Leptir-mašna i homburg šešir, u ustima gori cigara od pola metra. Visoko uzdignuta ruka s dva ispružena prsta pokazuje znak pobjede, a lice nalik na buldoga šeretski se smješka - to je slika Winstona Churchilla koja će generacijama ostati urezana u pamćenje.
Iako je živio u razdoblju prije osmišljenog političkog marketinga i milijunskih PR kampanja, britanski ratni premijer svoj je imidž itekako pažljivo promišljao i dobro je pazio na simboliku, a povrh toga nije skrivao sklonost lagodnom životu i hedonistički duh. Iako su o njemu napisane stotine knjiga, životni stil čovjeka, koji je po mnogim anketama najveći Britanac 20. stoljeća, nije često bio predmet proučavanja. Najdalje u tom smjeru ide nova knjiga Barryja Singera “Churchill Style: The Art of Being Winston Churchill” (približni prijevod glasio bi “Churchillov stil: Umjetnost churchillovanja”), koja je nedavno objavljena u Velikoj Britaniji.
Lud za ciferšlusima
Knjiga ovog samoproglašenog churchillovskog fanatika i vlasnika njujorške knjižnice posvećene isključivo Churchillu pobliže se bavi detaljima iz privatnog života slavnog političara, koji mu je bio jedino utočište od turbulentnih događaja početkom i sredinom prošlog stoljeća.
“Živimo vrlo jednostavno, ali sa svim nužnostima dobro promišljenog i dobro opskrbljenog života - tople kupke, hladan šampanjac, novi grašak i stari konjak”, pisao je Churchill tijekom I. svjetskog rata.
Churchillova sklonost dobrom viskiju, cigarama i skupim umjetninama nije nikakva tajna, ali Singerova knjiga - puna faksimila starih narudžbenica za odijela, šampanjac i cigare, kao i dosad neviđenih arhivskih fotografija - otkriva i neka poprilična iznenađenja. Stari Winston bio je, naime, lud za leptirima, ružama, kombinezonima, ciferšlusima na apsolutno svemu te svilenim donjim rubljem, i to rozim. Imao je, žalio se, vrlo osjetljivu kožu.
“Churchill se stalno morao sučeljavati s neuspjesima u životu i karijeri, tako da mu je dom bio važno mjesto. Kada god bi ga nešto razočaralo i srušilo mu samopouzdanje, vratio bi se kući i pronašao nešto što bi ga sasvim pomladilo”, napisao je autor knjige Barry Singer koji je isprva planirao knjigu nasloviti “Churchill: Kako živjeti dobro iznad svojih mogućnosti”. Jer, unatoč aristokratskom podrijetlu - Churchillov bratić u prvom koljenu bio je Vojvoda od Marlborougha - nikada nije imao previše novca. Nije mu pomogao ni izbor profesije - premijeri u Velikoj Britaniji sve do 1946. godine bili su mizerno plaćeni, pa su mnogi morali imati sekundarna zanimanja. Churchill nikad nije skrivao da se muči s novcem; poznata je njegova maksima “Kako se nečije bogatstvo smanjuje, tako mu se mora povećavati duh da popuni prazninu”.
A on je tu prazninu, koja se pojavljivala toliko često da je nekoliko puta razmišljao o prodaji svoje djedovine, Chartwell Manora u Kentu, definitivno punio cigarama. Ljubav prema njima otkrio je u njihovoj domovini, na Kubi, koju je opisivao kao “velik, bogat, predivan otok”.
Churchillov ratni tjelohranitelj tvrdio je da je cigaru pripaljivao sedam puta na dan i da je skoro neprestano jednu imao u ruci.
Rub propasti
Naravno, nije si baš uvijek mogao priuštiti kubanke; kada je slom njujorške burze 1929. izbrisao i njegov portfelj dionica te ga gurnuo na rub propasti, pukom slučajnošću bio je baš u New Yorku. U jednoj trgovini, koja se nalazila u uredskoj zgradi njegova burzovnog brokera na Wall Streetu, pronašao je jeftinu, a kvalitativno prihvatljivu marku američkih cigara - Royal Derby Longfellow. Njih je naručivao preko American Expressa sljedećih 10 godina, stotine i stotine, sve dok nije postao premijer. Tada su mu odjednom počele stizati kubanske cigare kao pokloni poklonika i obožavatelja.
Churchill je volio i vrhunski viski, što mu nije padalo na pamet tajiti.