Je li hokej na ledu “neželjeno dijete” zagrebačkog sporta? Nakon što je 1998. godine umro Zdenko Gradečki, umro je i zagrebački hokej. Zapravo, životario je na aparatima, sve do ove sezone, kada je niknuo ni iz čega i pretvorio se u ogromnog duha iz boce. Tako se može protumačiti rođenje jednog fenomena, koji je obujmio zagrebačku sportsku scenu, koja je prouzročila oduševljenje i - paniku.
Kako drukčije objasniti činjenicu da je Dinamov glavni menadžer Zdravko Mamić, koji ima “radare na leđima” i izbrušeni osjećaj za opasnost, u petak sazvao svoj “odbor za hitnost” i suradnike opomenuo da im “hokej krade gledatelje”. I naredio da poduzmu nešto! Medveščak je primorao Dinamo na akciju spašavanja vlastite gledanosti, iako hokejska i nogometna publika nisu istih korijena. Ali, pojava “medvjeda” prestrašila je “plave lavove”...
Kako objasniti nevjerojatnu popularnost momčadi koja je od 60 utakmica izgubila 31? Kako objasniti zaluđenost publike borbom koja nema elementarnu sportsku svrhu, koja ne garantira plasman u Ligu prvaka, u koju čak ne može ni austrijski prvak, iako je hokej u toj alpskoj državi, koja na snijegu i ledu godišnje zaradi 17 milijardi eura, nakon nogometa i Benjamina Reicha najpopularniji sport.
Redovi za karte
“Ebel” liga je obično regionalno natjecanje, koje je spasilo hokej u Austriji i Sloveniji, a donijelo ga je na svijet u Mađarskoj i Hrvatskoj, liga u kojoj prvak čak ne dobija niti novčanu nagradu, već samo pokal.
A ipak, u toj ligi 8000 gledatelja (uljudno) luduje na svakoj utakmici, redovi za karte su kilometarski dugački, iako ne igraju ni Zvezda ni Partizan. Na tim utakmicama nema baklji i petardi, ni transparenta “...odlazi iz svetinje”, nema topovskih udara i spike “buraz, pušimo mi njima...” To je jedan uredni, građanski sport, za koji jedna drukčija publika uredno plaća ulaznicu 30 kuna.
Na utakmicama Medveščaka nema menadžera, jer, Mike Prpich nije Milan Badelj, za čiju naklonost se bori pola Starog kontinenta, na prodaji Mikea Prpicha Medveščak neće zaraditi ni četiri ni osam milijuna eura, iako kanadski Ličani (Mike i John Prpic, te John Hećimović) ostavljaju dušu na ledu i mogli bi zaraditi nešto više eura u nekim jačim hokejskim ligama. U Sloveniji najbolji beru 150.000 eura po sezoni, dok u Medveščaku top zarada iznosi 60.000 eura. Zapravo, toliko zarađuje samo trener.
Hokejski bum
Svatko ima svoju “osamdesetdrugu”, svaki sport ima doba renesanse. Hokejski “bum” upravo u Zagrebu doživljava zvjezdane trenutke, iako - ovdje nema ni Zvezde ni Partizana, na ledu, za razliku od trave, nema nacionalnog naboja.
Publiku ne može ozbiljnije uzbuditi ni pobjeda protiv omraženih Slovenaca, koji su nakon debakla u skijanju, kada je njihov brižno uzgajani sustav porazila obitelj Kostelić, dakle, nakon što ih je zapuhnuo miris “špeka i bijelog luka”, sada ih je Medveščak gurnuo i u hokeju na ledu u “ligu za bedaka” Ebel natjecanja. Zagrepčane više ne mogu podići na noge pobjede nad Olimpijom i Jesenicama, u hokejskom smislu “Zvezde i Partizana”, jer su Ljubljana i Jesenice za Zagreb hokejska provincija, a Srbi, na žalost, ne igraju hokej otkako je čuveni TV komentator Zvonko Mihajlovski klizaljke “okačio o klin”.
Umjereno nasilje
Hokej na ledu je novi urbani sportski izraz. Hokejaši ne idu u narodnjačke klubove, jer, Mike Ouellette ne razumije smisao kreštanja “suzama sam lepio tapete”. To je sport u kojemu umjerenog nasilja ima tek na ledu i u njemu publika ne sudjeluje.
Za razliku od nogometnih utakmica, gdje nogometaši igraju “u suknjicama”, a “macho” dečki igraju svoje utakmice na tribinama.
Trener Ted Sator, koji je u pravom hokeju vježbao New York Rangers i Buffalo Sabres, što u nogometnom smislu znači Međimurje ili u najboljem slučaju Varteks, koji je Slovence doveo u prvu grupu svjetskog hokeja a osim što je trener Medveščaka, “tezgari” i u mađarskoj nacionalnoj momčadi, taj Ted Sator je jedan fino odgojeni trener, koji će se novinaru zahvaliti što mu je dao priliku govoriti o renesansi hokeja u Zagrebu.
Kad se otopi led
U hokeju nema silenzija i tako je hokej postao i medijski privlačan, i vjerojatno će Zdravko Mamić, nesumnjivo bistar tip, shvatiti da njegove skupo plaćeni igrači svojim arogantnim ponašanjem odbijaju publiku od Maksimira...
Ipak, iako je hokej “mlada privlačna ljubavnica”, a nogomet dosadno, čangrizavo stvorenje, s kojim ćete uskoro proslaviti srebrni pir, žena s kojom najčešće nema ni slike ni tona, ipak je nogomet najdraža od svih “supruga”. U travnju će završiti zagrebačka zimska bajka, nakon poezije dolazi proza, zahuktat će se hrvatska nogometna liga, a mi ćemo uživati u čarima najljepše igre koju je čovjek izmislio (nogomet), makar se igrao i u “štali”, što Maksimir danas jest. Trošna, prljava štala, u čijoj utrobi možete naći pobjede nad Milanom, Juventusom, Leedsom, Celticom, Hajdukom. Dom sportova će ostati uspomena na “zimu jednog medvjeda”, koji je doživio svoju osamdesetdrugu, svoje dane slave, koji su nestali kada se otopio led...
Zagrebaši su i prije živjeli za hokej
Hokejaški bum Medveščaka nadogradio se na priču koja je u Zagrebu ispričana već nekoliko puta
ZAGREB - Hokejaši su u sportskom životu Zagreba uvijek zauzimali važno mjesto i igrali značajnu ulogu. Od gradnje klizališta na Šalati 1968. godine do danas taj je sport stanovnicima hrvatske metropole ponudio mnogo uzbuđenja i radosti.
Prvi bum hokeja dogodio se već početkom 60-ih godina kada je Medveščak uz Dinamo bio glavni sportski događaj Zagreba, s Maksimira se trčalo na Šalatu, a redovi za ulaznice protezali su se do dna Schlosserovih stuba.
Nakon niza godina velikog uspjeha hokejaška euforija u Zagrebu naglo je splasnula, da bi zlatne godine dosegla u vrijeme Zdenka Gradečkog i Medveščak Gortana. S tri naslova prvaka Jugoslavije “medvjedi” su vratili publiku u Ledenu dvoranu, no rat je zaustavio taj projekt.
Hokej je u Hrvatskoj spavao do lani, punih 20-ak godina, da bi mu ulazak Medveščaka u austrijski EBEL vratio stari, zasluženi sjaj.
