Uistinu dobar razgovor - tako su dobrog raspoloženja i gotovo uglas premijerka Jadranka Kosor i šef opozicije Zoran Milanović ocijenili svoj prvi susret u četiri oka. Njihov je sastanak izuzetno važan za Hrvatsku. Premda mu cilj nije bilo nikakvo stvaranje velike koalicije, kako se široko počelo spekulirati. I premda je okončan bez bilo kakvog opipljivijeg dogovora.
Razgovor Kosor - Milanović bio je mnogo više od razmjene mišljenja o teškim hrvatskim problemima. S obje strane bila je to demonstracija dobre volje. Premijerka će se i ubuduće, kaže, u krupnim odlukama konzultirati s oporbom. Šef SDP-a podržao je Vladine mjere za spas gospodarstva i unaprijed najavljuje svoju potporu nužnom rezanju prekomjerne i neodržive javne potrošnje.
Njihov susret može se smatrati zorom, početkom novog, civiliziranog političkog doba u Hrvatskoj, u kojem političke razlike više nisu razlog za vječno sumnjičenje i neprijateljstvo. Pokazali su pristojnost i međusobno uvažavanje. Faktički jedno su drugome priznali uvijek dosad latentno osporeni legitimitet: za HDZ Socijaldemokrati više nisu stranka kojom će plašiti naciju, pruženom rukom SDP deklarira uvjerenje da bez moderniziranog HDZ-a nema pomaka u Hrvatskoj.
Most za susret Kosor - Milanović podignut je na recentnim predsjedničkim izborima. Njihov rezultat može se smatrati krajem dva desetljeća dugog hladnog rata između crnih i crvenih. Od devedesetih taj se dobrim dijelom fabricirani sukob uvijek držao u pričuvi i uoči gotovo svakih izbora raspirivao. Da model više ne funkcionira pokazao je, prvo, težak poraz Milana Bandića koji je Pantovčak pokušao osvojiti na način Ive Sanadera, mobilizirajući strah od crvenih, a dibidus je poražen vjerojatno upravo zbog svoga prekomjernog ludovanja. Nakon Sanaderova odlaska i nakon Bandićeva debakla teško da će netko pokušati reciklirati isti model. Naganjanje navodne komunističke opasnosti mogla bi ostati zabava tek dokonih crkvenih otaca.
Drugo, za zatrpavanje naslijeđene ideološke bojišnice još važnijim se može pokazati izbor Ive Josipovića za novog predsjednika Republike. Protiv SDP-ova kandidata pokrenuta je neviđena kontracrvena haranga i nije upalilo. Dosad se svaki SDP-ov pristup vlasti pokušavao onemogućiti salvama najmorbidnijih optužbi - od toga da je nehrvatska, nedomoljubna do toga da je rigidno komunistička stranka. Ali ta mantra više ne daje rezultata. Na strahu od komunjara izbori se više ne osvajaju. Štoviše, SDP nikad nije imao bolji rezultat.
Josipovićeva pobjeda još je važnija zbog njegove više puta deklarirane namjere da se pokaže predsjednikom koji spaja, a ne razdvaja. U prekomjerno histeriziranom hrvatskom društvu njegova bi se integrativna funkcija mogla pokazati najznačajnijom.
Hrvatska treba i svoju ljevicu i svoju desnicu. I civiliziran odnos među njima. Zemlja u kojoj vlast i opozicija, čak i kad su ljuti protivnici, mogu sjesti za isti stol mnogo je bolja od zemlje u kojoj se vječno perpetuira rat s dvije strane povijesne razdjelnice: crni i crveni, ustaše i partizani, Hrvati i Jugoslavenčine… Hrvatska je desetljećima u sukobu sama sa sobom. Nova politička generacija - Josipović, Kosor, Milanović - ima povijesni zadatak: Hrvatsku napokon valja pomiriti i učiniti normalnom.
