Završilo je loše! Srbija, Bosna i Slovenija još su žive, nogometna euforija zapuhnula je Balkan i u toj priči nema jedino Hrvatske, godinama najjače nogometne sile na ovim prostorima. I dok su se Srbi godinama pitali “što to Hrvatska ima, a Srbija nema”, dok je godinama Bosna životarila na europskom dnu i renesansa je počela tek dolaskom Ćire Blaževića, dok su Slovenci bili izolirani geto koji je padao u prvim europskim kolima bilo kojeg natjecanja, Hrvatska je bila “dark horse” svih finalnih turnira. Treće mjesto Ćire Blaževića osiguralo je Hrvatskoj stolac u gornjem domu svjetskog nogometa. I onda šok! Aut, van...
Unatoč životu na visokoj nozi, hrvatski nogomet nije kapitalizirao svoj ugled i komforni svjetski položaj. Nije uredio ligu i sustav natjecanja, koji se mijenjaju poput godišnjih doba, nije sagradio niti jedan kamp, nije maknuo ni prstom da se uredi nacionalni stadion, Hrvatski nogometni savez bio je samo “sobarica” A-reprezentacije koja je donosila novac, sponzore i lagodan život vrhuški nogometne organizacije. Klubovi su postali zarobljenici navijačkog ekshibicionizma, a osim Zakona o navijačima, koji je ionako tretiran kao mrtvo slovo na papiru, a to je najobičnija džungla i oaza huliganizma i nasilništva. Pola nogometne vlade je po zatvorima ili u bijegu, a Vlatko Marković pere ruke od svega. Nogomet je ovisan o milostinji politike, u nogometu glavnu riječ vode Bandići, Kerumi i lokalni politički moćnici, jer da nema njihovog novčanika, u jednom kaotičnom i neurednom sustavu nemoguće je preživjeti. Stadioni su derutni, u kancelarijama sjede menadžeri i mutikaše, cijeli hrvatski nogomet je jedna velika površnost, u kojemu vlada grabež i bezakonje.
Glavni dasa Baščaršije
| Goli talent Bilića, izbornika koji ostaje, nije dovoljan za život u visokom društvu |
Kad bi ova pljuska bila djelotvorna i kada bi se hrvatski nogometni dužnosnici otrijeznili, kada bi shvatili što će ovaj debakl značiti za nogomet na našem meridijanu, bila bi to korist. Ali, bojim se da je kraj kvalifikacija samo uvertira za “dvorske borbe” u Rusanovoj ulici, koja će postati meta raznih avanturista, a reprezentacija je u rasulu. Prerano su ostarjeli. Propale su iluzije, uzdamo se u “amneziju”, da ćemo sve brzo zaboraviti.
Za Bilića nisu bile razorne ozljede Eduarda da Silve, Modrića, Petrića ili Olića, koliko odlazak Nike Kovača! On je bio “Božja čestica” ove momčadi i njegovim odlaskom u svlačionicu se uselio nered, opuštenost, pripreme su postale “provod za vikend”. Pobjede su bile sve rijeđe. No, da je u svlačionici bio Niko Kovač ne bi bilo tulumarenja, fizičkih i verbalnih obračuna, a i “team building” ne bi bio “pijana noć”, već normalno i ugodno druženje. Ni novinari ne bi bili tako nabrijani i gladni senzŕcija, da se one ne nude...
Vrijeme je, kaže Obama, za promjene
Slaven Bilić, dakle, ostaje izbornik hrvatske reprezentacije. Iako, kada japanski vlak zakasni dvije minute, šef stanice u Tokiju prisloni pištolj uz sljepoočnicu i povuče obarač. Bilić nije bio tako hrabar... Jer, neke stvari su jasne kao dan. Jasno je da se Vlatko Marković rukama i nogama bori da zadrži Bilića kao vlastitu slamku spasa, samo Bilićeva popularnost u nogometnom narodu garantira Markoviću da će doživjeti kraj mandata u prosincu iduće godine. Inače će ga pomesti slavonska struja, koja se već pripremila za obračun s dužnosnicima iz Rusanove. Klečanjem pred Bilićem i mediji su priznali da su djelomično krivi za debakl, i oni molbom za njegovim ostankom peru savjest zbog crne tinte, koju su prolijevali po nacionalnoj sportskoj svetinji. Jedino igrači, jednom anđeli a danas crni vragovi, šute i čekaju rasplet. Oni igraju za svoje milijunske gaže u Londonu ili Münchenu, Zagrebu ili Splitu, a svjetsko prvenstvo će se sasvim ugodno moći gledati i na televiziji. Još ne shvaćaju kakvu su priliku prokockali.
Vrijeme je za promjene. Taj Obamin slogan nije fraza, već nužnost. Hrvatskom nogometu treba čovjek koji će urediti nogometnu organizaciju, koja je dotaknula dno u svakom pogledu, osim u nadarenosti. Ali, goli talent nije dovoljan za život u visokom društvu, na kakav smo naviknuli našu nogometnu publiku. Treba odlučan, oštar, beskompromisan i neovisni čovjek, oboružan idejama i silnom energijom. Ne znam je li to Davor Šuker. U šali će reći da je dovoljno dobar jedino za - predsjednika kućnog savjeta! I ne znam zašto Zvonimir Boban ne želi barem pokušati. Ne znam je li to ambicija Igora Štimca, ili on želi biti samo izbornik? Ali, dok je ovako, porazi će “lomiti kičmu trenerima”, nogometna stvarnost bit će crna i depresivna, a nogometna povijest u Hrvata će se dijeliti na “stari i novi zavjet”. Prije i poslije Ćire Blaževića!
| Niko Kovač mogao bi biti dobar izbornik Prošlog tjedna je Niko Kovač proslavio 38. rođendan. Bivši nogometaš Bayerna, danas trener u Salzburgu, uz Bobana najveći kapetan hrvatske reprezentacije, seriozno se prihvatio budućeg zanimanja. Mlad je trener, vježba drugu postavu Red Bulla i priprema se za veliku misiju. Niko Kovač je jedna od najpozitivnijih persona u hrvatskom nogometu. Imao je veliku karijeru, igrao za velike klubove, a za hrvatsku reprezentaciju odigrao je 83 utakmice. Pedigre dodiruje perfekciju. Nogometni savez mora imati sluha za Niku Kovača i trebao bi ga kooptirati što prije u stožer nacionalog teama. Jer, staloženost i liderski štih, koji Niko Kovač ima, može samo donijeti koristi jednoj poljuljanoj reprezentaciji. On je neosporni autoritet za ovu generaciju igrača, koja ne trpi “šok-terapije”, kojoj se trener može nametnuti samo na civiliziran i sofisticiran način, na koji ih tretiraju i u njihovim klubovima. A u perspektivi - Niko Kovač kao izbornik nacionalne momčadi? Zašto ne! |
Komana nisu htjeli jer je jeftin Jedna od zvijezda Svjetskog prvenstva U-20 u Egiptu je i Vladimir Koman, kapetan mađarske reprezentacije, koja je izbacila Italiju i sada se s Brazilom, Ganom i Hondurasom bori za sam vrh svjetskog nogometa. I ne bi taj Koman, danas nogometaš Sampdorije, bio toliko zanimljiv, da nije bio na probi u Dinamu i - otpao. U Maksimir ga je 2004. godine, kao sedamnaestogodišnjaka, iz Szombatelyja doveo Mladen Frančić. U genetskom smislu preporuke su bile odlične, jer je Komanov otac igrao u kijevskom Dinamu s Blohinom, a majka je bila atletičarka. No, u Dinamu su procijenili da Koman nije “roba za njih” i okrenuli se južnoameričkoj tržnici, gdje sve vrvi talentima poput Carlosa, Etta, itd. Na ovom Svjetskom prvenstvu Koman je na pet utakmica zabio četiri gola, a pamtit će ga po tome što je sa SP-a izbacio Italiju (3-2). Pogodak i dvije asistencije. Žiri ga je već predložio za najboljeg veznog igrača turnira. Dinamu nije bio dobar, valjda i zato jer je bio - prejeftin! Ili zato što je struka po tko zna koji put bila slijepa. |
Markovićeva noćna mora Privatne utakmice između Grigorija Surkisa i Vlatka Markovića su postale noćna mora za predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza. Nakon dva ogleda predsjednik Ukrajinskog nogometnog saveza vodi 2-0, pobijedio je Markovića u Cardiffu i kvalifikacijama za SP. Zbog debakla u Cardiffu, kada su Hrvatska i Mađarska poražene od Ukrajine i Poljske 12-0, Vlatko Marković je opasno “visio”, ali ga premijer Ivo Sanader, ipak, nije smijenio. A Vlatko Marković se vadio da se u Cardiffu Surkis služio gangsterskim metodama, da je u četiri ujutro “pokucao na neka vrata” i dobio garancije da će delegati glasovati za Ukrajinu i Poljsku, a ne Italiju ili Hrvatsku i Mađarsku. A sada je predsjednik Ukrajinskog nogometnog saveza poentirao i u kvalifikacijama. Za razliku od Vlatka Markovića, on je pobijedio Englesku u ključnoj utakmici i sasvim zasluženo ide na Svjetsko prvenstvo. |
Tomislav Židak
