Kao 22-godišnjak i formalno je postao protestant jer je taj duhovni obzor držao srži njemačke, dakle svoje vlastite kulture. Uredno je obrazovan na uglednim njemačkim, te pariškom i ženevskom sveučilištu, a kao romanista i germanista, filologa i povjesničara književnosti, zaokupilo ga je izučavanje francuske književnosti u razdoblju Rousseau i Voltairea, i kao vrijednosti po sebi, ali i kao kriterija u odnosu na koje su se usmjeravali toliki njemački humanistički znanstvenici, pokušavajući i kroz čitanje dvaju kulturnih tokova, ili modela, proniknuti u dubinske slojeve i motive onoga što se kolokvijalno može nazvati kulturnopovijesnim i duhovnim odnosom dvaju velikih europskih svjetova, romanskoga i germanskoga, te unutar njih francuskoga i njemačkoga, koji su se stoljećima politički sukobljavali, ali i dinamično prepletali, jedan na drugi utjecali, uzajamno se obogaćivali, ali i polemično poricali.
Upropašteno životno djelo
A onda se 1933., s Hitlerovim dolaskom na vlast, sve preokrenulo. Dvije godine potom Klemperer, koji je za sobom već imao dvosveščanu studiju o Montesquieu i niz rasprava u kojima, nasuprot dominantnoj struji u njemačkoj znanosti, naglasak nije stavljao toliko na filološku i stilističku analizu, koliko na književnost kao kulturnu povijest, gubi profesorsko mjesto u Dresdenu. Iduće desetljeće provodi kao tvornički radnik, stanovnik geta, polugladan i pod stalnom prijetnjom deportacije u koji logor smrti, obilježen žutom zvijezdom. Spasila ga je činjenica da mu je žena bila "arijka", a na kraju, kada su i zadnji Židovi bili deportirani u Auschwitz, s(p)retan bijeg u sveopćem kaosu nakon savezničkoga bombardiranja Dresdena. Nakon rata ostao je živjeti u sovjetskoj okupacijskoj zoni, uskoro Njemačkoj Demokratskoj Republici.U tom vremenskom razdoblju prestao je raditi na svom životnom djelu, opsežnoj povijesti francuske književnosti 18. stoljeća, čiji su rukopis sačuvali prijatelji u jednom selu nedaleko od Dresdena, te je tiskana tek pred sam kraj njegova života, dijelom i posmrtno, i posve se posvetio pisanju dnevnika koji je počeo voditi još kao mladić. No u novim prilikama pisanje je zadobilo bitno novu dimenziju: postalo je očajnički čin spasa od ludila koje je zavladalo oko njega, način da se sačuvaju kakav-takav smisao ljudskosti i zdrav razum kao jedino čovjekovo sredstvo da se pronikne u mehanizme kojima je jedna zločinačka ideologija, manipulirajući, među ostalim, i jezikom, uspjela zatrovati umove i srca tolikih dojučer "običnih" ljudi.
Knjiga LTI, punim naslovom Lingua Tertii Imperii, odnosno Jezik Trećeg Reicha/ Carstva, nastala je dijelom iz pasusa izdvojenih iz cjelovitoga višesveščanoga dnevničkog teksta, dijelom pak iz razasutih samostalnih bilježaka koje je Klemperer pisao u očajnim uvjetima, ne znajući hoće li ikad biti objavljene, a njezina latinska kratica stajala je kao maska na koricama fascikla. Trik je uspio jer je fascikl preživio sve premetačine stana: gestapovci su očito držali da se iza takva naziva ne može kriti ništa drugo doli dosadne natuknice još dosadnijega profesora književnosti pa makar posrijedi bila i književnost "vječnog njemačkog neprijatelja".
Primjere je skupljao kojekako: sa zgužvanih novinskih listova u koje se zamatala hrana, slušajući - kad je i koliko mogao - radio, s javnih razglasa, uličnih plakata i objava, a ponajviše loveći ih u svakodnevici, u trivijalnim rečenicama ili izrekama običnih ljudi koji često ne samo što nisu bili nacisti, nego su se iskreno zgražali nad tom ideologijom, čak su bili spremni na nimalo neopasne činove građanskog prosvjeda. Niz prodornih portreta tih malih ljudi, Nijemaca koji "nisu bili nacisti, ali su svi bili nacizmom otrovani", ili čak Židova, "žrtava koje su nesvjesno usvojile jezične obrasce svojih krvnika, poraženih koji su se otrovali jezikom pobjednika", najpotresniji su dijelovi knjige i zapravo temelj Klempererova interesa.Jer, kada se sve ogoli do biti, kada se sastružu sve Goebbelsove ideologijsko-političke fraze, sva bučna propaganda i verbalni rituali vlasti, koji su, uostalom, kao takvi automatski nestali s njenim slomom, ostaje ključno pitanje kako su ti mali, dobronamjerni ljudi, radnici, sobarice, prodavači, dubinski usvojili jezične obrasce totalitarizma i nastavili ih, ne bivajući uopće toga svjesni, reproducirati u svojem govoru. I, naravno, ostaje mučno pitanje koje autor trajno postavlja i samom sebi, naime, je li i on, danomice okružen tim jezikom, upio njegov duh i postao njegovim nesvjesnim prijenosnikom.
Prefiks koji se razmnožio
Poput romanopisca Hermanna Brocha, i Klemperer je vjerovao da se bit svakoga povijesnog razdoblja može iščitati u njegovu karakterističkom stilu, odnosno jezičnom izrazu, da svako doba i društvo imaju, točnije - proizvode posebne sintagme, idiome i govorne figure. Već u uvodnim stranicama piše kako toliki stalno citiraju misao francuskog državnika Talleyranda da "govor služi prikrivanju diplomatovih misli" (ili općenito misli prepredena i sumnjiva čovjeka), dok je istina upravo suprotna: "Ono što netko hotimice želi prikriti, svejedno bilo to pred drugima ili pred samim sobom, ono što nesvjesno nosi u sebi, sve to jezik iznosi na vidjelo". I dalje, "izjave nekog čovjeka mogu biti neiskrene - njegovo se biće u potpunosti razotkriva u stilu njegova jezika".
| Klemperer je zaključio da bit nije u frazama koje trešte iz zvučnika, nego u suptilnijem zahvaćanju u jezični sustav kao što je povećana frekvencija sportske metaforike ili uvođenje terminologije tehničkih znanosti |
Bit je pak u onim dubljim, strukturnim slojevima jezika; oni su ti koji se neprimjetno uvlače pod kožu i nepovratno zarobljuju čovjekov duh. To su, primjerice, suptilni, u prvi mah i na kratku stazu neuočljivi, ali sustavno sugerirani značenjski pomaci koji kao rezultat imaju posve novo značenje neke riječi, potpuno novu asocijativnost i vrijednosne konotacije, u pravilu suprotne onima izvornima. Ili još neosjetnije uvođenje, točnije sustavno promicanje određenih tvorbenih modela jer laičko uho uglavnom ne osjeća da bi neki prefiks ili sufiks mogao biti ideologijski determiniran.
A upravo su ti procesi u središtu Klempererova interesa, primjerice kada razmatra kako se prefiks ent- "razmnožio do neslućenih granica". Napominje da se "svaki put iznova postavlja pitanje radi li se o novotvorenicama ili o tome da je svakodnevni govor preuzeo izraze koji su u stručnim krugovima već bili poznati". Jasno je i da odgovor ne može biti jednoznačan i apsolutan: posrijedi je ključna interakcija koja čini samu srž jezične manipulacije u LTI-ju.
Taj prefiks, naime, u složenicama s glagolima i imenicama izvedenima iz glagola označava odvajanje, udaljavanje te novo stanje koje je suprotnost onome što sam glagol izriče pa po tom tvorbenome modelu nastaju izrazi kao entdunkeln, odmračivati [prozore nakon prestanka zračne uzbune], ili entbittern, odgorčiti [divlje kestene, kada su počele nestašice hrane]. Tako se rađa i masovno širi ne jedan novi termin ili sintagma, nego jedna ne nužno posve nova jezična struktura, a da se u bitnome u samom leksiku ništa uočljivo nije promijenilo; tek je jedan tvorbeni model postao bitno frekventniji nego dotad. No s njime se širi i nov način razmišljanja, nov način pristupa opisivanju i razumijevanju stvarnosti.
Podmazani stroj
Zato je poruka precizne Klempererove analize da ključ nije u tzv. velikim i zvučnim riječima, u frazama koje trešte iz javnih zvučnika ili bodu oči s novinskih stranica, nego u mnogo suptilnijem i slojevitijem zahvaćanju u jezični sustav. Na toj razini u novom se svjetlu otkriva i povećana frekvencija sportske metaforike u opisivanju političkih procesa, posebno one izvedene iz boksa, te uvođenje terminologije i frazeologije prirodnih i tehničkih znanosti u opći javni jezik, što rezultira "jezičnim mehaniziranjem života", posljedično "mehaniziranjem same osobe", svođenjem čovjeka na tvar, na "komad", ili na stupanj tehničkog aparata.
Posrijedi je uvijek porobljavanje duha, pretvaranje ljudskoga društva u automatizirani stroj i cijele njegove percepcije u percepciju mehanizma koji savršeno funkcionira, neovisno o tome rabi li se taj postupak da bi se dehumanizirale žrtve sistema ili da bi se divinizirali oni koji su ga stvorili.
Paradoks je samo prividan: i onda kada se ubojstvo u Auschwitzu naziva "likvidacijom toliko i toliko komada", i onda kada se elektrotehničkom terminologijom slavi Vođa iz kojeg zrače i u kojem se stječu "energetske struje", i onda kada se marljivi i radišni ljudi bilo kojeg zanimanja sustavno uspoređuju s motorima, rezultat je jedan i jedinstven - nema više ljudi ni ljudskoga društva, postoji samo bezlični i bešćutni, savršeno podmazani kolektivni stroj. Klempererov dnevnik, ta skromno nazvana bilježnica filologa, nedvojbeno je jedno od ključnih izdanja u Hrvatskoj u protekloj godini, potresna knjiga koja nadilazi svoj povijesni i sociopolitički kontekst.
Ivo Žanić
