U vrijeme tragikomičnog “etno-festivala” u Neumu, najbolje je bilo mašiti se revolvera i propucati membrane zvučnika. To je bio jedini način da si čovjek skrati muke kad bi začuo “hrvatski etno”. Srećom, taj “etno” nije postao pomodna pošast poput Cro-dancea i tamburaša pa danas možemo bez bojazni prići proizvodima koji nose “naljepnicu” zvanu “etno”. Nismo baš postali velesila na world music sceni, ali tu i tamo pojavi se neki zanimljiv izvođač iz tog područja, a jedan od njih je i pazinski sastav Veja pod vodstvom pjevača Gorana Farkaša koji “na moderan način istražuje i izvodi tradicijsku glazbu Istarskog poluotoka”, pa s područja Balkana, i arapskih dijelova Mediterana.
Veja u stvaranju glazbe koristi mih, gajde, kaval, violinu, harmoniku, gitaru, bas gitaru, harmoniku i cajon, a rezultat je negdje na pola puta između britanskog folk-rocka kasnih 60-ih pa s jedne te onoga što čini Kries s druge strane, ali i težnji kakve u novije vrijeme imaju određeni sastavi s juga Italije, Španjolske i Francuske, odnosno Sicilije, Korzike i Sardinije. Možda stoga i ne čudi što ova koloristična i osebujna skupina glazbenika iza sebe već ima nastupe ostvarene i na inozemnim world music festivalima po Grčkoj, Italiji, Estoniji, a uskoro i u Španjolskoj. Iskusni Dario Marušić je mentor kojem se Veja “zahvaljuje na svemu”, a vjerojatno su im neke ideje na pamet pale i pod utjecajem Livija Morosina, Tamare Obrovac i Edija Maružina, a možda i suradnje Miroslava Tadića i braće Teofilović. Što god od toga bilo (ne)točno, nije ni važno jer Veja se kod mene lako izborila za opetovano preslušavanje, a to je u slučaju hrvatskog etno albuma izuzetak, a ne pravilo.