Došao je opet taj jesenski memorijalni tjedan obilježavanja obljetnice pada Vukovara. Evo, kao uvod, i Jutarnji list jučer je objavio čak dvije velike priče o tim danima i o njezinim protagonistima. I to velike priče koje iz godine u godinu treba ponavljati.
Zapravo, prilično je nevjerojatno što jučer objavljeni članak o “vukovarskom Schindleru” Aleksandru Jevtiću uopće može zvučati kao novost, pa čak doći na naslovnu stranicu kao vijest punih 17 godina nakon što se dogodila. Ali, u zemlji, svijetu i vremenu koje se puno sustavnije bavi niskostima i gadostima, nego plemenitošću i nije čudno što je Aleksandar Jevtić u medijima počeo biti spominjan tek 2008. i što će taj vukovarski heroj tek sada dobiti i državno odlikovanje.
Priču Aleksandra Jevtića neki će sigurno nazvati filmskom, dostojnom Hollywooda ili nekako slično, jer živimo u vremenu u kojem je život velik i značajan tek na filmskom platnu. Odatle i to da se pozornost na ime Aleksandra Jevtića, koje valja zapamtiti, privlači tako što ga se uspoređuje sa stvarnim, a još više Spielbergovim junakom Oskarom Schindlerom. Premda Aleksandar Jevtić, Srbin koji je riskirajući vlastiti život spašavao svoje sugrađane Hrvate, ima i zaslužuje svoju vlastitu priču, pod vlastitim imenom.
Tako se svojedobno svjetskoj, a osobito američkoj javnosti ratna katastrofa, tragedija i moralna pobjeda Vukovara pokušavala približiti tako što se Vukovar spominjalo kao hrvatski Alamo. Slijedom te usporedbe, jednog od najplemenitijih herojskih likova obrane Vukovara, palog zapovjednika Blagu Zadru, valjda bi trebali nazvati hrvatskim Daveyom Crockettom pa da njegovo ime doista zaživi kao ikona naše slobode. Danas, na žalost, svijet ne pamti i ne zna što se dogodilo u Vukovaru, a pozornost CNN-a mogla bi, valjda, privući tek neka sintagma poput hrvatske Srebrenice koja je ostala jedini globalni simbol novovjekih zločina protiv čovječnosti na Balkanu. Uostalom, baš kao što u hrvatskoj prosječnoj svijesti i javnosti pojam Vukovara simbolično pokriva gotovo sve ostale pokolje i sve ostale pale i razorene gradove.
Svejedno, priče nastaju i žive samo tako da ih se priča, bez obzira na to kada ih se počne pričati. Isto vrijedi i za one priče koje se jedno vrijeme rado prešućivalo. Takva je druga velika priča, nipošto nova, objavljena u jučerašnjem Jutarnjem listu: sjećanje Branka Borkovića, Mladog Jastreba, na posljednje dane obrane Vukovara i na cenzore državnih medija koji su izvještaje vukovarskih novinara po naređenju s Pantovčaka bacali u koš.
Našim vremenom vladaju cinizam i nepovjerenje u čiste namjere bilo koga tko nešto čini danas, pa tako i onih koji su se žrtvovali jučer. A priče i Aleksandra Jevtića i Branka Borkovića, kao i mnoge koje čekaju da ih se ili prvi put ili ponovno ispriča, pokazuju vrlo jasan i svijetao put do junaštva i poštenja.
Svi ti ljudi odlučili su sačuvati i obraniti ljudskost. Aleksandar Jevtić o svojim djelima ne voli govoriti. Za njega svjedoče drugi. Tako i treba biti jer vlastita se ljudskost brani samo na jedan način: poštivanjem i obranom ljudskosti drugih ljudi.
Odmah do spomenute dvije jučerašnje su novine donijele i treću priču o knjizi Mishe Glennyja “McMafia” koja govori o tome kako su mafijaši, a misli se pri tom u prvom redu na ove naše, balkanske, stasali u ratu. Engleski novinar morao je godinama istraživati da bi obrazložio i argumentirao takvu tezu, a mi smo sve to svojim očima gledali, a eksplozivne posljedice trešte po ulicama naših gradova. Nesebična junaštva, podle izdaje, kriminalna udruživanja zbog otimačine - sve se to oduvijek događa jedno pokraj drugoga. Osim u bajkama i propagandnim crno-bijelim fantazijama, ti se svjetovi često i dodiruju i prepleću. Zato nije uvijek lako prepoznati heroje. Ali da nam trebaju, posve je neupitno. Osobito onakvi koji misle da nisu učinili ništa posebno, nego samo ono što bi trebao i svaki drugi čovjek.
Branimir Pofuk
