Uostalom, francuska strip scena posljednjih je desetljeća porodila najoriginalnije autore i stripove na svijetu, prije svega autore okupljene oko L’Associationa - Lewisa Trondheima, Sfara, Satrapijeve, Blanea do Manu Larceneta i ostalih stripaša koji slijede novu svježinu.
Angoulemski festival svake godine isporučuje kvalitetu, a posljednje tri godine na doista neuobičajen i zanimljiv način. Nekoliko dana prije početka festivala organizira se natječaj “Les 24 heures de la bande dessinée”, u prijevodu, “Dan 24-satnog stripa”. Propozicije su prilično jednostavne: natjecatelji imaju dvadeset i četiri sata da osmisle, nacrtaju i postave na natječajne web-stranice strip od 24 stranice (22 stranice stripa, naslovnica i zadnja stranica zamišljenih korica). Tema samog stripa ostaje tajnom do samog početka, a iz dosadašnjih iskustava teško ju je uopće predvidjeti. Objavljivanjem teme strip maraton počinje, a rezultati i brzina stvaranja mogu se uživo pratiti na festivalskim natječajnim stranicama.
Muzej kao zadana tema
Crtati se ove godine počelo u utorak 27. siječnja u 15 sati, točnije, petnaest minuta kasnije, jer je ovogodišnja tema (“Muzej”, pri čemu je strip morao biti bez riječi) kasnila i prouzročila nervozu i iščekivanje diljem svijeta. Ove je godine prijavljeno 453 autora iz cijelog svijeta, od kojih je 86 profesionalaca, 175 studenata umjetnosti i 192 amatera. Konkretne nagrade nema, no ona je gotovo i nepotrebna - autori koji su se uspješno okušali odišu ponosom i velikim zadovoljstvom.
Ljudi koji su prošli ovakvu stripovsku “samotorturu” nema puno. Zasad su dvojica domaćih autora sudjelovala na Angoulemskom 24-satnom natječaju - prošle godine je to bio neumorni pokretač hrvatske strip scene Darko Macan, a ove splitski stripaš Branko Ricov, s kojim sam imao sreću razgovarati unutar famoznih dvadeset i četiri sata. Ricovu je trebalo trinaest sati da dovrši posao, tako da smo razgovarali dok je natječaj još trajao. Prvo treba spomenuti umorni ushit u glasu i mirno zadovoljstvo koje je nemoguće ne zamijetiti, čak i preko telefona.Autor se nije posebno pripremao, rad u smjenama navikao ga je na nespavanje, a Ricov cijelu stvar opisuje riječima: “Uletiš, pa što bude!” Budući da je tema kasnila petnaest minuta, uslijedila je mala nervoza. Također, tema muzeja koja je trebala biti nit vodilja nije jednostavna, pogotovo ne jednoznačna. Ricov naglašava tri stvari koje je morao znati prije no što se bacio na crtanje: početak, sredinu i kraj. Zvuči logično, ali svatko tko je barem probao pripovijedati u stripu, zna kakva je to muka!
Ricov treći predao rad
Naime, radeći strip čovjek se vrlo brzo nađe pred rupama i limitima vlastite priče. Strip je naprosto takav medij, slijed slika može biti vrlo komplicirana stvar, stoga, kad u razgovoru Ricov spominje“da bi ušao u muzej moraš biti ispred njega”, to neukom uhu može zazvučati kao potpuno banalna i očigledna pojedinost, no za stripaša je to kao za dijete početak spuštanja niz tobogan. Ricov se prisjeća i da mu je film “Noć u muzeju”, rađen prema dječjoj slikovnici Milana Trenca, pomogao u početku. Ubrzo, sa svakim ostvarenim kadrom i stranicom, Ricov se, prema vlastitim riječima, opustio:
- Kad sve krene, kad uđeš u priču, kad vidiš da “uploadaš” ploče stripa brže od drugih, opustiš se i radiš!
Nije zgoreg opet napomenuti da se radi o poslu za koji autor nije posve siguran da ga može uraditi, tako da je svaki pomak pobjeda poput koraka planinara na kakvoj nemilosrdnoj planini.
Ricov je nacrtane ploče skenirao i obrađivao na kompjuteru, te ih “uploadao” na službene web stranice. No, ne bez tehničkih poteškoća.
- Uh, stranice su strašno “štucale”, barem na početku, za jednu ploču trebalo je i deset minuta. Situacija me je malo iznervirala, s obzirom da mi za skeniranje i dodatnu obradu treba još minimalno 10-15 minuta, a odlučio sam raditi sve odjednom. Dakle, čim nacrtam ploču - skeniram je, dok skeniram - crtam drugu, zatim određujem dimenzije one prve ploče i dorađujem u Photoshopu. Zatim, ploču šaljem na web stranice i dok čekam - opet crtam.
Budući da su stvari tekle prema planu, Ricov je našao vremena i za odmor, o čemu priča uz dozu ironije:
- Uza sve to, gledao sam rukometnu utakmicu Hrvatska - Francuska, navijao, pomalo surfao prateći druge sudionike… jeo i mrvio po crtežu. Vrlo zanimljivo.
Ricovljev se strip kompletan našao na službenom webu između tri i četiri sata ujutro, kao treći predani strip na cijelom natječaju. Trebalo je, dakle, pola zadanog vremena autoru da završi posao, što je stvar koja zvuči odlično, ali i pomalo rezervira očekivanja čitatelja prije no što pogleda strip. Ponovit ću, prije čitanja, jer strip “Compromise” je - odličan.
Priča ima glavu i rep, lijepo će vas iznenaditi i bez sumnje ukazati na određeno autorsko iskustvo.
O kvaliteti stripa dovoljno govori podatak da se link na strip Branka Ricova našao među nekolicinom probranih stripova autora velikih imena poput Lewisa Trondheima.
Četiri sata sna i opet crtanje
U pitanju jest, doduše, pomalo mazohistički napor, nalik na onaj izmoždenih plesača u McCoyevom romanu “I konje ubijaju, zar ne”, no junaci ovaj put ne završavaju tragično. Nagrada se ukazuje u samom radu - količina vještine i trenuci svjesnosti o većim mogućnostima sasvim su dovoljna satisfakcija stripašima.
- Zadovoljan sam, s obzirom na uvjete. Strip ima početak, sredinu, kraj, ima ljubavnu priču, akciju, humor. On je takav kakav je, neću ga dorađivati jer me i ovako dovoljno ispraznio. Teško je dvaput raditi strip, a ovaj je nastao isključivo za natječaj - objašnjava Ricov i poantira:
- Uopće me nije umorilo, zaspao sam u 4.30 ujutro, nakon dvanaest sati rada, a probudio se već u 8 sati i odmah krenuo crtati likove za jednu videoigru. Sam sam sebi dokazao da to mogu napraviti, a da to na nešto sliči. Dakle, ovdje sam u pitanju samo ja.
 |
 |
Za “drugo mišljenje” o fenomenu 24-satnog crtanja obratili smo se iskusnom Darku Macanu, neumornom stripašu (crtaču, scenaristu, uredniku i izdavaču) s velikom “kilometražom” u stripovskoj liniji. Upitan o vlastitim dojmovima odgovara:
- Godinama sam htio sudjelovati, ali uvijek me bilo malo strah. Uz to, raditi sam u sobi malo je dosadno. Ovako, kad se radi istodobno sa stotinama drugih, čovjek ima motiv izdržati i ne pokleknuti. Lani sam za probu prvo napravio kraći strip, desetak stranica u šest sati, i onda se prijavio - kaže.
Prema Macanovim riječima, spomenuti strah potpuno nestaje odmah nakon početka, te dok ruka crta jednu ploču, mozak već razmišlja o drugoj. Posebno je vrijedna spoznaja da autor osjeća kao da nema ničega što ne može.
- To i jest krajnji test: ako završiš, autor si stripa, a ako ne završiš, nisi!
Ova rečenica zvuči gotovo kao rukavica bačena u lice stripašima koji 24-satno crtanje nisu probali, pri čemu Macan napominje da se u takvim okolnostima ne traži virtuoznost crtanja, već virtuoznost pripovijedanja. I to je još jedna divna stvar ovog zapravo plemenitog natječaja: svatko tko završi strip, pobjednik je.
Pobjeda nad samim sobom
Obojica autora, i Ricov i Macan, u razgovoru spominju osobnu zadovoljštinu učinjenim, jer najslađe su pobjede nad samim sobom. Upitan o želji da ponovno takvo nešto napravi, Ricov odgovara potvrdno, kao iz puške, i dodaje:
“Radi se o izazovu. Kada bi netko napravio 48 ploča za 24 sata i rekao mi da ja to ne mogu, i tu bih se prijavio!”
I uopće ne sumnjamo, opet pobijedio.
Strip kao umjetnostIdejni tvorac 24-satnog stripa je Scott McCloud, američki autor stripova i, još važnije, pisac izvrsnih knjiga “Kako čitati strip” i “Kako crtati strip” koje možete čitati i u Hrvatskoj, a od kojih je prva najljepša knjiga napisana o stripu kao mediju. Sama ideja “cjelodnevnog” stripa proizlazi iz preklapanja broja sati u danu i broja stranica tipičnog američkog stripovskog sveska. Strip koji nastaje takvim načinom predstavlja pravo slavljenje stripa kao umjetnosti pripovijedanja - vremena za minuciozan i previše detaljan crtež nema, preostaje sama srž postojanja stripa - pričanje priče. Inače, zajedničko crtanje svake se jeseni (18. listopada, pogledajte www.24hourcomicsday.com) održava na velikom broju lokacija diljem svijeta. Ne postoji centralni “upload” gdje bi se radovi mogli pogledati, no zajedničko danonoćno crtanje zasigurno sa sobom nosi sve čari grupnih aktivnosti. Poput studenata koji vole učiti u NSB-u, jer ih pogled na tuđi rad jednostavno tjera na njihov vlastiti.Darko Macan otkrio nam je i pomalo tajnovitu činjenicu domaćeg stripa: “U Hrvatskoj je grupa crtača stripova “Rogato e” prije nekoliko godina održala svoje 24-satno crtanje, na kojem je samo autor znan kao “Stipo” završio svoj strip i postao prvi Hrvat koji je s uspjehom prošao kušnju. Ja sam onda, koliko znam, bio drugi, a Ricov, evo, ove godine treći. Za zajedničko danonoćno crtanje, domaćih bi se autora našlo, siguran sam.” I, uz pomalo sarkastičan komentar, domeće: “Ako ne zbog izazova, onda kad bi im netko ponudio besplatan obrok i slikanje za novine.” |
Vladimir Šagadin
