Tuđmana, Vlade Gotovca, Šime Đodana i Dražena Budiše. Tito je tražio “njihove glave” kako bi stišao nezadovoljstvo uglavnom u unitarističkim i vojnim krugovima zbog reformi i liberalizacije koje su zahvatila Hrvatsku krajem 60-ih i početkom 70-ih.

Nakon smjene hrvatskog rukovodstva te Savke Dabčević i Mike Tripala Hrvatska je potonula u dugogodišnju šutnju pa i represiju prema “proljećarima”, a njeno se ime spominjalo tek šapatom. Bila je isključena iz javnog života, praktički u kućnom pritvoru. Postala je zabranjeni čovjek, a period njenog vladanja bio je čak službeno nazivan “kontrarevolucionarnim djelovanjem”.

Savka Dabčević Kučar rodila se 6. prosinca 1923 godine na Korčuli u, kao je i sama kazala, dobrostojećoj obitelji uglednog pravnika i buntovnika Antuna Dabčevića potomka stare i poznate bokeljske obitelji pomoraca i brodovlasnika iz Dobrote te Splićanke Marije Novak, rođene Denegri.  Prosinci u njenom životu igraju posebnu ulogu i uvijek će za nju taj praznični božićni mjesec biti ključan i fatalan.

Otac joj je još zarana pokazivao naprednu političku i nacionalu svijest. Kao brucoš na fakultetu filozofije zagrebačkog Sveučilišta na dan otvaranje nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta, 14.listopada 1895 godine sudjelovao je sa skupinom prosvjednika oko Stjepana Radića u spaljivanju mađarske zastave u Zagrebu podno spomenika banu Jelačiću i to prilikom posjete cara Franje Josipa. Ostarjeli car stigao je u Zagreb na otvorenje zgrade kazališta. Protumađarska demonstracija je nasilno ugušena od strane gradskog redarstva, a studenti koji su sudjelovali u tom protestu izbačeni su s fakulteta.

Taj buntovnički mladenački čin donio mu je ne samo izbacivanje sa zagrebačkog Sveučilišta nego i zabranu studiranja na cijelom području Trojedinice. No, zbog veličine monarhije odlazi u Beč gdje na tamošnjem Sveučilištu upisuje, a zatim i s uspjehom završava pravo.

Nakon osnivanja nove države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Jugoslavije, službuje kao državni činovnik u Benkovcu, na Korčuli , gdje se i rodila Savka Dabčević te u Dubrovniku i Splitu. No, zbog svog temperamenta i političkog slobodoumlja vlasti ga. 1934. godine prijevremeno umirovljuju.

Ime Savka roditelji joj daju po liku iz jedna domoljubne pjesme najvećeg pjesnika hrvatskog  narodnog preporoda Petra Preradovića.

S obitelji živi u Splitu gdje se školuje u prestižnoj ženskoj realnoj gimnaziji u kojoj je jedna od ponajboljih učenica.

Sama će reći kako je u to vrijeme, s kraja 30-ih godina 20. stoljeća, kada su se na obzoru nadvijali oblaci Drugog svjetskog rata i Europi prijetio okrutni nacifašizam sa svojim rasističkim teorijama podržavala lijeve ideje i pokrete koji su se tada jedini otvoreno suprotstavljali toj velikoj političkoj i ideološkoj pošasti.

Školu završava upravo 1941. godine u kaosu početka rata u Jugoslaviji. Interesantno je kako je živjela i školovala se te surađivala u, kako se to govorilo, naprednoj omladini s Milkom Maladom, kasnijom suparnicom u krucijalnim trenucima političkog života. Naime, Milka Malda, poznatija pod prezimenom Planinc, smijenila ju je na čelu hrvatske partije nakon dramatičnih događaja u prosincu 1971. godine.

No, Savka Dabčević iako angažirana u omladinskom komunističkom pokretu ostaje kod kuće, sve dok joj brata tada hranitelja obitelji nisu uhitile talijanske okupacione vlasti. Naime, Split i Dalmacija su od strane Ante Pavelića Rimskim ugovorima predani Mussolinijevoj Italiji.

Tada mlada Savka postaje hraniteljem obitelji. zarađivala je, ako je sama govorila, dajući instrukcije đacima po kućama. No, nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine i Savka Dabčević se više angažira u oslobodilačkom pokretu  te odlazi u partizane. Iz Splita prebacuje se na tada slobodni Brač. No, tada po vlastitom priznanju doživljava jednu od najvećih trauma u životu. Naime, ustaše su izvele napad na otok te je njena grupa kod Milne upali u ustašku klopku te se spasila zahvaljujući požrtvovnosti jedne mještanke koja ju je sakrila u svojoj kući i čuvala do dolaska partizana.

Od partijskog vodstva raspoređena je kao politički radnik na oslobođenoj teritoriji - otoke Brač i Šolta, gdje je u prosincu 1943. postala članicom Komunističke partije.

No, nije se borila s puškom u ruci već se bavila ideološkim i prosvjetiteljskim radom, te je odlukom Oblasnog komiteta KP za Dalmaciju upućena kao jedan od rukovoditelja zbjega u El Shatt 1944. godine. U ttaj izbjeglički logora u Egiptu, nedaleko Sueskog kanala, su pod okriljem zapadnih saveznika utočište našli uglavnom izbjeglice iz Dalmacije. Njih gotovo 30 tisuća.

Savka Dabčević tamo radi u školi te na organizaciji života u teškim uvjetima negostoljubive pustinje.

Tamo ostaje sve do oslobođenje zemlje u svibnju 1945. godine.

Nakon povratka u Hrvatsku, upisuje tadašnju Visoku školu za Ekonomiju, iz koje će nastati  zagrebački Ekonomski fakultet. No, kao nadarena, sposobna i podobna studentica već 1946. godine odlazi u Lenjingrad gdje studira na tamošnjem Ekonomsko- financijskom fakultetu.

U roku je i s odličnim uspjehom završila je dvije godine, ali zbog izbijanja sukoba Tita i Staljina oko Rezolucije IB-a 1948. godine nimalo se ne dvoumeći vraća se u Zagreb već u lipnju na samom početku neprijateljstava dvaju tada najjačih komunističkih vođa u Europi. Odbila je nagovaranja Sovjeta za ostankom u Lenjingrdau.

Studij nastavlja u Zagrebu, gdje i 1949. godine diplomira. Godinu dana kasnije 1950. godine izabrana je za asistenticu na Fakultetu ekonomskih znanosti na kolegiju  Politička ekonomija. Uskoro je doktorirala na tada ideološki blasfemičnoj temi  - “J. M. Keynes - teoretičar državnog kapitalizma”. Izabrati nemarksistički pristup ekonomiji, u jeku planske ekonomije koja se prakticirala nije bilo uobičajeno, ali svako hrabar potez. I tu je Savka bila ispred svog vremena. Podršku joj je pružio i njen mentor, jedan od vodećih hrvatskih i jugoslavenskih ekonomista prof. dr. Mijo Mirković, koji je dugo godina bio jedan od vodećih ljudi jugoslavenske ekonomije i zamjenik ministra industrije u prvoj Titovoj vladi kod Andrije Hebranga.



Savka Dabčević je jedna od prvih žena doktora ekonomije u Hrvatskoj. Nakon završenog studija Savka Dabčević udaje se 1951. godine za inženjera rudarstva Antu Kučara s Brača. I on dolazi iz obitelji brodograditelja Kalebota iz Trogira.

Savka Dabčević i tada čini jedan nesvakidašnji potez koji pokazuje njenu razvijenu samosvijest , osviještenost, bila je preteča feminističkog pokreta u socijalističkoj zemlji - ne mijenja svoje prezime u muževo, nego ga samo pridodaje svom.

Za redovitog profesora na Ekonomskom fakultetu birana je 1960. godine. Kao profesor dobila je iste godine i prestižnu američku Fulbrightovu stipendiju. Tako je na studijskoj godini  bila u SAD-u i Francuskoj, što je tada bila velika privilegija za nekog iz Jugoslavije. Na tom studijskom putovanju proučavala je tada nove metode praćenja i prognoziranja regionalnog razvoja. No, osim toga Savka je govorila i jezike - engleski, francuski, njemački, talijanski i ruski jezik.

Usporedo sa studijem bavi se i politikom. Polako je gradila karijeru odolijevajući polako stepenicu po stepenicu u partijskoj vertikali. Tako je zastupnica u gradskoj Skupštini Zagreba, gdje ju primjećuje tada karizmatični gradonačelnik Večeslav Holjevac, a biva i delegatom, kako se tada govorilo, u Saveznoj skupštini SFRJ. Kao predsjednica Savjeta za društveni plan i financije početkom 60-tih godina sudjeluje u razradi “Bijele knjige” o problemima jugoslavenske privrede.  Upravo je taj rad bio uvod u Privrednu reformu u Jugoslaviji, koja će potaknuti i mnoge političke promijene kojima će upravo Savka Dabčević biti na čelu.

Sredinom 60-ih postaje članicom CK SK Hrvatske i CK SK Jugoslavije. Prva se bavila ideološkim radom u CK-u, da bi je, konačno i zbog vlastitih afiniteta, nakon pada Rankovića prebacili u odjel za ekonomska pitanja CK SKH. Tamo je bljesnula i pokazala se pravom predvodnicom novih tendencija u jugoslavenskoj varijanti komunizma.

Tako 1967. godine kao prva žena u Jugoslaviji postaje predsjednicom Vlade SR Hrvatske , odnosno Izvršnog vijeća. Time počinje njen meteorski uspon u partijskoj hijerarhiji. Partija je svemoćna i samo visoki položaj u SK omogućava pravo političko djelovanje. Slijedeće četiri godine biti će kulminacija njene karijere i svakako će ih ona zauvijek obilježiti, kao što će se i nju najviše pamtiti upravo po tom periodu.

Ni dvije godine nakon izbora za predsjednicu Vlade Savka Dabčević Kučar postaje predsjednicom Centralnog komiteta SK Hrvatske, što je tada bila najviša dužnost u zemlji. Na položaju šefa Vlade zamjenjuje je njen bliski suradnik , nekadašnji gradonačelnik Rijeke Dragutin Haramija.

- Nas dvoje upoznali smo se 1964. godine. Istodobno smo stupili na političku scenu i od tada smo suradnici i prijatelji. Poslije toliko godina mogu reći da je njezino ime obilježilo posljednja tri i pol desetljeća u hrvatskoj politici. Iako je pedantna i ozbiljna osoba, Savka Dabčević Kučar unijela je osvježavajući pristup u politički život, pri čemu je osobito imponirala njezina radna energija. Bila je predvodnik novog i drugačijeg odnosa Hrvatske prema Beogradu, u koji se tada slijevala većina zajedničkog, jugoslavenskog novca. Bile su to godine kad se afirmirala nova generacija mlađih hrvatskih političara koji su željeli ispraviti te nepravde, kazao je svojedobno o Savki Haramija.

Od kada je na tom valu liberalizacije Savka Dabčević Kučar došla na čelo CK Saveza Komunista Hrvatske unosila u jugoslavenski socijalizam jednu novu pozitivnu dimenziju, koja je oslobađala gospodarstvo iz kanđi politike i partijsko- birokratskog tutorstva, demokratizira je društvenu i kulturnu scenu, ali i traži nove odnose unutra Jugoslavije - veću samostalnost republika i republičkih partija, veću pravednost u gospodarskoj podjeli, odnosno neke elemente tržišnih odnosa među republikama.

- Najveća njena zasluga je upravo to zalaganje za većom autonomijom republika. Hrvatska je polako počela tražiti veća pravca, oslobađala se nacionalna energija, pojačan je rad kulturnih institucija poput Matice Hravstke, veće samostalnosti tadašnje TV Zagreb i slično, kaže Klasić.

U Jugoslaviji se stvara nova klima sve veće samostalnosti republika, a centralizam i unitarizam postaju tada glavnim “neprijateljima” razvoja. U skladu s time Savka zastupa hrvatske političke i gospodarske interese. Veliki je protivnik državno-administrativnog, partijskog  i birokratskog uplitanja u privredu. No, jasno joj je da u borbi za nove ekonomske odnose, moraju stvoriti i klimu novih političkih odnosa u zemlji i među republikama.

Savka je bila vodeća osoba u razdoblju kad je Hrvatska u sklopu Jugoslavije postala industrijski razvijena republika, pogotovo u odnosu na ostale republike s izuzetkom Slovenije. Tada se u Hrvatskoj počelo razmišljati, pa i realizirati izgradnja autocesta, kojima se Zagreb želio povezati s Rijekom i Istrom te Splitom i Dalmacijom.

- Tada je Hrvatska promovirala jadransku orijentaciju, nasuprot podunavskoj koju je tada zagovarao službeni Beograd, kazao je Dragutin Haramija.

- Pod njezinim vodstvom oslobođena je golema nacionalna energija koja je rezultirala većim građanskim slobodama, ali i snažnim gospodarskim uzletom i rastom standarda većine stanovništva. Povremeno su joj zamjerali liderstvo, međutim osobno sam svjedok da to nije istina. Savka Dabčević Kučar dominirala je svojim profesionalizmom i sposobnošću brzog razumijevanja problema, kaže Božidar Novak, glavni urednik Vjesnika u vrijeme Proljeća.

No, bez obzira na tu činjenicu ne treba mistificirati da se ona i bilo tko iz njenog okruženja zanosio idejom neovisne Hrvatske ili čak neosocijalističkog režima. Naravno, ne znamo kako bi se stvari dalje razvijale da 1971. godine nisu smijenjeni, ali ni Savka ni Tripalo ni ostali nisu dovodili u pitanje ni Tita ni socijalizam ni Jugoslaviju.

Oni su tražili samo demokratizaciju socijalizma, veći značaj Hrvatske, ali i ostalih republika u odnosu na središnju vlast u Beogradu, odnosno veću decentralizaciju države te odustajanje od politike unitarizma i nacionalnog “jugoslavenstva”.

Osnovni moto, možemo reći, bio je da “jedino zadovoljna Hrvatska može doprinijeti razvoju sređene Jugoslavije”. No, u svim republikama pojavile su se ekipe koje su željele nove i kvalitetnije odnose unutra Jugoslavije.

Hrvatsko proljeće, fenomena je koji će trajno obilježiti i trasirati političku, kulturnu i društvenu scenu Hrvatske unatoč svom nesretnom kraju. Epilog Hrvatskog proljeća pokazao je sve nedostatke te neodrživost i uzaludnost jugoslavenske federacije. Hrvatsko proljeće s pravom se ubraja u pozitivna dostignuća hrvatske povijesti, a dio je vrijednosti političke povijesti istočne Europe druge polovice 20. stoljeća.

U prosincu 1971. kulminirao je sukob unutar hrvatske komunističke partije, kao i na hrvatskoj kulturnoj i društvenoj sceni. Reformski raspoložena Hrvatska ostala je sama, bez veće podrške drugih republika, pogotovo Tita i njegovih najbližih suradnika, te je morala pasti. Međutim, usprkos tom padu, Hrvatsko proljeće najavilo je i determiniralo mnoge događaje koji će u Jugoslaviji, ali i europskom komunističkom pokretu, uslijediti za dvadesetak godina.

Hrvatsko proljeće nastalo je u krilu hrvatskog komunističkog pokreta, odnosno SK Hrvatske, koja se krajem 60-ih i početkom 70-ih pretvorila praktički u disidentski pokret u odnosu na središnju jugoslavensku vlast.

Hrvatsko proljeće je najavljeno Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, upravo u vrijeme kada je Savka došla ne čelo hrvatske Vlade. Ionako ona nije imala izravnog utjecaja na Deklaraciju, događaji koji su se počeli valjati unutar zadanih institucionalnih partijsko-državnih oblika imali su reperkusije na političko usmjerenje. U Jugoslaviji je krajem 60-ih počela slabiti ideološka stega, a u Hrvatskoj je upravo zbog novih snaga koje su preuzimale kontrolu nad republikom najviše dolazili do izražaja .

No, SK Hrvatske bio je jedina politička snaga koja je mogla i tehnički i organizacijski artikulirati nove potrebe tadašnje Hrvatske.




Hrvatsko proljeće tražilo je u prvom redu gospodarsku, ali i političku i nacionalnu pravednost. Zato je hrvatska partija, što svjesno, što pod utjecajem događaja koji su pratili njihove reforme, dopustila i razvoj nekomunističkih društvenih organizacija. Oživjele su kulturne institucije poput Društva književnika i pogotovo Matice hrvatske, koje nisu željele biti servis režima, nego su počele same kreirati kulturnu politiku. Studenti su se počeli politički organizirati.

Oživjela je politička interesna scena, a društveni život se razbuktao. Tih je godina svoj zenit dostigao pokret oko filozofsko-teorijskog časopisa Praxis i Korčulanske škole. Tamo se pak promišljao razvoj jugoslavenskog društva i socijalizma na sasvim drugačiji način nego u sklopu Hrvatskog proljeća. No, i Praxis, najveći ideološki protivnik Proljeća, koji je nesmetano djelovao početkom 70-ih uskoro će biti zabranjen na valu represije protiv Hrvatskog proljeća.

Prema Klasiću Savka kao personifikacija cijelog tog pokreta unutra CK SKH vidjele je u Titu zaštitu za svoje projekte, ali je i Tito, pogotovo na početku, imao simpatija prema tom mladoj energičnoj generaciji.

Iz mnogih dokumenta je vidljivo da su na primjer stariji srbijanski političari poput Draže Markovića zamjerali Titu da se skriva iza hrvatskog rukovodstva, a hrvatsko rukovodstvo iza Tita.

No, stvari će se promijeniti, a lukavi i ostarjeli vlastodržac napustit će ih kada je osjetio da može doći u pitanje njegova neprikosnovena vlast. Kasnije će prihvatiti mnoge njihove ideje, ali glavnih protagonista više neće biti na pozornici.

Jedan od glavnih kreatora “1971. godine” je, koliko god to možda suludo zvučalo bio zapravo komunistički gubernator Hrvatske Vladimir Bakarić i to svojim idejama i praksom! On, zapravo omogućava dolazak Savke, Tripala, Pirkera i ostalih na vlast u Hrvatskoj.

Prema Klasiću upravo je on omogućio da te ideje isplivaju na površinu i postanu dominantne u tadašnjoj jugoslavenskoj dogmatskoj žabokrečini.

Postoji teorija, kaže Klasić, da je s jedne strane Bakarić pomogao dovođenju Savke i drugova jer je smatrao da će on, kao nedodirljivi hrvatski  komunistički pater familias s njima lakše upravljati, a s druge se pribojavao povratka Mike Špiljka sa saveznih dužnosti u Beogradu natrag u Zagreb, koji bi, generacijski i zbog bliskosti s Titom, mogao ugroziti njegovu poziciju hrvatskog demijurga. No, kaže Klasić, kako bilo da bilo, Bakarić je pomogao usponu Savke na vlast.

Savka Dabčević Kučar u svojim opsežnim memoarima na čak 1700 stranica  “ ’71 Hrvatski snovi i stranost” objavljenima 1997. godine u izdanju Interpublica, piše kako je u studenom 1969. godine u Sisku razgovarali s Josipom Brozom Titom koji joj je govorio o zavjeri prema hrvatskom rukovodstvu, o čemu je legendarnog komunističkog vođu izvijestio general Ivan Mišković, tadašnji šef vojne obavještajne službe KOS.

Prema toj legendi Milentije Popović, tadašnji predsjednik savezne Skupštine Jugoslavije htio je na čelne pozicije CK SK Hrvatske instalirati Miku Špiljka, Miloša Žanka s kojim će se Savka žestoko zakačiti na pitanjima unitarizma te Marijana Cvetkovića i ratnog generala Ivana Gošnjaka, čovjeka o kojem će, prema nekim svjedočanstvima, Tito htjeti postaviti upravo na mjesto smijenjene Savke 1971. godine.

Zapravo “hrvatsko proljeće” može se reći službeno počinje 10. sjednicom CK SKH u siječnju 1970. godine na kojoj se obračunalo upravo s unitarizmom kojeg je Miloš Žanko, tadašnji potpredsjednik savezne Skupštine bio glavni reprezentant.  Savka i Tripalo na toj su sjednici krenuli u ostvarivanje svojih ideja. Žanko je izbačen iz CK SKH, a na osobnu intervenciju Tita nije izbačen iz partije.

Bila je to sjednica koja ej trasirala put politici reformi za koje se zalagala Savka Dabčević Kučar. Unitarizam je prokazan kao najveća opasnost za federalizam i ravnopravnost višenacionalne zajednice, a J. B Tito pružio je tomu otvorenu podršku.

S traženjem “pravednih odnosa u privrednoj raspodjeli unutra Jugoslavije“, odnosno “politikom čistih računa” i veću političku samostalnost Hrvatske, odvijala se borba za hrvatski jezik, kulturu, decentralizaciju JNA te povećanju hrvatskih kadrova u njenim zapovjednim strukturama.

To je s jedne strane značilo da je ta liberalna grupacija željela napraviti reda u financijskim  odnosima unutra Jugoslavije, odnosno vidjeti tko i koliko uplaćuje u državnu kasu te koliko od tih zajedničkih sredstava svaka od republika kasnije dobiva. U to vrijeme u Hrvatskoj se razvijao turizam te je jedna od osnovnih parola bilo upravo ta - kuda idu hrvatske turističke devize!

To bujanje “hrvatske autonomije” počelo je smetati sve više starim kadrovima oko Tita. No, zanimljivo je da je Tito na početku , kako svjedoči i sama Savka, nekoliko puta uputio otvorenu podršku onome što se zbiva u Hrvatskoj. na ožujskoj sjednici na Brijunima 1970. ili na dočeku Nove 1971. godine u Zagrebu u hotelu Espalande.

Kako kaže Žarko Puhovski “Hrvatsko proljeće” je ipak sukob gledišta na razvoj sustava i države unutar jugoslavenskog i hrvatskog komunističkog pokreta, a ne pokret koji je stvoren izvan toga. Naravno, on je omogućio da se otvore druge pore društva i drugačija gledišta.

Upravo taj segment je i na neki način došao glave hrvatskom proljeću.

Zato i Klasić kaže da je jedan od prijepora koji će možda ostati neriješen do kraja, koliko je Savka i njena ekipa potpala pod utjecaj masa, odnosno koliko je liderstvo i popularnost njima na neki način udarilo u glavu.

Oni su ustalasali svojim dolaskom na čelo hrvatske partije mnoge odnose, inicirali što svjesno, što nesvjesno mnoge željene, ali i neželjene događaje, koje onda nisu mogli kontrolirati i kanalizirati.

Možda ih je ponijelo, kaže Klasić, i nisu više mogli racionalno ocijeniti prostu stvar da je Tito i nadalje moćan i da se u državi ništa ne može događati bez njega i njegovog odobrenja. Uz to JNA je bila protiv “Savkinih reformi”, a imali su oporbu i vlastitim redovima unutar CK SKH.

Možda iz današnje perspektive izgleda smiješno, ali možda su trebali malo biti oprezniji s nekim simbolima koji su mnogima bili “crvena krpa” poput viška hrvatskih zastava na mitinzima ili možda i ono banalno - Da se više klicalo Savki i Miki nego Titu. Tako je nakon velikog skupa u Zagrebu 7. svibnja 1971. godine povodom oslobođenje Zagreba, Titu vojna obavještajna služba, što je kasnije u memoarima posvjedočila i sama Savka, podastrto zlonamjerno da se na mitingu mahalo isključivo natpisima “Savka - Tripalo” , a da nije bilo onih koji su tada morali dominirati “Živio Tito”.

- Sjećam se kada mi je ( Tito) u Brežicama nakon teška i nesretna sastanka 4. srpnja 1971. godine, nakon što nas je optužio za procvat ustaštva u Hrvatskoj, predbacio kako se više na autocesti Hrvati «ne postrojavaju” kada prolazi autom “da me dočekaju pljeskom” i kako ga seljaci u Hrvatskoj (u Belju) kada ide u lov “gledaju poprijeko”, a  “da ne govorim da me u Srbiji i Bosni svugdje dočekuje oduševljeni narod, osim u Hrvatskoj”.

No, nije stvar bila samo u Titovoj taštini i nezadovoljstvu te vrste.

Savka tako piše  da su  “te 1971. godine tri puta gubili glave ( misli na sebe i svoje rukovodstvo). Na Brijunskoj sjednici u travnju kada smo morali biti smijenjeni, a Tito je prijetio Brežnjevom; ( Na napetom sastanku gdje se raspravljalo o situaciji u Hrvatskoj, Tito je nakratko izašao. Nakon povratka kazao je kako ga je zvao Leonid Brežnjev pitajući ga za situaciju u Hrvatskoj te čak nudeći pomoć. tada su svi to protumačili kao prijetnju vojnom intervencijom sličnom onoj u Čehoslovačkoj tri godine ranije) 

Zatim na sjednici 4. srpnja u Zagrebu kada je prijetio JNA predbacujući nam “divljanje ustaštva” u Hrvatskoj i naposljetku u Karađorđevu u prosincu 1971 godine kada je apsolutom svoje vlasti zapečatio sudbinu Hrvatskog proljeća”.

Božo Novak,  ne dvoji oko Savkine uloge. Naime, Novak kaže kako se tih godina u Hrvatskoj lakše disalo, te smatra da je upravo Savka za to imala najviše zasluga.

Novak je tako u Nacionalu kazao napominje kako Savka Dabčević-Kučar zaslužuje visoko mjesto u povijesti zbog nekoliko stvari. Svojim djelovanjem i borbom protiv totalitarizma dva desetljeća prije rušenja socijalizma pomogla je da Hrvatska spremno dočeka pad Berlinskog zida i stvaranje samostalne države. Drugo po čemu je pamtim je njezin nastup na glasovitoj sjednici CK SKH, kad se suprotstavila represiji i odbila Titov zahtjev da se uhite Vlado Gotovac, Ivan Zvonimir Čičak i nekolicina drugih protivnika režima, smatra Novak.

Naime, na tom Brijunskom sastanku, u travnju 1971. godine., Tito je kazao kako “u svakoj republici treba uhapsiti po nekoliko osoba”.

Savka se prisjeća kako je ostala osupnuta  i šokirana. Uspjela je tek kazati kako nije posao predsjednice partija da hapsi ljude.

Suprostavila sam se odlučno. Znala sam da time stavljam svoju političku funkciju, a možda i politiku koju vodim na vagu, ali to je doista prelazilo prag etičnosti koji sam smatrala dopustivim, napisat će u svojim memoarima.

Tako, iako se smjena očekivala praktički cijelu drugu polovicu 1971. godine. U listopadu je čak održana vojna vježba Sloboda 71, kao zadnji čin Titova upozorenja partijskom vodstvu Hrvatske koje je tada već izmaklo njegovoj kontroli.  No, do “glavosječe” je došlo na dramatičnom sastanku u Titovom omiljenom lovištu na Dunavu - Karađorđevu na 21. sjednici CK SKJ 30. studenog i 1. prosinca 1971 godine. Tito je tada presjekao Hrvatsko proljeće, nazivajući ga “nacionalističkim pokretom”.

Svaka Dabčević Kučar 8. je prosinca o svojoj ostavci obavijestila i J. B Tita.

No, na kraju 12. prosinca 1971. godine na CK SKH Savka, Tripalo i njihov tim daje ostavku.

Savka se sama prisjeća kako je  Zagreb tog dana bio pod milicijskom blokadom. Vozila se praznim ulicama do zgrade CK. Nebom su nadlijetali vojni helikopteri, a kasnije će biti poznato da je JNA bila pripravna intervenirati s većim snagama ukoliko bi Svaka i kompanija bili tvrdoglavi te se ne bi držali dogovora.

- Savka je pala, prostrujalo je Zagrebom pod opsadom. I tada se na Hrvatsku spustila noć i šutnja koja će potrajati punih 20 godina.

Optuživali su je za nacionalizam, nedemokratske tendencije, razbijanje “bratstva-jedinstva” , govorilo kako se lagalo o iskorištavanju Hrvatske i slično.

Savka nije bila uhićena, poput nekih drugih , ali Tito, navodno nije želio takav obračun u partiji. No, Savka je ostala izolirana praktički punih 20 godina.

Nakon tih godina patnje polako izlazi na scenu turbulentnih događanja kraja 80-ih te na prvim izborima tek daje podršku Koaliciji narodnog sporazuma.

Jedno od pitanja koje će također ostati bez jednoznačnog odgovora - zašto Savka i Tripalo, kao uvjerljivo najpoznatiji hrvatski oporbenjaci, daleko poznatiji u tom trenutku od Franje Tuđmana, nisu krenuli u osnivanje vlastite stranke i zašto oni nisu stali na čelo hrvatskog demokratskog preobražaja krajem 90-ih godina. A to se u krajnjoj liniji od njih s pravom očekivalo.

Šteta što takve ljude SKH nije imala krajem 80-ih i početkom 90-ih u svojim redovima.

No, upravo se tih 90-ih pokazalo na djelu koliko je Hrvatsko proljeće bio heterogeni pokret. Pokazalo se to na ambicijama tadašnjih aktera. Svatko od poznatih osoba iz 1971. godine osnovala je svoju stranku. Franjo Tuđman svoju, Marko Veselica svoju, Dražen Budiša svoju, Vlado Gotovac svoju, Ivan Zvonimir Čičak svoju. To pokazuje da su svi oni sebe vidjeli kao dominantne lidere koji su sebi svojatali mesijanske uloge ili zasluge iz vremena najznačajnijeg ( i budimo pošteni jedinog) hrvatskog disidentskog pokreta tijekom socijalističke Jugoslavije. No, kaže Hrvoje Klasić, Savka Dabčević Kučar možda se tih godina nije posve snašla u datim okolnostima.

Naime, za razliku od Franje Tuđamana, njena retorika iz 90-ih nije bila protuteža dominantnim tezama koje su dolazile iz Srbije od Slobodana Miloševića, Vuka Draškovića i Vojislava Šešelja. Njene pozicije odgovarale bi više građanskim, demokratskim težnjama koje na žalost u to vrijeme nisu bile prioritet, pogotovo što se Hrvati nisu zbog agresivnosti Miloševićeve politike koja je hvatala korijene i među ovdašnjim Srbima, mogli usredotočiti na te zahtjeve i potrebe, već su tražili istovjetni odgovor nacionalističkom nasrtaju iz Srbije.

- Protuteža nasrtajima vladajućih krugova u Beogradu bila je retorika Franje Tuđmana, Ante Paradžika i Dobroslava Parage, dakle nacionalistička i antikomunistička. Kod Savke je odgovor bio s pozicija socijaldemokracije i nacionalno osviještene ali ne primitivne, već europejske hrvatske.

Ona jest odgovarala i napadala Miloševića, ali s jedne intelektualne pozicije koja tada nije bila svima razumljiva. Ona jest govorila o potrebi demokratizacije Hrvatske, njene samostalnosti i slično, ali na sirovost nije odgovarala sirovošću.

To je možda bila bolja opcija, ali u tom trenutku nije nailazila na plodno tlo, a nije imala ni dovoljno jaku propagandnu mašineriju unutra Hrvatske niti ju je, poput Tuđmana, beogradska Miloševićevska propagandne perjanice poput “Politike” i TV Beograda proglašavala glavnim arhineprijateljem, što bi joj u Hrvatskom puku dizalo rejting kao nekim drugima.

- Ona je radila na najbolji način, ali tada su srbijanskim ekstremima odgovarali hrvatski ekstremi i tu Savka nije imala prođu, kaže Klasić.

Osim toga smatra on, na sceni su se pojavili neki drugi akteri, a legenda Savke i Mike je polako bljedila, pogotovo jer nisu imali tada vlastite stranke niti su po retorici odgovarali. Tuđman je jednostavno uletio prije njih s ekstremnom retorikom.

Nakon slabog rezultata Koalicije narodnog sporazume, u kojoj su kao protukandidati HDZ-a, bili i kasniji mnogi njegovi protagonisti, poput Slobodana Praljka, Antuna Vrdoljaka i Vlatka Pavletića, Savka Dabčević Kučar odlučuje se aktivno uključiti u politiku, no tu ipak kasni.

Na izborima ratne 1992 godine kandidira se na predsjedničkim izborima, i unatoč oporbenim zahtjevima da svi stanu iza Dražena Budiše. Na tim izborima premoćno pobjeđuje Franjo Tuđman, a ona dobiva tek 6 posto glasova. Tih krvavih godina njena politička zvijezda je polako gasnula.

Osnovala je kasnije Hrvatsku narodnu stranku, ali najveći domet joj je bio ulazak u Sabor u jednom mandatu.


Vlado Vurušić

Broj preporuka: 3

ARHIVA ČLANAKA

Još iz rubrike

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen