ZAGREB - Počelo je na velika zvona i s najvišeg mjesta.
“Harry Reid nazvao me danas i ispričao mi se za nesretni komentar. Prihvatio sam Harryjevu ispriku bez pitanja jer ga znam već godinama”, stajalo je u izjavi predsjednika Baracka Obame koju je 7. studenoga 2009. uputio novinarima u Bijeloj kući. Što li je to predsjednik američkog Senata Reid, poslovično suzdržani političar iz stare škole, mogao izjaviti?!
Ubrzo se ispostavilo da je tog jutra izdavač HarperCollins na web stavio ulomke iz svojega najnovijeg izdanja, knjige “Promjena igre” (Game Change), prije nego što će se ona naći u knjižarama, i da su oni u političkom Washingtonu odjeknuli kao bomba. Među njima bio je dio koji govori da je, mnogo prije Obamine predsjedničke kandidature, Reid “bio oduševljen njegovim govorničkim kvalitetama i vjerovao je da je zemlja spremna za crnog predsjedničkog kandidata, posebice onakvog kakav je bio Obama - svijetle kože, Afroamerikanac koji nije imao negro dijalekt osim ako ga sam nije želio imati”, kako je privatno izjavio.
U Americi još ne sasvim izliječenoj od rasizma to se moglo protumačiti kao rasistički iskaz.
Urota među demokratima
Knjiga čiji su i drugi reklamno unaprijed dobro tempirani ulomci o Sarah Palin, Edwardsovima, a posebice o Clintonovima također izazvali buru komentara, napokon je stigla u knjižare. I bila rasprodana u nekoliko sati. Jutarnji je do nje došao putujući u jednu udaljenu prigradsku knjižaru koja nam je obećala sačuvati primjerak.
Ono što zaista iznenađuje u knjizi nije spomenuta Reidova izjava, nego činjenica da je on, jedan od najmoćnijih političara među demokratima koji se tijekom izborne utrke ni po koju cijenu nije htio izjasniti u korist bilo kojeg kandidata, još u srpnju 2006. savjetovao mladog senatora Obamu da se kandidira za predsjednika. Rekao mu je da mu “zvijezde mogu ići naruku”. Ta ideja zapravo je bila posljedica urote među najmoćnijim demokratima da nekako preduhitre neizbježno: kandidaturu Hillary Clinton.
Clintoni pojma nemaju
Među urotnicima bili su senatori Dick Durbin, bivši lider u Senatu Tom Daschle, čak i senatorski parnjak Hillary Clinton iz iste države New York, Chuck Schumer. Državna tajnica, tvrde mediji, pozvala je Schumera i rekla mu da ne shvaća to ozbiljno jer je to samo jedna od mnogih stvari u knjizi za koju ne vjeruje da je istinita.
Tako se posredno oglasila i političarka prema kojoj je ova knjiga o djetaljima posljednje predsjedničke utrke možda najsurovija. Mnogi će pomisliti: “Zar još jedna knjiga o američkoj izbornoj utrci!? Pa dosta je!” No ovaj put autori su dvojica veoma uglednih političkih novinara i komentatora, insajderi s odličnim vezama, John Heilemann iz New York Magazinea, i Mark Halpern, koji je prije nego što je prešao u Time Magazine bio politički direktor ABC Newsa. Njihova priča rađena je posve iznutra, to je gotovo romaneskno štivo o tome što se događalo u spavaćim sobama kandidata ili za doručkom, pa i u njihovim mislima. Autori su od srpnja 2008. do rujna 2009. odradili oko tristo intervjua s dvjesto osoba iz najužih timova predsjedničkih kandidata. Knjizi su dali podnaslov “Obama i Clintonovi, McCain i Palin, i utrka kakva se događa jednom u životu”.
Prvi put progovorili su ljudi iz najbližeg okružja Clintonovih. Ta činjenica navela je elitni politički online magazin Politico da u naslovu svojeg komentara zaključi: “Igra je završena: Clintonovi su ostali sami”.
“Trebalo je proći mnogo vremena prije nego što su Clintonovi postali i malo svjesni izdaje Hillary od strane njenih kolega u Senatu. I onda ih je to pogodilo kao tone cigala palih u njihov psihički solarni pleksus. Clintonovi su sebe vidjeli kao prvu obitelj Demokratske stranke. Kao jedine demokrate u novijoj povijesti koji su pokazivali sposobnost da pobijede na nacionalnim izborima. Kao cijenjene i voljene ličnosti. Bili su slijepi na stupanj zasićenosti Clintonovima i gluhi na zavjeru šaputanja. Nisu imali pojma koliko se tlo pod njihovim nogama brzo pomiče. A nije ni Obama - sve do razgovora s Reidom”, pišu Heilemann i Halpern.
Hillary izvan kontrole
Već u prologu knjige slika: ujutro nakon prvih demokratskih predizbora održanih u siječnju 2008. u Iowi, Clintonove je probudila loša vijest da je Hillary tek treća, iza Obame i Edwardsa. Kada se njihov tim okupio, Bill nije mogao vjerovati brojkama i pobjesnio je jer je na izbore izašlo dvostruko više ljudi nego inače. - Otkud su se svi ti ljudi pojavili? Jesu li svi iz Iowe? Obamina kampanja sigurno je varala. Sigurno su doveli svoje glasače iz Illinoisa. Treba ispitati krađu! - vikao je. Hillary ga je naoko umirivala, ali je i ona bila ogorčena i posve je izgubila kontrolu. - Ova žena ne bi smjela postati predsjednica - pomislio je u tom trenu čak i jedan od njezinih najodanijih suradnika iz grupe koja je sebe nazivala Hillaryland.
Prljavo rublje
Bill je odlučio stupiti u akciju. - Sada je Hillaryna kandidatura visila o koncu, a s tim ideja o njemu dragoj dinastiji Clinton. Došlo je vrijeme, odlučio je da se veliki pas pusti s lanca… “Još otkad su se zavoljeli na studiju prava na Yaleu, on joj se divio. Ona je bila najpametnija, najposvećenija, najidealističnija, najimpresivnija ličnost koju je ikada sreo, ona koja bi mogla dohvatiti i Mjesec”.
Hillary Clinton je od ulaska u Senat 2000. godine pažljivo gradila svoj imidž nepristrane i tolerantne političarke. “Privatno je, međutim, bila zvijezda s totalno suprotnim pristupom, pristrana i nasrtljiva do srži”, komentiraju autori, portretirajući je kao sujetnu i bolesno ambicioznu. Jedan od glavnih razloga što su se ugledni demokrati urotili protiv Clintonovih, pišu, bilo je to što su se plašili da bi tijekom predsjedničke kampanje isplivalo na tone prvljavog rublja o Billovim nevjerama. I ljudi iz Hillarylanda su se brinuli o tome jer su kolale mnoge glasine.
“Od napuštanja Bijele kuće Bill Clinton nije bio pretjerano obazriv u osobnim stvarima. Samo nekoliko dana nakon useljenja u novu kuću u Chappaqui 2001. godine mogao se vidjeti u obližnjem delikatesu Lange kako ćaska s nezaposlenim mamama.
Uživao je na relaciji Los Angeles - Miami - Las Vegas sa svojim poslovnim partnerom Ronom Burkeom, supermarketinškim magnatom i poznatim playboyem, čiji je redizajnirani i prilagođeni Boeing 757 osoblje zvalo “Air Fuck One”… Odlučio je raditi što god želi, bez obzira na sve”. Ali, kada su ga suradnici obavijestili o washingtonskom tračanju, uzviknuo je: - Zar oni nemaju o čemu drugom pričati nego o mom seksualnom životu? Prokleti grad! Zato sam uvijek mrzio biti tamo!
Šuškalo se da se Bill viđa s atraktivnom članicom kanadskog parlamenta Belindom Stronach, ili s bogatom raspuštenicom Julie Taubert McMahon iz Chappaque, ili holivudskom glumicom Ginom Gershon, ili - lista se nastavljala. Hillary kao da je bila gluha na sve, do te mjere da su joj se njezini suradnici, koji su smatrali da nešto treba poduzeti, oprezno obratili.
- To nije istina - rekla je Hillary i odbila o tome raspravljati. - Kad bi i bila istina, ja znam što trebam napraviti - dodala je.
Nikad zadovoljna
“Hillary u sebi nije sve potpuno poricala. Već se uvjerila u štetu koju Billove švalerske erupcije mogu izazvati… Okrenula se svojim najbližim suradnicama, Solis Doyle i Cheryl Mills. Unutar Hillarylanda formirale su tročlani ratni stožer odlučan da reagira na opasnost koju je nosio Billov libido… Taj stožer odbacio je i diskreditirao mnoge tračeve koji su kolali, ali ne i jedan od njih. Priče o jednoj ženi bile su konkretnije i, nakon utvrđivanja činjenica, stožer je zaključio da su istinite: Bill je doista imao ljubavnu aferu, i to ne frivolni jednonoćni susret nego trajnu ljubavnu vezu.”
Autori “Promjene igre” kroz knjigu slikaju Hillarynu ekstremnu samouvjerenost i sigurnost u svoju pobjedu, toliku da je već na početku kampanje počela sastavljati svoj pobjednički odbor. Također opisuju i oštar jezik kojem riječ “zajeb” nije bila rijetka. Pravi kaos i ljuta kompeticija u njezinu odboru dovodili su do stalnih promjena. A ona i inače nikada nije bila zadovoljna. Uz to, njezin odbor pratio je i svaki Billov pokret i brinuo se da on, kada se uključi u kampanju, ne “natkrili” Hillary. Toliko da im je on odgovarao: - U redu, ljudi. Shvatio sam!
Hillaryna ambicija išla je dotle da nije prezala ni od podmetanja protivniku. Kada je jedan od prijatelja Clintonovih, Bill Shaheen, na osnovi Obamina priznanja u knjizi “Snovi mojih predaka” da je u mladosti probao kokain i marihuanu, u jednom intervjuu rekao da bi možda trebalo ispitati i je li trgovao drogom, ona je rekla: - Hajdemo tu priču pogurati!
I slika o drugim sudionicima predsjedničke utrke toliko je okrutna da brojni komentatori već pišu da su se, pročitavši knjigu “Promjena igre”, zaprepastili da su “takvi ljudi mogli ući u Bijelu kuću”. Nasuprot javnoj slici simpatične, postojane, ožalošćene majke i na koncu od raka oboljele četiri godina starije suputnice, koja je bila najveće bogatstvo i ikona Edwardsove kampanje, Elizabeth Edwards je, kažu autori “nametljiva, paranoidna i omalovažavanju sklona luda žena.”
Površan i plitak čovjek
Još na početku karijere znala je brutalno ponižavati muža, slabo obrazovanje i radničko podrijetlo. - Uvijek je bila takva: oštri potezi, reski komentari i nagla i neobjašnjiva ponižavanja - ispričao je jedan prijatelj obitelji. A nije štedjela niti ljude iz kampanje.
John Edwards opisan je kao površan i plitak čovjek kojem je slava posve udarila u glavu te je izrastao u pravog narcisoidnog egomanijaka. Kalkulirao je da ostane u žiži ako ne kao predsjednik, onda kao potpredsjednik ili možda ministar pravde, čak i u vrijeme kada je već bio usred skandala. I bio je razočaran što Obama nije pristao na trgovinu - ja tebi podršku, ti meni položaj.
Tragačica za istinom
Njegova dugo negirana afera s Rielle Hunter prikazana je detaljno, i to na mnogo stranica. Glavni izvor bio je Edwardsov suradnik Josh Brumberger koji je prisustvovao njihovom prvom susretu u veljači 2006. godine u baru manhattanskog Regency Hotela. On Hunter opisuje kao tipičnu napadnu gruppie, neprilično odjevenu i nasrtljivu. Dijelila je vizitke na kojima je pisalo: “Postojati znači biti slobodan: Rielle Hunter - tragačica za istinom.” Brumberger je bio zapanjen kada je Edwards, kojeg su inače žene stalno spopadale, u lipnju angažirao Hunter da kamerom bilježi svaki njegov korak u kampanji. Putovala je s njim ne samo po SAD-u nego i u Ugandu, otvoreno je koketirala s ostalim muškarcima, kao “kokain addict” trabunjala o astrologiji i reinkarnaciji, a prilikom prvog upoznavanja s ljudima govorila im je: “Ja sam vještica!” Koncentrirana na Edwardsa, sugestivno mu je govorila da “ima moć promijeniti svijet” poput Gandhija i Martina Luthera Kinga. “Pojačavala je ono u što je on već vjerovao, govorila mu sve što je sam želio čuti”, stoji u knjizi. Kada je Elizabeth u prosincu iste godine prvi put osobno vidjela kako se Hunter ponaša prema njezinu mužu, a on joj iste večeri priznao da je “samo jednom” s njom spavao, naredila je izbornom stožeru da je otpusti.
Željela ostati uz ljubavnika
McCain je portretiran kao netko daleko od žustrog kandidata iz prethodne utrke s Bushem 2000. godine. Stariji, neodlučniji, s kampanjom u dugovima, on se nerijetko istresao na svojoj supruzi Cindy, mnogo mlađoj uglađenoj plavuši “s osmijehom Sandford supruga”, navikloj da živi u Arizoni i upravlja pivskim imperijem koji je naslijedila od obitelji, dok joj je suprug uglavnom boravio u Washingtonu. Cindy je teško pristala na kampanju, strahujući da bi to moglo ugroziti privatnost djece i nanovo otvoriti pitanje njene adikcije na lijekove te druge skandale. Šuškalo se da je željela ostati u Arizoni i zbog ljubavnika, ali je ipak na kraju, “kao vojnička supruga”, pristala stati uz McCaina.
“‘Jebi se! Jebi! Jebi, jebi, jebi, jebi, jebi, jebi!!!’ McCain joj je uputio još i bujicu oštrih epiteta, s oba srednja prsta podignuta uvis, unoseći joj se u lice. Bio je ljut: prekinula ga je. Cindy su grunule suze, ali zapravo se na to već morala naviknuti”, pišu Halperin i Heileman, dodajući da je televizijska ekipa morala satima čekati kako bi za propagandni spot dobila barem jedan njihov pristojni pogled.
To je Božji plan
Kada je McCainova kampanja počela šepati, njegov je tim smislio da igru oživi izborom - njegova potpredsjedničkog parnjaka. Autori pišu da je “ime Sarah Palin bilo na najdužoj listi potencijalnih kandidata.” Prema sugestiji jednog savjetnika, McCain ju je u ljeto 2008. pozvao na razgovor. Za razliku od metodičnog Obame, on si nije ostavio mnogo vremena za odluku. Palin je prije toga vidio samo nekoliko puta i pomislio je da je “impresivna”.
Palin je odmah pristala posvetiti se kampanji. “Pretpostavljali su da zna barem koliko i prosječan guverner jedne od država, a što nije znala, naučit će u kampanji.” U početku je bila prilično mirna. McCainovim suradnicima rekla je da je to zato što je “to Božji plan!”
Sumnjali da je retardirana
“Božji plan” je u prvo vrijeme unio živost u McCainovu kampanju, došlo je gotovo do prave “palinmanije” u javnosti. No, Obama je svojem timu savjetovao da se ne brinu i da budu mirni, kao da je znao što će uslijediti: gafovi u medijima, trudna neudata kći, Troopergate... Usred kampanje najveća briga Palin bila je: kosa podignuta ili puštena? Kada su je McCainovi ljudi počeli pripremati za prvu rujansku potpredsjedničku debatu, došlo je do kraha. Palin je prestala jesti i piti, osim pola konzerve dr. Peppera dnevno, jedva da je spavala, a najgore - nije mogla zapamtiti ništa. Kada su joj, spremajući je, postavljali pitanja, samo je šutjela. Ljudi iz kampanje ozbiljno su se pitali je li mentalno zdrava. Kako nikako nije mogla zapamtiti Bidenovo prezime i stalno ga je zvala O’Biden, sugerirali su joj da ga zove Joe, pišu autori “Promjene igre”. Obama i njegovim najbolje su prošli u knjizi.
On je uglavnom prikazan onako kako ga javnost i vidi - kao promišljen, smiren, razuman i umjereno ambiciozan. Potvrdio je da će se kandidirati samo kada je na to pristala njegova supruga Michelle.
Usred rivaliteta i nedaća tijekom kampanje svom savjetniku Davidu Axelrodu rekao je da kada sve završi namjerava napisati knjigu s naslovom “Ovo je besmisleno i smiješno”. I dodao: - Ovo sranje zbilja bi bilo zanimljivo da nismo usred njega!
