“Prodavali smo priču o besplatnom sadržaju, što nas je činilo internetskim vizionarima, radikalima čak”, piše ovih dana u svojoj pokajničkoj ispovijesti u Newsweeku Andrew Zolli, jedan od internetskih prvoboraca. Pokajničkoj - jer odmah u sljedećoj rečenici, u istom dahu, dodaje: “Ali ta ideja bila je gomila sranja!”
Zaista, možemo li i dalje živjeti u svijetu “besplatnoga”, svijetu koji nam je omogućila tehnologija? Internet i svi mogući gadgeti koji se na njega oslanjaju oteli su informaciju iz zarobljeništva starih medija i učinili je besplatnom. Ali, je li to imalo ikakvog smisla? I ako jest imalo smisla u početku internet revolucije, ima li smisla zauvijek?
“Informacija želi biti slobodna”, govorili su web entuzijasti poput Zollija, no nisu govorili da je to samo pola istine. Steward Brand, koji je zaslužan za tu poznatu izreku, zapravo je rekao ovo (što Zolli i ljudi poput njega sada citiraju u cijelosti): “S jedne strane informacija želi biti skupa jer je vrijedna. Prava informacija u pravom trenutku promijenit će vaš život. S druge strane, informacija želi biti slobodna jer se cijena njezine objave sve više smanjuje. Te dvije sile u stalnoj su borbi”.
Upravo sada ta borba postaje sve očitija. Rupert Murdoch nije jedini izdavač koji želi promijeniti trend na internetu i početi naplaćivati sadržaj za koji kaže: “Sadržaj nije samo kralj. Sadržaj je vladar svega digitalnog”. New York Times najavio je da sljedeće godine uvodi pretplatu na svojoj web stranici. Sve više ljudi smatra da vrijedna informacija, u koju je netko uložio trud, vrijeme i novac, ipak ne može biti besplatna. Michael Wolff, kolumnist magazina Vanity Fair specijaliziran za medije, s kojim smo objavili intervju u subotnjem broju Jutarnjeg lista, s time se neće složiti. Neće se složiti ni Chris Anderson, glavni urednik magazina Wired, koji će u svojoj knjizi “Free” (s podnaslovom “Zašto je 0.00 $ budućnost biznisa”) zagovarati koncept prema kojemu besplatno može biti isplativo - ne samo u virtualnom, nego i u stvarnom svijetu. Ali onda će isti taj Anderson za svoje govore naplaćivati 50 tisuća eura. Je li to nešto što je “free” ili nešto što je, prema riječima Andrewa Zollija, “total load of crap”?
“Ako s pulta uzmem novine u papirnatom obliku, a da ih pritom ne platim, to se zove krađa. Ali ako se iz svog ureda priključim na web stranicu istih novina, osjećam da imam Božje pravo na te novine i na svu njihovu desetogodišnju arhivu - besplatno. Međutim, kad koristim još moderniju tehnologiju za pristup sadržaju tih istih novina (Amazonov elektronski čitač Kindle, primjerice), plaćam. Kad uskoro tržište preplave iPad i njegovi klonovi, očekivat ću da i na njima platim za sadržaj istih novina”, piše Zolli.
