Prošlog ponedjeljka - točno na dan kad se otvaralo novo splitsko rodilište - vodio sam majku na specijalistički pregled u zgradu koja se nalazi točno preko puta novog rodilišnog zdanja. Dok sam čekao u bolničkom hodniku, uronjen u mnoštvo zabrinutih ljudi kojima je politika u tom času bila posljednja briga, nisam mogao a ne čuti kako izvana, kroz zvučnike, dopire svečarski protokol.
Lokalni i nadlokalni političari sjatili su se u atrij novootvorene zgrade i radili ono što političari rade - obećavali. Tako sam tog jutra kroz prozor čuo obećanja Milinovića i Jadranke Kosor o više zaposlenih liječnika, više sestara, više ugovora na neodređeno, pa čak i više beba, kao da je i intimna prokreacija postala dio izravnih nadležnosti Vlade.
A onda sam izišao van, pred zgradu, i ostao osupnut očitim proturječjem.
Nova zgrada rodilišta stajala je preda mnom, prozračna i blještava kao preveliki svemirski brod koji je greškom sletio na krivo mjesto. A oko tog svemirskog broda prekrcanog neonatološkim čudesima, širio se jedan sasvim drugi svijet, neki balkanski Distrikt 9. Ni deset metara od luminoznog rodilišta, pred mojim je očima ležala doslovno planina blata, nedovršeni prokop nesagrađene pristupne ceste.
Nešto dalje, niz je divljih potleušica, prizemnica s pogrebnim uredima, radionicama i zalogajnicama koji stoji na putu pristupnoj cesti: na tom mjestu, čitamo svi zajedno, trebala se nalaziti “najskuplja cesta u državi”, četverotračni kolni pristup za čijih je 308 metara Split trebao - a dijelom i jest - iskeširati 70 milijuna.
U međuvremenu, dok pristupa nema, automobili do nove zgrade ulaze kroz bolničko dvorište, hitna pomoć gužva se sa civilima, parkira se gdje god tko stigne jer je bolnički parking još davno požderao građevinski špekulant, a znakove zabrane parkiranja nitko ne poštuje jer si to ne može priuštiti: legalne alternative, naime, nema. Zamišljam Jadranku Kosor koja je tog jutra sa svitom morala doći do novog bolničkog zdanja, zamišljam kako se kolona tamnih službenih vozila u tom krkljancu gužvala s Makaranima i Vrgorčanima koji najbliže vode ortopedu i onkologu, te kako je ministarski kor pri tom prošao kroz dvostruki defile nepropisno parkiranih auta. A onda su se - kao finale - tamo protokolarno susreli sa Željkom Kerumom, oličenjem te “snaša se čojk” kulture.
Poput epifanije, tog mi se olovnog jutra pred očima raskrilila slika ove zemlje, razapete na pola puta između tranzicijskog kaosa i pretenzija prema modernosti. Na jednoj strani, tu je high-tech ambicija, prevelika i preraskošna, tapecirana budžetskim novcem, zgrada koja je sagrađena nakon što su arhitekti oficijelno bojkotirali natječaj zbog mućki u izboru projekta.
Na drugoj strani, samo deset metara dalje, prizor prema kojem su Sao Paulo i Lagos sušti urbanistički red - koloplet blatnih ledina, armatura, divljih radionica i pojata. To je nered koji je kroz desetljeća mutirao kao virus: urbanistički metež sedamdesetih koji se postupno pretvorio u divlje-kapitalistički, sitnopoduzetnički metež devedesetih, da bi se na koncu on preobrazio u klijentistički, paradržavni lopovluk dvijetisućutih, lopovluk koji se hranio dekadom ekonomskog poleta i investicijskog vala. Neoprane prljavštine nataložile su se jedna na drugu i skorile u tvrdi lišaj, a svaki pokušaj da se takvo društvo modernizira postaje tek još jedna varijabla u matematici lopovluka, baš onako kako su se autoputevi, dični amblemi nacionalne modernizacije, pretvorili u oplošje za marčapiju.
I dok sam gledao oko sebe taj urbanistički prizor “stanja nacije”, gledam svoje sugrađane kako se kolima probijaju kroz krkljanac, bijesne, trube, parkiraju po nogostupima i parkićima. To je ono što smo dobili, ne samo u Splitu, ali pogotovo u Splitu: pristali smo na divljaštvo, dopustili smo da takva pravila zavladaju, i sada trpimo posljedice. Te posljedice ne svode se samo na prometnu regulaciju: o tim posljedicama čitamo svaki dan u novinama, plaćamo ih kroz menadžerske premije i “sikstinske” cijene farbanja, plaćamo ih kroz kaos u financijama i u katastru, kroz zastare, sudske nepravde, nogometnu mafiju, građevinsku hobotnicu, ulično nasilje.
Nakon toga, čitav sam tjedan pratio politička zbivanja, predizborni cirkus i “katodno” stanje nacije. Gledam istog tog Milinovića kako pri cijepljenju pokazuje bicepse, Bandića kako u čarapama glavinja po snijegu, Kajina koji se dao za plakat naslikati kao da je oberšturmfirer paravojnog eskadrona. Kampanja je neozbiljna, televizija je neozbiljna, novine su neozbiljne, i u tom šarenom kokošarskom cirkusu postoji samo jedna stvar koja mi nije jasna: kako je moguće da Ivo Josipović - jedan neuzbudljivi, solidni i introvertni gospodin - vodi u predizbornim polovima sve protukandidate za dvadeset postotaka? Je li zaista moguće da društvo koje se dosljedno i višekratno opredijelilo za anarhiju i opću trivijalizaciju, najednom hoće nekog tko inkarnira - red i elitizam?
Možda sam naivno optimističan i možda griješim - no, volio bih kad bi nagla popularnost ovog zakučastog, modernističkog skladatelja bila simptom smjene mentalitetnih epoha. Kad se pojavio Stipe Mesić, njegov je uspjeh počivao u tome što je bio anti-Tuđman, što je na krutu, ceremonijalnu i mizantropsku atmosferu devedesetih odgovorio šalama i kavicama. Je li Josipović, po istom tom principu, “anti-Mesić”, čovjek koji umjesto pošalica i populizma donosi konzervativnu ozbiljnost i neku drukčiju solidnost?
Naime, ovo društvo već dugo se ponaša kao nedozrelo dijete koje se na tranzicijskom rođendanu, bez roditeljske kontrole, nažderalo kolača i slatkih napitaka, razuzdalo od pjenušca. Nakon što smo dva desetljeća uživali u neredu i pirovanju, oko nas je kaos - financijski, urbanistički, kulturni, medijski. To je točka na kojoj neki od nas ištu veliko pospremanje i strogu dijetu: čaj i biškotin, lijek digestiv. Možda je baš to ono što ljudi vide u nenasmijanom, preozbiljnom Josipoviću: čovjeka za dan poslije, za jutro kad je pirovanju kraj, a ostale su tek fleke, mučnina i žgaravica.
