Formalno-pravno, cijela je stvar potpuno čista jer hrvatska država obnavlja kuću njegove majke. No Drniš je malo mjesto u kojemu svi o svakome znaju sve. Drnišani o ovom slučaju pričaju s velikim negodovanjem, ali navikli na životne nedaće šute i od toga ne prave ni scene niti spektakle. No, ovakvi potezi zasigurno pridonose zaoštravanju političke klime, što nije dobro. Pogotovu kada se uzme u obzir da zbog pomanjkanja financijskih sredstava hrvatske vlasti nisu bile u mogućnosti, niti su sada, obnoviti kuće i svim Hrvatima.
S druge strane, vlasti su na određen način vezane ruke. Ne obnovi li kuću te starice, ili nekoga drugoga u sličnoj situaciji, ispast će da diskriminira Srbe te će zbog toga biti izložena pritisku međunarodne zajednice. Udovoljavanjem zahtjeva proizvodi negativnu političku klimu.
Tome treba dodati i val pokušaja dodvoravanja "šutljivoj desnoj većini" od gotovo svih političkih stranaka u Hrvatskoj. Pomak "udesno" osjeća se na svakom koraku. Za sada, u Hrvatskoj se događaju tek manji ekscesi koji svjedoče o tome da poratno vrenje još nije završeno. Te ekscese mediji prate, svatko iz svojeg kuta, koji put i senzacionalistički i s tezom, što samo pridonosi jačanju netrpeljivosti prema "drugima". Tako je i napad na dvojicu britanskih turista na hvarskoj rivi dobio neželjeni politički kontekst. Alan Kirby, jedan od prebijenih turista, izjavio je za Sunday Times kako misli da su ih "domaći" napali zato što je on crnac. Dio medija stavlja to u kontekst "linča" u nas nepopularnih Britanaca, što dakako nije dobro, ne samo za hrvatski turizam nego i za hrvatsku političku poziciju u Europi uopće.
Kako doživljavamo druge
Po svemu sudeći, do incidenta na Hvaru došlo je zbog "preprisnog" odnosa dvojice Britanaca prema jednoj Hvaranki. Zasigurno je da bi lokalni mladići napali turiste i da nisu bili Britanci, no činjenice njihove pripadnosti i boje kože cijelom su slučaju dale i neželjenu političku konotaciju. Ono što posebno čudi, ali i izaziva zgražanje dijela javnosti jest reagiranje zaštitara koji su stajali i gledali "incident" obliven krvlju.
Prilikom prošlogodišnjih predavanja američkim turistima bio sam zatečen njihovim pitanjem "zašto Hrvati ne vole Amerikance?". Odgovorio sam im da to nije točno, da ima Hrvata koji ne vole Amerikance, ali ima i onih koji su im itekako privrženi. Rekao sam im kako sadašnji odnos dijela Hrvata nije nužno uvjetovan politikom Georgea Busha. Taj se odnos mogao u nas osjetiti i prije, kao rezultat nezadovoljstva "nedovoljnoga" i "neadekvatnoga" angažmana američke politike u posljednjem ratu. No trend antipatije prema Amerikancima nije samo hrvatska karakteristika. Ona je podjednako proširena u bivšim komunističkim zemljama, u afričkim, azijskim i latinoameričkim državama. Generacije nekadašnje "mladeži" koja je rasla i bila prožeta američkim duhom u kulturi, politici ljudskih prava, ideji slobode i demokracije danas su najveći protivnici američke politike, pogotovu američke "liberalne ekonomije" uvijene u plašt globalizacije. No nije samo pitanje kako mi doživljavamo Amerikance, nego kako općenito doživljavamo druge. Uz to valja napomenuti kako i nas Hrvate, zbog događanja u posljednja dva rata, veliki dio svijeta doživljava negativno. Jednako onako kako mi prečesto doživljavamo druge, pogotovu svoje susjede. Vrlo ćete često u svijetu čuti pitanje imamo li mi prijatelja među susjedima? Sa Srbijom i Crnom Gorom tek pokušavamo zacijeliti ratne rane. Hrvati u BiH, ali velikim dijelom i oni u Hrvatskoj, Bošnjake muslimane, kao i bosanske Srbe doživljavaju kao povijesne neprijatelje, s kojima nas tek očekuje definitivan obračun. Zatim, nemali dio Hrvata tretira Sloveniju i Slovence zbog spora oko granice i Ljubljanske banke kao naše prirodne neprijatelje. Isti je osjećaj i prema Talijanima, pa mnogi nevoljkost hrvatske vlasti da Talijanima dopusti slobodnu kupovinu nekretnina doživljavaju kao rezultat povijesnog opreza. I Mađare, pogotovu zbog njihova snažnoga gospodarskog angažmana ovdje, ali i zbog loših povijesnih iskustava u Hrvatskoj često detektiraju kao naše neprijatelje. Pa tko su onda naši prijatelji?
Ovoj "neprijateljskoj" atmosferi treba dodati i vrlo proširen negativan stav prema drugim rasama, zatim prema židovima, muslimanima općenito, ali i prema homoseksualcima. Vrlo interesantan razgovor imao sam ovih dana u jednom društvu. Povela se rasprava o napadu na srpske povratnike u Biljanima Donjim. Moja se sugovornica zgražala nad njim, no kada je netko u razgovoru rekao kako su ovih dana u jednom malom mjestu na otoku domaći mladići prebili dvojicu "pedera" zato što su se na plaži navečer ljubili uz svjetlost svijeće, ona je bila oduševljena tvrdeći da tako i treba jer šire sablazan i nemoral. Ovakav način razmišljanja sigurno je pridonio i nedavnom incidentu u Splitu kada je nizozemski fotograf Adrianus Van Dendren pretučen na splitskoj plaži od četvorice "kupača" jer je "detektiran" kao pedofil. Nedavni napad četvorice pijanih Škabrnjana na srpske povratnike mogao bi se pretvoriti u ozbiljan politički i sigurnosni problem Hrvatske.
| Provedbu zakona o kriminalizaciji 'mržnje' treba pratiti i promjena duhovne i političke klime |
S pravom se postavlja pitanje: na koji način s mjerom i dugoročno možemo u Hrvatskoj liječiti ne samo rane poraća, nego i netoleranciju prema drugima? Politika i političke stranke i različite vlasti pokazale su svoju nemoć u rješavanju tih problema.
Dugoročno liječenje
Podjednako kao i hrvatska elita, kako ona intelektualno-kulturna, tako i ona duhovna. Nedavno donesen zakon o kriminalizaciji "mržnje" pozitivan je korak samo ako mjere represije bude pratila i promjena duhovne i političke klime u Hrvatskoj. Ako se ta klima "mijenja" samo pod pritiskom međunarodne zajednice, onda od toga dugoročno nema velike koristi. Dapače, to može samo polučiti negativne učinke. Polarizirana javna scena u međuvremenu će vrvjeti od međusobnih optužbi, interpretacija i tumačenja povijesnih događanja koji će samo pridonositi daljnjoj polarizaciji i nestabilnosti u Hrvatskoj. Kako bi, recimo, hrvatska vlast trebala reagirati na objavljenu fotografiju Dinamova "vlasnika" Mamića koji u Estoniji pozira na zahtjev fotografa fašističkim pozdravom usprkos upozorenju predsjednika kluba Barišića da to ne čini. Kako će dakle Hrvatska i njeni građani pronaći izlaz iz međusobno uvjetovanog odnosa u kojem mi druge doživljavamo negativno, ali i oni nas. Na ovo pitanje nažalost gotovo je nemoguće dati odgovor. Možemo ponavljati fraze o toleranciji, suživotu, ljubavi prema bližnjemu i drugima, no tek onda kada te principe doista prihvatimo kao svoje i počnemo po njima živjeti, možemo očekivati i promjenu atmosfere u hrvatskom društvu, a to neće biti ni lako ni brzo.
22.7. Vrućina Prilikom jučerašnjega kratkog boravka na Bjelolasici temperatura je napokon bila više nego ugodna. Jutros, po paklenoj vrućini, u nepreglednoj koloni krećem prema jugu. U Kninu i Drnišu plus 40 Celzijevih. Vrijeme upravo proporcionalno temi koju istražujem. Mogla bi biti doista više nego vruća i "zagrijati" zamrlu medijsku scenu. No, takva je to vrsta posla. Treba pažljivo provjeriti činjenice i dokumente s izvorima visoke povjerljivosti. Da se poslije ne bi vukli medijski repovi. |
23.7. HINA Jučer su zvrckali mobiteli uznemirenih pojedinaca iz vrhova vlasti. Ne samo njihovi. Ne odgovara im članak o Hini, posebno teza da je Vlada politički arbitrirala u izboru članova Upravnog vijeća informativne agencije. Nadležni mi nude i dokumente koji to dokazuju. Bez obzira na sve izneseno, ne mogu se oteti dojmu da je u izboru članova vijeća i neizboru predstavnika zaposlenih u Hini odlučujuću riječ imala politika, a ne stručnost. Ni jučerašnje pompozno konstituiranje vijeća ne može obrisati negativan dojam. |
24.7. Okupacija Mirko Galić u intervjuu Poslovnom dnevniku nudi sebe na veleposlaničko mjesto. Istodobno tvrdi da bi "okupacija" televizije bila veći casus belli u odnosima s EU od slučaja Gotovina. Pri tome nam Galić ne nudi obrazloženje koga to smatra "okupatorom". Ako Sabor promijeni zakon, tu nema nikakve okupacije. Ili Galić svojom retorikom dokazuje da ga s pravom dio javnosti doživljava kao "okupatora" kojega je instalirao Račanov režim. Slovenski pak slučaj pokazuje kako bi se EU ponašala u slučaju promjena na HRT-u. |
25.7. WTO Pokušaji Svjetske trgovačke organizacije da liberalizira trgovinu i time pripomogne siromašnim zemljama trećeg svijeta opet su propali. I opet na - poljoprivredi. EU, ali i SAD, grčevito brane vlastite skupe i subvencionirane poljoprivrede boreći se tako, prije svega, za glasove svojih birača. Ove mjere pogoduju i hrvatskom seljaku. Dođe li do potpune liberalizacije trgovine u poljoprivredi, ukinu li se zaštitne carine i poticaji, hrvatska bi poljoprivreda zbog nekonkurentnosti i skupoće svojih proizvoda bila zbrisana s lica zemlje. |
26.7. Zadrugarstvo Probudila se Katolička crkva. Dok u vrijeme komunizma baš nije bila "oduševljena" zadrugarstvom, sada podupire njegov razvoj propagirajući ga kao pokretač gospodarstva. Hrvatski Caritas i Hrvatski savez zadruga potpisali su sporazum o suradnji u promicanju i razvoju zadrugarstva. Pritom su izneseni podaci prema kojima u Europi danas djeluju 132.000 zadruga, od kojih živi 150 milijuna ljudi, a u SAD-u oko 100 milijuna. U Italiji zadruge imaju sedam milijuna članova, a u prošloj su godini imale 50 milijardi eura prometa. Naprijed "katoličko zadrugarstvo"! |
27.7. Karamarko Reformirana i profesionalizirana POA smeta i "lijevima" i "desnima". Najnoviji Hrvatski list, nastavljajući liniju Feral-slova i Đikićevih članaka o njemu, pokušava klevetama spriječiti Karamarkov izbor za šefa POA-e. I"lijevima" i "desnima" jednako smeta demokratski ustroj zemlje, u kojem nema prostora za njihove tlapnje, podmetanja i insinuacije. Jedva čekam saborsku proceduru tijekom koje će Karamarko (morati) zastupnicima i javnosti podastrijeti odgovore na sva ova medijska pljuvanja prije nego (i ukoliko) bude ponovo izabran. |
Zvonimir Čičak
