Stoga se do početka ovog turnira mogu prisjetiti nekih priprema za prošla natjecanja.Ova generacija imala je svoje vatreno krštenje u Portugalu 2003. “slavnom” utakmicom protiv Argentine koju smo izgubili promašivši šest sedmeraca. Iako smo bili odlično fizički pripremljeni, bili smo gotovo izgubljeni poslije utakmice, razmišljajući gdje smo i koliko uopće vrijedimo. Osobito nam je bilo teško glede naših navijača, pa smo govorili između sebe da se nećemo ni vratiti u Hrvatsku ako tako nastavimo dalje. Srećom, fizička pripremljenost, individualna kvaliteta, taktika i želja za uspjehom su na kraju došli do izražaja i priča je završena na najljepši mogući način, ali nam je ostavila i pouku za sva buduća natjecanja. Prva utakmica je izuzetno važna, bez obzira s kim se igra, jer pobjeda donosi opuštenost, samopouzdanje i igru bez grča! Poslije toga nismo izgubili nijednu utakmicu na početku nekog natjecanja!
Lino bi na početku natjecanja nacrtao piramidu i odmah nam dao do znanja gdje smo. Ako se želimo penjati prema vrhu moramo ići utakmicu po utakmicu. Uz poteškoće koje nas prate, mišljenja sam da nam ovaj put raspored utakmica ide u korist.
Kao i do sada, Danijel Jurišić - Jura, kondicijski trener reprezentacije, sigurno je odlično odradio svoj dio posla pa s pravom vjerujem da nam u tom pogledu Južna Koreja u prvoj utakmici neće bit problem i da idemo stepenicu po stepenicu.
Jedno od pitanja koje se nametnulo, zdravstveno je stanje igrača koji su šest godina stariji nakon prvog uspjeha ove generacije na SP-ima. Uz napore koje igrači trpe u najjačim ligama svijeta, već u Sloveniji na EP-u su nas stigle prve ozljede. Završnica bez Ivana i Pere donijela nam je četvrto mjesto, drvenu medalju kako mi znamo reći, a slična situacija s ozljedama se provlačila gotovo na svakom natjecanju: OI u Ateni (Sulić, Lacković), EP u Švicarskoj, SP u Tunisu (Metličić), EP u Norveškoj (Balić), OI u Pekingu (Balić, Vukić, Metličić). Pojavile su se čak i sumnje u te naše ozljede pa moram reći kako su igrači igrali uz injekcije i tablete riskirajući svoje zdravlje. Svi koji su mislili da netko od igrača glumi ili uveličava svoju ozljedu (a bilo je i takvih mišljenja) može sada doći u dvorane i uvjeriti se o trudu i žaru koji igrači ulažu u svaku utakmicu bez obzira na rizik koji preuzimaju.
Koliko su ti momci skromni pokazuje primjer kapetana Pere Metličića, koji o svojoj ozljedi i operaciji koljena prije OI u Pekingu nije ni govorio koliko je ozbiljna, nego ju je čak umanjivao, ne želeći se ničim opravdavati. Sada su nas opet stisle ozljede što nitko ne želi koristiti kao alibi, ali može biti dodatni poziv za dolazak na utakmice da pružimo još veću podršku našoj reprezentaciji.
Kao što se za hrvatski nogomet može reći da ima 4,5 milijuna trenera u Hrvatskoj, gotovo ista situacija je i u našem rukometu. Ono što malo tko želi primijetiti je kako iz postojećeg igračkog kadra izvući maksimum. Više se zabavljamo kalkulacijama tko od mlađih igrača dolazi, tko je čiji nasljednik itd., a to trebamo ostaviti sa strane dok ne završi ovo prvenstvo. U ovako kratkom vremenu vrlo malo toga se može promijeniti, pa moramo kalkulirati koliko treba koristiti Ivana, kako sačuvati igrače od dodatnih ozljeda te kako se u što kraćem vremenu pripremiti za svakog sljedećeg protivnika. Stoga ne trebamo razmišljati što će biti za dvije, tri godine. Budućnost hrvatskog rukometa sigurno nije upitna. Uz Čupića, Horvata, Duvnjaka, Vukovića, Štrleka, Šunjića, Pešića… imat ćemo još dosta prilika za radost uz naše rukometaše, vjerujem već iduće godine na EP-u, ali prije toga želim da uzmemo ono što nam po kvaliteti i pripada, medalju sa SP-a u Hrvatskoj.
Nikša Kaleb
