Objavljeno:  27.01.2010

Hrvati više vole stare zidove nego vlastitu udobnost i zdravlje

Ona koja već godinama vodi svoj mali biznis dobiva posljednjih dana ozbiljne anonimne prijetnje od raznih zabrinutih, razljućenih, ogorčenih i kojekakvih “moralnih veličina”. Zašto? Usudila se ta žena, naravno pod svojim pravim imenom i prezimenom, progovoriti o problemima koje je vidjela kroz svoj posao.

Obnavljanje iz prireza

Novinari, koji su temu napisali i potpisali svojim imenima i prezimenima, tim su istim anonimnim moralnim veličinama glupi, lakomi, pokvareni, nepismeni, nemoralni i tako dalje do izraza kojima nije mjesto u novinama.

Zaprepašćujuća je samouvjerenost, upornost i odlučnost svih tih ljudi da sa svojih tipkovnica i telefona zaštite pravo na izbor gospođa opisanih u subotnjem tekstu o golemim stanovima u centru grada, kao da im je itko to pravo osporio. Njihov izbor, doduše, znači život u velikim stanovima koje one od svojih prihoda ne mogu grijati, ne mogu ih pomaljati, ne mogu plaćati za njih komunalije, ne mogu plaćati niti pričuvu za zgradu, premda upravo te zgrade u centru vape za velikom pričuvom jer njihovo održavanje i obnova koštaju znatno više nego u novogradnji.

Kako se rješava problem održavanja tih zgrada? Jednostavno. Građani iz poreza i prireza plaćaju nove fasade i sanaciju starih zgrada da bi centar grada, njegovo ogledalo, bio lijep, uređen i privlačan. Građani to plaćaju iako su te zgrade privatne, što znači da imaju vlasnike koji bi morali održavati svoju imovinu, a njihovi su vlasnici, među ostalima, i te iste gospođe koje ne mogu održavati niti vlastiti interijer, kamoli platiti udio za cijelu zgradu.

Fascinacija nekretninama

To održavanje plaćaju onda i vlasnici stanova i kuća iz svih drugih dijelova grada, koji se za svoje fasade i općenito održavanje svojih nekretnina moraju pobrinuti sami. Jer, njihove su, pa je logično da se o njima i brinu.

Za centar grada to pak nije logično! Vlasnici tih stanova, misle mnogi, imaju pravo na svoj način života, bez obzira na to mogu li ga platiti. Ako ne mogu, red je da im to plati netko drugi. Tko? Svi građani, ne samo oni koji su anonimno preko svojih tipkovnica stali u njihovu obranu pred “lakomim” agencijama i “pokvarenim” novinarima.

Hrvatska fascinacija nekretninama koje se moraju steći i zadržati bez obzira na posljedice datira još iz socijalizma, u kojem je nekretnina bila najsigurniji oblik štednje i ulaganja ili je do nje bilo lako doći uz pomoć inflatornih kredita ili čekanjem na društveni stan. Iz tog vremena datira najveći broj vikendica po jadranskoj obali, građenih godinama, bloketa po bloketa, uglavnom bez građevinske dozvole i u mjestima bez odgovarajuće infrastrukture.

Njihovi vlasnici moraju na njih plaćati porez, moraju stalno nešto ulagati jer i kuća stari baš kao i ljudi, a ako su zaposleni, koriste ih tri do četiri tjedna u godini. No, u to vrijeme odmora ne odmaraju, nego popravljaju i uređuju da kuća ne bi propala.

Iz socijalizma datira i najveći broj kuća posvuda po Hrvatskoj, građenih za tada mladu obitelj, pa dograđivanih kako bi svaki sin dobio svoj stan da ima gdje živjeti kad odraste i oženi se. Sinovi su se većinom ipak odselili u drugi grad ili u drugi kvart, a te goleme kuće njihovi onemoćali vlasnici više ne mogu održavati, pa se smrzavaju jer nema fasade i stolarija je već stara, a gornji stan propada jer krov pomalo curi.

Život u pogrešnom stanu

No, sam spomen prodaje tih nekretnina, uz argument da bi si s razlikom novca mogli priuštiti udoban život, oslobođen svakodnevne egzistencijalne brige, većina ljudi tretira kao izdaju. Više vole svoje zidove nego svoju udobnost, pa će po cijenu vlastitoga zdravlja ostati gdje jesu i zadržati sve što imaju.

Tromost i nespremnost građana ove zemlje da promijene svoje zidove stvaraju stalne infrastrukturne probleme i goleme javne troškove, koji se plaćaju iz poreza i prireza.

Zašto je ta tromost skupa? Primjerice, koliko god vrtića i škola sagradili, nikad ih nema dovoljno, premda natalitet pada. Točnije, ima ih dovoljno, ali su na krivim mjestima. U naseljima nastalima prije 20 ili 30 godina građene su škole i vrtići jer su u njih dolazile mlade obitelji s malom djecom.

Sada su te obitelji ostarjele, u stanovima su ostali roditelji umirovljenici, a mladi su odselili u neki drugi, novi kvart, gdje još nema vrtića i škole. Njihovim roditeljima u tom istom starom kvartu nedostaju pak drugi sadržaji, poput dobro opremljenih liječničkih ordinacija i domova zdravlja, mjesta za društveno okupljanje, wellnessa i sličnog, dok im škola i vrtić više ne trebaju i sada stoje napola iskorišteni. Rezultat: mlada obitelj vozi svoju djecu daleko u vrtić ili školu i nezadovoljni su infrastrukturom tog svog novog naselja, a roditelji umirovljenici nezadovoljni su svojim naseljem koje im sada ne pruža ono što im treba. Ali, ne sele se, jer su tu proveli najljepše godine.

Nemobilna radna snaga

Ta tromost hrvatsku radnu snagu čini potpuno nemobilnom, na što stalno upozoravaju domaći i strani ulagači i analitičari, što među ostalim Hrvatsku čini skupom i odbojnom za ulaganja. Jer, gdje ima radne snage, skupo je ili nemoguće graditi kakvu tvornicu ili štogod drugo, a gdje je moguće i jeftino graditi, nema radne snage i teško ju je privući. Pa ti ulagači radije odu nekamo gdje su takvi problemi lakše rješivi. Naravno, svatko je vezan uz svoj dom i svakome je dom najveća dragocjenost, ali Hrvatska je specifična po tome da se dom stvara samo jednom, u mladosti.

Europljani i Amerikanci bez ikakvih problema sele se u drugi stan, u drugi grad ili u drugu državu zbog posla ili manjih troškova života. Neki drugi zidovi postaju im dom u trenutku kad unutar njih poslože svoje stvari, fotografije i druge uspomene. Prodaju kuće ili stana koji im, kad djeca odrastu, postane prevelik i preskup za održavanje ne tretiraju kao izdaju nego kao pametan, logičan i odavno isplaniran životni korak.

Samo kod nas su zidovi dragocjeniji nego ljudi. I samim tim ljudima. Bez obzira na godine.

Broj preporuka: 65