Takvo se stanje, koje nam je već davno poznato i kojem se nemamo što čuditi, ne odnosi, naravno, samo na Zagreb.
Cijela hrvatska turistička industrija usmjerena je, nesvjesno, neznanjem i pogrešnim konceptima, protiv maksimalizacije zarade.
Naši turistički rezultati upravo su fantastični, u usporedbi s činjenicom koliko Hrvati nisu spremni zarađivati novac u turizmu (osim kroz politiku visokih cijena, koja je često neopravdana).
Nevjerojatno bedasti i štetni Zakon o zabrani rada nedjeljom bio je samo najeklatantniji primjer protuprofitne ideologije hrvatske Vlade, ali i velikog dijela hrvatske javnosti, koja se nije dovoljno snažno pobunila protiv tog zakona.
Isto tako, u hrvatskoj se javnosti već godinama stvara protugolferski pokret: jedna od rijetkih zajedničkih točaka lijevo orijentiranih autora i Glasa Koncila jest da je golf, kao takav, poguban za Hrvatsku.
Nadalje, prije desetak godina Ivan Jakovčić okupio je grupu vrhunskih stranih investitora, koja je uključivala ekskluzivnu modnu manufakturu Brioni, da bi na Brijunima, pod egidom Brijuni rivijera, pokušao stvoriti elitnu turističku destinaciju.
Projekt je, naravno, propao, a istarski je župan unaprijed proglašen kriminalcem, koji, pobogu, svetu istarsku zemlju želi prodati zlim bogatašima.
U Hrvatskoj, dakle, već godinama nailazimo na strahoviti otpor razvijanju određenih, luksuznijih oblika turizma, a sve se to događa u ideološkom okviru straha od kapitalizma, licemjernog straha od javnog pokazivanja bogatstva, kao i straha od uvođenja novih poslovnih modela u turističku industriju.
Strah od kapitalizma jedan je segment problema hrvatske turističke neefikasnosti.
| Suprotnost Naši turistički rezultati fantastični su u usporedbi s činjenicom koliko Hrvati nisu spremni zarađivati od turizma, osim često neopravdanom politikom visokih cijena |
Hotelski servi i, općenito, vođenje većine naših hotela s pet zvjezdica toliko su loši, da bi ti hoteli, kada bi bili brodovi a ne hoteli, odavno potonuli.
Treće, hrvatski turizam ima teške konceptualne probleme.
Ondje, gdje je koncept jasan, kao u slučaju Zrča, uspjeh je zajamčen. Zrče je postalo party destinacija svjetskog ranga, koja, naravno, ne osjeća krizu.
Ondje, međutim, gdje koncepta nema, kriza se manifestira i više nego što bi trebala.
Najbolji je primjer Dubrovnik, koji relativno solidne rezultate u sedmom mjesecu može zahvaliti isključivo otvaranju nova dva resorta blizu grada, koji su fizički podigli opseg prometa.
Dubrovnik već godinama ne zna što bi sa sobom.
Dubrovnik misli da može postati luskuzna destinacija isključivo zahvaljujući raskošnoj scenografiji i visokim cijenama.
U Dubrovniku, dapače, mnogi misle kako luksuzna destinacija isključuje backpacker turiste, pa čak i cruisere.
Sve su to duboko pogrešne procjene.
Pogledajmo, primjerice, kako stvari stoje u Veneciji, gradu s još mnogo spektakularnijim scenografijom, i s neusporedivo gorim morem, u kojem, naravno, nikome ne pada na pamet da se okupa.
Vencija je istodobno i luksuzna i masovna destinacija.
Neki su venecijanski hoteli, poput Ciprianija i Danielija, među najskupljima u Europi.
Međutim, u zgradi do palače Danieli nalazi se hotel s dvije zvjezdice.
Nisam primijetio da se Danielijevi gosti zbog toga bune.
Pretprošle nedjelje kroz Canal Grande, koji je mnogo uži i plići od dubrovačkog mora, prošlo je najmanje devet golemih cruisera (toliko sam ih uspio nabrojati u dva sata), što znači da ih tijekom cijelog dana bilo puno više.
U Veneciji, koliko mi je poznato, ne kane zabraniti ili ograničiti cruisere, niti lokalne radiopostaje pozivaju Venecijance da ne izlaze u grad u subotu ili nedjelju oko podneva, kada je Trgom svetog Marka uistinu nemoguće proći.
U Veneciji su, naprosto, dovoljno razumni da znaju kako stari, povijesni grad, mora podržavati sve vrste turističke ponude.
Na terasama većine najskupljih venecijanskih hotela čaša šampanjca košta 14 do 20 eura, što je nešto niže ili jednako kao u Dubrovniku.
Servis u venecijanskim hotelima, iako ispod razine dalekoistočnog ili vrhunskog britanskog, superioran je gotovo svim dubrovačkim hotelima.
O restoranima i o shoppingu (čak i najskuplje trgovine, poput Chanela i Louis Vuittona, rade u nedjelju popodne) ne treba ni govoriti. Dubrovnik je tu beznadežno inferioran.
Naposljetku, Venecija je veličanstveni kulturni lunapark, s novim Pinaultovim muzejom, s neviđeno zabavnim Bienallom, koje nije namijenjeno samo kunsthistoričarima, nego i najširoj publici, s nizom velikih svjetskih izložaba mimo Bienalla...
A gdje je tu Dubrovnik? Nigdje. Odnosno, još uvijek, kao i prije trideset godina, na Dubrovačkim ljetnim igrama.
Dubrovnik je, dakle, samo jedan, ali najeklatantniji primjer, kako turizam bez jasnog koncepta ne može funkcionirati, zbog čega ljudi u menadžmentima lokalnih hotela moraju patiti od grčeva i stresa.
Ponovimo, hrvatski turistički rezultati fenomenalni su u odnosu na prevladavajući mentalitet, koji se buni protiv sustavnog i legalnog zarađivanja novca, u odnosu na zavidnu količinu neznanja u hrvatskom turizmu, i u odnosu na nedostatak jasne vizije razvoja naše turističke industrije.
Davor Butković
