Točno je polovica kolovoza, vrhunac feragosta, upravo ono doba godine koje hrvatski medijski diskurs naziva “špicom turističke sezone”. Spuštam se kao svako jutro u svoju splitsku, kvartovsku butigu i slušam tamo kako žamori babilon. Ispred mene Španjolci, Litvanci i Grci, iza mene Rusi. U glavi preračunavaju cijene u rublje, dolare i leje, gomilaju u košare graševinu, ludbreški sir i Podravkine pelate, te nabadaju engleski s ljepuškastim kasirkama koje se ruše od posla. Tako u Splitu izgleda ta “špica sezone”, taj propupali vodencvijet kratkog turističkog ljeta.
I ove godine, kao i svake, taj feragosto je medijska tema. Novine i TV prate ga sa smrknutim uzbuđenjem, kao vrhunac nekog trilera. Oko prvi osmog domaći se TV reporteri sjate na granične prelaze, prebrojavaju se auti i avionski doleti i zbraja ta mitska, apstraktna matematika: minus dva, plus tri, plus pet posto… I kad svakog kolovoza opet vidite smrknute face reportera koji na Maclju prebrojava lim, onda nanovo shvatite neveselu istinu: koliko ova zemlja bolesno, uznemirujuće ovisi o turizmu. Ona ovisi o njemu, a prezire ga, prezire baš to što o njemu toliko ovisi, prezire te mizerne provincijalce koji se tim turizmom bave i koji tako loše, šlampavo obavljaju velevažan posao koji im je dodijeljen. Drago je hrvatskoj eliti imati i lijepu obalu i tisuće otoka, nisu joj mrske dubrovačke zidine i korčulanski palaci, mile su joj uvale Paklinskih otoka gdje plemeniti trogloditi poslužuju jastoge. No, ono što je nezgoda jest što s tom zemljom dolaze i ljudi, a to je onaj dio priče s kojim hrvatski “upper class” ima ozbiljnih problema. Ti ljudi, naime, za njih su tek bigotni, prijesni primitivci, patrijarhalni tompsonoidi, horda tučara, torcidaša i gramzivih konobara koji uopće nisu dostojni prazne scenografije koju im je Bog dao. Naš bi društveni šlag najradije prisvojio zemlju - koja ipak zgodno figurira u povijesnim čitankama i agencijskim brošurama - ali je naselio drugim, nešto dostojnijim domorocima.
Sukob hrvatskih ‘civilizacija’
Tako misli mnogo ljudi u ovoj zemlji, a neki to i napišu. Jedan od onih koji su to napisali je i moj kolega Denis Kuljiš koji je ovog tjedna u zajedničkom nam listu na dosad najprecizniji način iznio staru teoriju o dvije inkompatibilne Hrvatske, zapadnoj i istočnoj. Po njemu i ne samo njemu, Hrvatska ima dvije civilizacijske polovice. Jedna je razvijena, bogata i kulturna, na čelu joj je Zagreb kao motor ekonomije. To je Hrvatska finih građana koji slušaju U2, poštuju demokraciju i ulažu u kulturu. Druga je Hrvatska ona istočna, gorski vijenac primitivnih pokrajina, bijednih provincijskih sveučilišta i jednako primitivnih gradova, gdje razulareni izbrijani nacisti slušaju samo Thompsona, preziru liberalnu demokraciju i trpe indoktrinaciju tupih fašistoidnih popova. Dva koncerta - onaj Bona Voxa u Maksimiru i Thompsona u Čavoglavama - za Kuljiša su orijentacijska prispodoba za novu etnopsihologiju, pojednostavljenu verziju one davne Tomašićeve. Fali nam samo još uzeti Huntingtona i proglasiti da je između Skrada i Ogulina na djelu “sukob civilizacija”, te da između Pitomače i Kloštra Podravskog zjapi nepomirljivi zijev Istoka i Zapada.
Huntigton? Zapad, Istok? Sav taj žargon pamtim dobro. Pamtim ga kao omiljeni repertoar pokojnog Tuđmana koji očito s Kuljišem dijeli sklonost crtanju civilizacijskih međaša. Ali, i Tito je rekao “Tuđmanu ne pakovati”, pa sam i ja sklon ne kriviti ovaj put pokojnog Tuđu. Jer, priča o nepomirljivim međama međususjedskih civilizacija zaista nije njegov izum. Sjećam je se iz kasnih osamdesetih, iz predratne ere, kad je ovakav žargon Zapada i Istoka u Hrvatskoj i Sloveniji bio kafansko opće mjesto. Svi su trubili o srednjoj Europi, po Ljubljani se žvrljalo “burek nein danke”, a publicisti desnog spektra tumačili su svijetu kako “mi i Srbi (ili Bosanci)” “ne možemo zajedno” jer smo mi Zapad, a oni - da, i oni su također bili Istok. Hrvatska se potom osamostalila, a mi smo s čuđenjem ustanovili da se, gle čuda, Istok nije dao amputirati. Pobjegli smo mi od tog Istoka, ali se on nekim čudom usadio u naše prsište kao alien, pa su tu i dalje sve te “istočne” pojavnosti - i turbofolk i korpucija, i nepotizam i (hvala Bogu) ćevapi s lukom.
| Priču o Istoku i Zapadu Kuljiš reciklira, s neznatnim promjenama. Imaginarij je isti, podjela uloga ista, epiteti isti |
U normalnom, racionalnom svijetu Denis Kuljiš bi napravio isto ono što je napravila hrvatska politika 1990. Osnovao bi političku stranku, povezao bi se s pipcima srpskih radikala i organizirao odcjepljenje zdravog tkiva od gangrenoznog, balkanskog Istoka. Da sam ja njegov istomišljenik, ja bih to svakako napravio. No, ni moj kolega po novinama, niti i jedan njegov kulturalni istomišljenik nikad neće predložiti nešto slično. Amputirati divlji Istok, naime, za domaću društvenu elitu ne znači samo amputirati Milu Bogovića, alkare i krajišnike. To znači - o, muke li naše - amputirati i zidine i katedrale, Dubrovnik i Korčulu, pet-šest UNESCO-ovih world heritagea, znači amputirati sve one renesansne i barokne poete, među kojima i onog kojeg je na koncertu kurtoazno deklamirao Bono Vox. Bez “divljeg istoka” i Kuljiš i svi koji misle kao on ostali bi bez ono nešto jadnog pedigrea koji nam ljuljka iluziju da smo Zapad, te služi za inozemno hvastanje.
No, postoji još jedan razlog zašto ni jedan pristaša huntingtonske Hrvatske nikad ne bi gorske “Azijate” otpilio na živo. A taj razlog je onaj koji leži u turističkim brošurama: more. Ne bi se “zapadnjačka” vladajuća klasa u ovoj zemlji nikad lišila “Istoka” - ne bi, jer je more u ovoj zemlji jedini resurs i nažalost zadnji preostali zamašnjak ekonomije. A da je tomu tako shvatimo iz bloka TV vijesti svakog srpnja i kolovoza.
Anektirali bi palače, amputirali stanare
S ugodne metropolitanske visine Kuljiš priča o Zagrebu kao “osamdeset posto ekonomije” (zapravo je četrdeset), a zaboravlja da je sva ta ekonomija banaka, medijskih, telekomunikacijskih kuća i javnih trgovačkih društava piramidalno osovljena oko onoga što je za bijele ovratnike “resurs”, a za divlje primitivce zavičaj: obale. Od obale žive banke koja daju kredite za hotele, žive od nje telefonisti koji zarađuju na roamingu, živi Agrokor koji prodaje Litvancima pelate, žive pivovare, građevinski koncerni, veletrgovci i kiosci. Ja ne mislim da je dobro što se ova zemlja svela na jednu ekonomsku kartu - ali je tako, i toga bi se pripadnici sretne manjine trebali sjetiti kad idući put sjednu u japanski restoran, lounge bar ili kupe kartu od 500 kuna za koncert. Trebali bi se sjetiti da u ovoj zemlji iza gotovo svakog korporacijskog odijela, kreditne linije, poslovne večere i masnog mita stoji ubava uvala, nedodirnuti rt, propala tvornica uz more ili oronuli operativni dok. Ako mi Kuljiš ne vjeruje, nek’ pita Josipa Matanovića.
Postoji ona sjevernoamerička uzrečica koja veli: htjeli su radnike, dobili su ljude. Bojim se da je to problem koji danas društvena klasa u čije ima Kuljiš progovara ima s “divljim istokom”. Naime, hrvatska “upper class” rado bi se riješila primitivnog istoka, poticaja za agrar, dotacija za škver, riješila bi se “pasivnih parazita”, ali bi uzela njihove zavičaje i pretvorila ih u monokulturni tematski park, praznu arkadiju bez suvišnih, lokalnih smetala. Uzela bi uvale, a ne bi Thompsona, anektirala bi palače, a amputirala stanare, uklonila bi tvornice sardina i parkirala megajahte. To bi bila idealna Hrvatska nove vladajuće klase: prazna zemlja, goli “resurs”, kojom bi kao gubernatori krupnog kapitala upravljalo sto tisuća bijelih ovratnika iz velegradskih klimatiziranih nebodera, blagoslovljenih da srču profit te zemlje, ali lišenih brige za tamošnje aboridžine. To bi za Kuljiševe istomišljenika zaista bio savršeni svijet: tada bi Hrvatska bila “pravi zapad”, rosni demokratski buket sjedinjen pod misnim slavljem monsinjora Voxa.
Ali - oprez. Mislio je tako i Franjo ‘90. Mislile su to povorke naivnih hrvatskih konzervativaca koji su ‘90. sanjali sacher tortu, da bi se probudili u zemlji pečenih volova. Čak kad bi Kuljiš i iscrtao svoju “šešeljevsku” granicu, bojim se da bi mu se dogodilo nešto slično. Jer - i Mamić i Bandić, i BBB-i, pa čak i Thompson koji pjeva na prepunom Jelačić placu - u huntigtonovskoj bi diobi svi oni ostali s njegove, zapadne strane.
Jurica Pavičić
