Hoće li otac Damir zaštititi svoje dijete od ministra Bajsa?
Članak u kojemu se razotkrivaju sramotni postupci ministra turizma Damira Bajsa, koji je na sjednici Vlade digao ruku protiv načina na koji je njegovo dijete došlo na svijet, bez sumnje predstavlja jedan od vrhunaca ovogodišnjega hrvatskoga novinarstva, pa je pošteno naglasiti imena autora Sandre Veljković i Nikole Severa Šenija, te Večernjeg lista gdje je članak i objavljen.
Bajs je bio iskreno zgrožen kad su ga novinari nazvali, tražio je milost anonimnosti za svoje dijete i ženu, ali je nekako u isti čamac za spašavanje pokušavao utovariti i svoju osobu, smatrajući da su argumenti njegova očinstva iznad argumenata njegova ministrovanja. Kada njegovi argumenti nisu prihvaćeni, Damir Bajs je, uvjeren da iza njega stoje i pravo i pravda, počeo novinarima ponavljati da će ih tužiti.
Nakon što su oni to, ipak, učinili, napisao je pismo u kojem od cjelokupne hrvatske javnosti išće zaštitu svoje privatnosti. Tome je, valjda tražeći milost, priložio tvrdnju, koja ni na čemu nije utemeljena, a i da jest ne bi značila ništa, kako je njegovim slučajem proizvedena situacija da HSS uspije u svojim inzistiranjima na ublažavanju konačnoga zakonskog prijedloga. Takvu milost ministar turizma može ishoditi samo na jedan način: podnošenjem ostavke. Samo bi time otac Damir mogao zaštititi svoje dijete od ministra Bajsa.
Žrtva vlastite prakse
Tom čovjeku zapravo se dogodilo nešto što se u pravilu dogodi podnositeljima i zagovornicima ultrakonzervativnih zakona. Pao je kao žrtva neprimjerenosti i neljudskosti Zakona o medicinski potpomugnutoj oplodnji, ali još više od toga, kao žrtva nesklada vlastite teorije i prakse. Pokušaji da se zaštiti pozivanjem na privatnost, a zatim i tvrdnjom kako nije riječ o zakonu iz njegovoga resora, nego je, eto, dizao ruku a da nije ni znao o čemu je suštinski riječ, otužni su jer pokazuju da građanin Damir Bajs zapravo i ne shvaća u čemu je problem.
On ne vidi da difamira vlastito dijete, javno ga stigmatizira, dovodi u pitanje biološke pretpostavke njegova postojanja, jer diže ruku za zakon što način na koji je ono došlo na svijet čini protuzakonitim, ilegalnim, nedopuštenim… Ili građanin Bajs misli da se on time što je ministar ima pravo razlikovati od svjetine i po načinu na koji djecu donosi na svijet?
Za takvu bi se ideju moglo smatrati da je u skladu i s ultrakonzervativnom ćudi zakona za koji je glasao i s protudemokratskom političkom orijentacijom Katoličke crkve, ali ona nije u skladu s demokratskim i sekularnim uređenjem Republike Hrvatske. To je još jedan važan razlog zbog kojega valja reći ministru Bajsu da se može pozvati na pravo na privatnost samo ako zaštiti svoje dijete i podnese ostavku na mjesto ministra.
Nagon za razmnožavanjem
Velika hrvatska novinarka Sanja Modrić napisala je, dok je još radila u Jutarnjem listu, priručnik “Kako i zašto”, s vrijednostima i standardima kojih bi se trebali držati novinari EPH. U ovoj sjajno sročenoj knjizi etičkih i profesionalnih pravila, što se često izbjegavaju kako zbog vlastitog komoditeta tako i zbog više sile, opisan je jedan hipotetski, bajsovski primjer: ima li zastupnica konzervativne stranke i članica pokreta za zabranu abortusa pravo na privatnost ako sama abortira?
“Odnosi li se na ovakav slučaj pravilo da je pobačaj privatna stvar? Ne. Jer, objavljivanjem informacije o tome da je ta političarka abortirala, mi njezinim biračima razotkrivamo da ona javno zastupa jedno, a privatno čini nešto posve suprotno, pokazujemo im da je ona neiskrena, moralno nedosljedna i manipulativna.” Sanja Modrić se, izmišljajući svoj primjer, logično poslužila hiperbolizacijom stvarnosti i pojačavanjem onoga što je dio političke svakodnevice, e da bi je njezini kolege i čitatelji bolje shvatili.
Ali eto, hrvatska politička stvarnost nakon Sanadera takva je da je nadmašuje svaku hiperbolu. Slučaj Damira Bajsa gori je, jer je neljudski zakon donesen i jer je on digao za taj zakon ruku, protivno životu vlastitog djeteta. Tu stvar on može promijeniti, ako je uopće i želi mijenjati, samo tako da podnese ostavku. Time bi svoj biološki nagon za razmnožavanjem podigao na poštovanja vrijednu razinu očinstva.
Dizanje ruke
Dizanjem ruke Damir Bajs je, čitamo ovih dana, postupak medicinski potpomognute oplodnje nekim budućim majkama i očevima učinio trostruko skupljim. Dopustio je takozvani prigovor savjesti onim liječnicima koji se, shodno učenju Katoličke crkve, protive bilo kakvoj potpomognutoj oplodnji, dakle svemu što nadilazi ulaženje i izlaženje penisa iz vagine, u strogopropisanom misionarskom položaju.
I što je doista najodvratnije: digao je ruku za zabranu zamrzavanja zametka, jer je, prema mišljenju ministra zdravstva Darka Milinovića i njegove biskupadije, zametak živo biće, pa bi se nerealizirani zameci imali smatrati - pobačenim plodovima ili ubijenom djecom.
Milinović u zamrzivaču
Zbog ovoga će, zahvaljujući ministru Damiru Bajsu i sličnima, izrazito bolni pustupak izdvajanja jajne stanice za brojne žene biti još bolniji, jer će se češće ponavljati. Naravno, stav da je zametak živo biće je glup, što se vrlo lako može i dokazati tako što bismo na nekoliko dana u zamrzivač strpali nekoliko zametaka i Darka Milinovića. Ako doista vjeruje da je zametak ljudsko biće, Milinović bi morao na ovo pristati, vjerujući da će se, kao i ti zameci, otopiti u živog, zdravog i jednako upotrebljivog ministra.
Njegovo sudjelovanje u ovom eksperimentu dobro bi činilo hrvatskome društvu, a njega bi naširoko proslavilo. Ako, pak, na takvo što nije spreman, Darko Milinović svjesno i prijesno laže kada govori o zametku kao o živome biću, osobi, Božjem stvorenju…
Damir Bajs vjerojatno već ima toliko životnog iskustva da primijeti kako su ljudi vrlo često licemjeri. Eto, recimo, zastupnici njegove stranke u Saboru, svojim su stražnjicama osiguravali kvorum za neljudski zakon, a rukama su glasali protiv zakona. Bilo bi doista neobično da Bog prema takvim ljudima pokaže simpatiju i obeća im raj. Ali dok god su na Zemlji, i to još u Hrvatskoj, njihove stražnjice bit će sigurne i nahranjene. Sve dok im se ne dogodi ono što se dogodilo Bajsu, sve dok se, u namjeri da pređu na drugu stranu, ne sudare s vlastitim likom u zrcalu i dok im se život ne nađe u sukobu s pravilima i zakonima za koje su se sami zalagali, koje su uspostavili i na koje su osudili ljude koji nisu bili u prigodi da odlučuju.
Čas u kojem im se to događa, zapravo je jedina kazna za licemjere. Zato je tako silno važan članak Sandre Veljković i Nikole Severa Šenija, jer je njime javnosti poručeno da, ipak, postoji neka pravda i u ovoj zemlji, te da su novine najbolji, ako ne i jedini donositelj takve pravde i inicijator te vrste pedagogije unutar svakoga društva.
Javne isprike
Damir Bajs nipošto neće priznati da je ultrakonzervativac, pa još i licemjer. Ne, to nije istina, jer zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji nije unutar njegova resora. Tako da mu se ni dijete nije rodilo unutar resora, nego izvan njega. I zato je nužno, da bi sam sa sobom iznio stvar na čistac, da na kraju ipak podnese ostavku. U suprotnom, njegova će privatnost trajno morati ostati nezaštićena, jer je njegov slučaj ilustracija bezdušnosti onih koji su zakon donijeli i podržali, bilo podignutom rukom, bilo spuštenom stražnjicom.
Po Bajsu će se prepoznavati jedno vrijeme, iako on nipošto nije bio najgori od svih. Iako, nemojmo se lagati, licemjer je on i u svome resoru: recimo, nije li se javno ispričao austrijskim turistima koji su slučajno stradali u Šibeniku, dok beogradskoga turista kojem su u Župi dubrovačkoj lokalni neonacisti razbili auto nije u svojim ministarskim propovijedima ni spomenuo. Taj Srbin mu je što i vlastito dijete. Zaštitit će ga u privatnosti, a zatajiti u ministrovanju.
Miljenko Jergović
Bajs je bio iskreno zgrožen kad su ga novinari nazvali, tražio je milost anonimnosti za svoje dijete i ženu, ali je nekako u isti čamac za spašavanje pokušavao utovariti i svoju osobu, smatrajući da su argumenti njegova očinstva iznad argumenata njegova ministrovanja. Kada njegovi argumenti nisu prihvaćeni, Damir Bajs je, uvjeren da iza njega stoje i pravo i pravda, počeo novinarima ponavljati da će ih tužiti.
Nakon što su oni to, ipak, učinili, napisao je pismo u kojem od cjelokupne hrvatske javnosti išće zaštitu svoje privatnosti. Tome je, valjda tražeći milost, priložio tvrdnju, koja ni na čemu nije utemeljena, a i da jest ne bi značila ništa, kako je njegovim slučajem proizvedena situacija da HSS uspije u svojim inzistiranjima na ublažavanju konačnoga zakonskog prijedloga. Takvu milost ministar turizma može ishoditi samo na jedan način: podnošenjem ostavke. Samo bi time otac Damir mogao zaštititi svoje dijete od ministra Bajsa.
|
Bajsov slučaj
je ilustracija bezdušnosti onih koji su zakon donijeli i podržali, bilo podignutom rukom, bilo spuštenom stražnjicom |
Tom čovjeku zapravo se dogodilo nešto što se u pravilu dogodi podnositeljima i zagovornicima ultrakonzervativnih zakona. Pao je kao žrtva neprimjerenosti i neljudskosti Zakona o medicinski potpomugnutoj oplodnji, ali još više od toga, kao žrtva nesklada vlastite teorije i prakse. Pokušaji da se zaštiti pozivanjem na privatnost, a zatim i tvrdnjom kako nije riječ o zakonu iz njegovoga resora, nego je, eto, dizao ruku a da nije ni znao o čemu je suštinski riječ, otužni su jer pokazuju da građanin Damir Bajs zapravo i ne shvaća u čemu je problem.
On ne vidi da difamira vlastito dijete, javno ga stigmatizira, dovodi u pitanje biološke pretpostavke njegova postojanja, jer diže ruku za zakon što način na koji je ono došlo na svijet čini protuzakonitim, ilegalnim, nedopuštenim… Ili građanin Bajs misli da se on time što je ministar ima pravo razlikovati od svjetine i po načinu na koji djecu donosi na svijet?
Za takvu bi se ideju moglo smatrati da je u skladu i s ultrakonzervativnom ćudi zakona za koji je glasao i s protudemokratskom političkom orijentacijom Katoličke crkve, ali ona nije u skladu s demokratskim i sekularnim uređenjem Republike Hrvatske. To je još jedan važan razlog zbog kojega valja reći ministru Bajsu da se može pozvati na pravo na privatnost samo ako zaštiti svoje dijete i podnese ostavku na mjesto ministra.
Nagon za razmnožavanjem
Velika hrvatska novinarka Sanja Modrić napisala je, dok je još radila u Jutarnjem listu, priručnik “Kako i zašto”, s vrijednostima i standardima kojih bi se trebali držati novinari EPH. U ovoj sjajno sročenoj knjizi etičkih i profesionalnih pravila, što se često izbjegavaju kako zbog vlastitog komoditeta tako i zbog više sile, opisan je jedan hipotetski, bajsovski primjer: ima li zastupnica konzervativne stranke i članica pokreta za zabranu abortusa pravo na privatnost ako sama abortira?
“Odnosi li se na ovakav slučaj pravilo da je pobačaj privatna stvar? Ne. Jer, objavljivanjem informacije o tome da je ta političarka abortirala, mi njezinim biračima razotkrivamo da ona javno zastupa jedno, a privatno čini nešto posve suprotno, pokazujemo im da je ona neiskrena, moralno nedosljedna i manipulativna.” Sanja Modrić se, izmišljajući svoj primjer, logično poslužila hiperbolizacijom stvarnosti i pojačavanjem onoga što je dio političke svakodnevice, e da bi je njezini kolege i čitatelji bolje shvatili.
Ali eto, hrvatska politička stvarnost nakon Sanadera takva je da je nadmašuje svaku hiperbolu. Slučaj Damira Bajsa gori je, jer je neljudski zakon donesen i jer je on digao za taj zakon ruku, protivno životu vlastitog djeteta. Tu stvar on može promijeniti, ako je uopće i želi mijenjati, samo tako da podnese ostavku. Time bi svoj biološki nagon za razmnožavanjem podigao na poštovanja vrijednu razinu očinstva.
Dizanje ruke
Dizanjem ruke Damir Bajs je, čitamo ovih dana, postupak medicinski potpomognute oplodnje nekim budućim majkama i očevima učinio trostruko skupljim. Dopustio je takozvani prigovor savjesti onim liječnicima koji se, shodno učenju Katoličke crkve, protive bilo kakvoj potpomognutoj oplodnji, dakle svemu što nadilazi ulaženje i izlaženje penisa iz vagine, u strogopropisanom misionarskom položaju.
I što je doista najodvratnije: digao je ruku za zabranu zamrzavanja zametka, jer je, prema mišljenju ministra zdravstva Darka Milinovića i njegove biskupadije, zametak živo biće, pa bi se nerealizirani zameci imali smatrati - pobačenim plodovima ili ubijenom djecom.
Milinović u zamrzivaču
Zbog ovoga će, zahvaljujući ministru Damiru Bajsu i sličnima, izrazito bolni pustupak izdvajanja jajne stanice za brojne žene biti još bolniji, jer će se češće ponavljati. Naravno, stav da je zametak živo biće je glup, što se vrlo lako može i dokazati tako što bismo na nekoliko dana u zamrzivač strpali nekoliko zametaka i Darka Milinovića. Ako doista vjeruje da je zametak ljudsko biće, Milinović bi morao na ovo pristati, vjerujući da će se, kao i ti zameci, otopiti u živog, zdravog i jednako upotrebljivog ministra.
Njegovo sudjelovanje u ovom eksperimentu dobro bi činilo hrvatskome društvu, a njega bi naširoko proslavilo. Ako, pak, na takvo što nije spreman, Darko Milinović svjesno i prijesno laže kada govori o zametku kao o živome biću, osobi, Božjem stvorenju…
Damir Bajs vjerojatno već ima toliko životnog iskustva da primijeti kako su ljudi vrlo često licemjeri. Eto, recimo, zastupnici njegove stranke u Saboru, svojim su stražnjicama osiguravali kvorum za neljudski zakon, a rukama su glasali protiv zakona. Bilo bi doista neobično da Bog prema takvim ljudima pokaže simpatiju i obeća im raj. Ali dok god su na Zemlji, i to još u Hrvatskoj, njihove stražnjice bit će sigurne i nahranjene. Sve dok im se ne dogodi ono što se dogodilo Bajsu, sve dok se, u namjeri da pređu na drugu stranu, ne sudare s vlastitim likom u zrcalu i dok im se život ne nađe u sukobu s pravilima i zakonima za koje su se sami zalagali, koje su uspostavili i na koje su osudili ljude koji nisu bili u prigodi da odlučuju.
Čas u kojem im se to događa, zapravo je jedina kazna za licemjere. Zato je tako silno važan članak Sandre Veljković i Nikole Severa Šenija, jer je njime javnosti poručeno da, ipak, postoji neka pravda i u ovoj zemlji, te da su novine najbolji, ako ne i jedini donositelj takve pravde i inicijator te vrste pedagogije unutar svakoga društva.
Javne isprike
Damir Bajs nipošto neće priznati da je ultrakonzervativac, pa još i licemjer. Ne, to nije istina, jer zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji nije unutar njegova resora. Tako da mu se ni dijete nije rodilo unutar resora, nego izvan njega. I zato je nužno, da bi sam sa sobom iznio stvar na čistac, da na kraju ipak podnese ostavku. U suprotnom, njegova će privatnost trajno morati ostati nezaštićena, jer je njegov slučaj ilustracija bezdušnosti onih koji su zakon donijeli i podržali, bilo podignutom rukom, bilo spuštenom stražnjicom.
Po Bajsu će se prepoznavati jedno vrijeme, iako on nipošto nije bio najgori od svih. Iako, nemojmo se lagati, licemjer je on i u svome resoru: recimo, nije li se javno ispričao austrijskim turistima koji su slučajno stradali u Šibeniku, dok beogradskoga turista kojem su u Župi dubrovačkoj lokalni neonacisti razbili auto nije u svojim ministarskim propovijedima ni spomenuo. Taj Srbin mu je što i vlastito dijete. Zaštitit će ga u privatnosti, a zatajiti u ministrovanju.
Miljenko Jergović
Broj preporuka: 2
