Na jednom rođendanu gdje se nedavno okupila plutokratska elita Zagreba komentirali su Tomu Horvatinčića.
“Jadni Tomo”, reče netko, “nikad on neće vratiti sto milijuna koje je tu uložio. Cijeli grad legao mu je na grbu, je li mu to bilo potrebno?”
Bogataši su vrlo oprezni. Jedan mi je nedavno rekao: “Što god sam ove godine radio, ispalo je lošije nego što je bilo prije nego što sam i počeo”. “Pa da”, rekoh, “ne diraj ništa ako ne moraš - to je jedini način da se ne upropastiš...” Drugi momak kojeg poznam, krupni nekretninac, zatvorio je firmu i novu otvorio u Americi.
Mudri šute
U Hrvatskoj biznis je u komi, država se trese, policija hapsi direktore javnih poduzeća. Pronevjerili su milijarde. No, to nisu pojedinačni slučajevi - razotkriva se kompleksni kriminalni sustav kojim je, kako izgleda, upravljao bivši predsjednik Vlade. Javni fondovi su opljačkani, a privatni kapital bježi, ili se povlači na sigurne pozicije pa čeka oporavak ekonomije. Rezultat? Poduzeća propadaju, svaki dan gubi se na stotine radnih mjesta.
Kako vratiti poduzetnički optimizam, započeti novi investicijski ciklus, kako postići da se privatni novac ulaže u ključna područja - razvoj, zdravstvo, školstvo? Javnost ima drukčija očekivanja; ljudima je sasvim u redu ako bogataš kupi Maybach, divovsku jahtu ili sagradi raskošnu vilu na Gornjem prekrižju, a pare drži kod Juliusa Bara u Ženevi i čeka povoljnu priliku za špekulacije. Ako pak nešto investira, najbolje je da se to ne zna, ili ne vidi. Najskuplja je i najrjeđa dragocjenost - anonimnost. Ljudi koji upravljaju najvećim kapitalom u zemlji, Luković iz Zagrebačke banke i Vlahović iz Adrisa, gotovo nikad u životu nisu dali intervju. Svakog vikenda nađu se u Istri pa igraju na karte - i to sasvim sigurno ne otvoreni poker.
Jedino je Tomo Horvatinčić bio toliko lud da u samom središtu Zagreba počne graditi jednu velebnu palaču. Ništa nije naučio na primjerima onih koji su prije njega stvarali urbanu jezgru Zagreba. Dragutina grofa Khuena Hedervaryja, koji je podigao cijeli Donji grad i Katedralu, udarili su nogom u dupe. Njegov ministar koji je osnovao sve moderne kulturne institucije, Iso Kršnjavi, izopćen je iz malograđanskog društva kao pretenciozni Židov. Većeslav Holjevac koji je pedesetih Zagreb modernizirao pao je u duboku partijsku nemilost.
Tomo Horvatinčić pokušava pak u centru sagraditi velebno zdanje prema projektu čuvenog svjetskog arhitekta. Uložio je silan vlastiti novac, a nije digao bankovne kredite.
Heroina za prosvjednike
Zaposlio je građevinsku operativu i mnogobrojne kooperante - tih sto milijuna oni će i oprihodovati, a stanove koje na Cvjetnom trgu sagradi kupit će ljudi privatno, novcem iz vlastitog džepa. Za razliku od svih drugih velikih investicija u Hrvatskoj, tu nitko ne pokušava orobiti državu i državni proračun. Pa zašto su onda projekt i poduzetnik navukli toliko bijesa te izazvali ogorčenje što je dovelo do masovnih prosvjeda?
Prosvjednici su šareno društvo mladih zanesenjaka koje je lako uspaliti te skupine marginaliziranih građana koji se osjećaju poniženi demonstracijom bogatstva u osiromašenoj metropoli jedne opljačkane zemlje. No, tko su kolovođe, inspiratori prosvjeda? To nisu nikakvu marginalci, već, naprotiv, vrlo etablirane građanske pojave.
Za prosvjednike na Cvjetnom trgu glumica Urša Raukar heroina je poput one dame s trikolorom i frigijskom kapom u toplesu koja figurira na čuvenoj slici Eugenea Delacroixa, što alegorijski prikazuje Francusku revoluciju. Zagrebačku antiurbanu i antikapitalističku revoluciju Urša raspiruje zatvarajući se simbolično u kavez. Što je poruka tog majmuniranja? Nije to lako razabrati, jer uvijek nastane problem kad glumci počnu režirati svoje predstave. Drugi prominentni glumac na prosvjedima, Vili Matula, umjesto gesti utječe se riječima - on nešto izjavljuje, pa upućuje na drugi glumački kompleks: ljudi koji s pozornice izgovaraju riječi Eshilove i Krležine pokušavaju nastaviti u istom tonu na ulici i u birtiji, a Vili Matula, kako je poznato, nije Krleža. On je glumac u krizi, koji je ostao bez svog kazališta koje je pokušao zasnovati u Vidri, bivšem kinu Opatija. Vlasnici prostora, udruga slijepaca, nisu vidjeli fajde od njegovih nastojanja. Stoga Vili nastupa na Cvjetnom, s vlastitim tekstom, koji neće impresionirati kritičare. Urša je pak u onoj osjetljivoj fazi kad glumica kojoj nisu dali da igra Ofeliju čeka da joj ponude ulogu Gertrude.
Došli iz šume
Nije egzistencijalno ugrožena jer je kao izdanak patricijske familije u denacionalizaciji dobila na desetak stanova i poslovnih prostora po gradu, pa ne mora igrati u sapunicama, gdje je, uostalom i ne pozivaju. Uvijek je bila silno angažirana. Za vrijeme rata snimila je s Anjom Šovagović bojovničku budnicu “Lili Marlen”. Poslije rata bila je politički aktivna na pozicijama građanskog centra, koji je u međuvremenu zamro, pa je ostala i bez toga angažmana. Njen muž Niko Gamulin, urbanist koji ništa nije uspio urbanizirati iako je dočekao penziju u urbanističkom uredu, pomaže joj valjda da formulira komunikeje što ih šalje novinama.
Ne osobito impresivno štivo, budući da Niko, kao i mnogi inženjeri, nije baš literaran, a nije ni autoritativan poput oca, akademika, povjesničara umjetnosti i socrealističkog gurua koji se borio protiv impresionizma, pošto je u Zagreb došao s partizanima, “iz šume”. Njegova obitelj zatim je prešla dug put. Sin stanuje na Gornjem gradu i bori se za očuvanje malograđanskog spleena Donjeg grada. On je, pretpostavljam, autor urbanističke “Fedre” u kojoj nastupa njegova žena.
Od političkih aktivista na Cvjetnom najuočljiviji su dr. Kregar i dr. Saša Poljanec, nesuđena dogradonačelnica s njegove nezavisne liste na lokalnim izborima. Ta Uršina prijateljica, udana za poznatog zagrebačkog estetskog kirurga, bila je pomoćnica vječnog šefa Turističke zajednice, lukavog dubrovačkog šarmera Nike Bulića, koji je u međuvremenu lukavo obrijao svoj lukavi natkonobarski brk, po kojem je bio poznat u doba kad je rad svoje žene - slogan za turističku promociju Hrvatske - odabrao kao najbolji na javnom natječaju koji je priredio.
Saša je rječita, obrazovana i kulturna feš dama, ali sadržaj njezina političkog angažmana ostao je prilično nejasan. Kao i Kregar, na lokalnim izborima isticala je samo jednu programsku tezu - nužnost borbe protiv Bandića i njegove korupcijske hobotnice. To je bio negativan sadržaj kampanje, a pozitivan uopćeno je prezentiran kao obećanje o povratku pozitivnog građanskog duha u zagrebačko ozračje. Za primjer takvog nastojanja spominjalo se da treba “zaustaviti Horvatinčića”. No, usprkos golemim javnim antipatijama prema Bandiću, ta demagogija nije upalila - kod birača postoji instinktivni otpor prema ljudima koji pozivaju na očuvanje gnjilog ugođaja postojećeg stanja, pošto većina ipak priželjkuje nekakav progres, a konzervativci mogu uspjeti jedino ondje gdje se ima što konzervirati. Zagrebački centar je pak jedna oronula rupa.
Balkanska Havana
Nijedan europski glavni grad - uključujući Kišinjev - nema tako sramotno zapuštenu glavnu ulicu kao što je zagrebačka Ilica. U kućama gdje stanari doslovce kroz trule stropove propadaju na donje katove (takav slučaj zbio se baš u Ilici!), gnijezde se ubogi penzioneri, gradski lump i različiti skvoteri. U Preradovićevoj ulici nedaleko od samog Cvjetnog trga smjestio se tako u jednoj garaži renoviranoj Sorosevim novcem urbani aktivist Teodor Celakoski, koji pokušava uvesti red višeg smisla u centar hrvatskog glavnoga grada. On je dobri duh ovih prosvjeda, neumorni organizator bubnjanja, marširanja, majmuniranja u kavezima i sličnih pothvata antiglobalista i krvožednih vegana.
Zašto je Celakoski odlučio zaustaviti Horvatinčića? Pa, zašto su svi oni mali ljudi u Swiftovoj pripovijetki htjeli privezati Gullivera koncima da ne može ustati sa zemlje? Dok je centar ruševni geto, bit će tu dovoljno ljudi koje će ovi lideri voditi u svijetlu budućnost, da se grad očuva u svoj svojoj zaostalosti, kao balkanska Havana.
