Razgovori s većinom europskih državnika, posebice posjeti Parizu i Londonu, te politički konsenzus u državi ohrabrili su premijera Ivu Sanadera da u graničnom sporu sa Slovenijom ostane ustrajan i ne popusti ucjenama Ljubljane. Dodatan motiv za to je što se još nikada nije dogodilo da su sve članice EU i NATO pakta, kada se dogodio neki sličan spor, bile tako jedinstvene. I još, da paradoks bude veći, na strani države koja nije bila članica tih organizacija. U graničnom sporu sa Slovenijom svih je 26 članica EU na strani Hrvatske. Osuđuju to što Ljubljana zlorabi svoju poziciju, što se ponaša protivno načelima na kojima je utemeljen EU te što šalje lošu poruku potencijalnim kandidatima.

Kao što Jutarnji list doznaje iz diplomatskih izvora, uz već poznatih dva puta po deset razloga zbog kojih Hrvatska smatra da ima pravo tražiti da se granični spor riješi pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, premijer Sanader europskim je državnicima posljednjih tjedana iznio još tri važna politička argumenta. Ponajprije, Zagreb očekuje od Bruxellesa principijelnost i dosljednost pri rješavanju spora između Hrvatske i Slovenije. Ako se, naime, od Hrvatske zahtijeva da strikno poštuje sve međunarodne pravne norme vezane za rad Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, onda apsolutno nema nikakvog razloga, upozorava Sanader, da se jednaki kriteriji ne poštuju i pri rješavanju graničnog spora. Dakle, Zagreb očekuje da se i u slučaju problema oko granica uvažava međunarodno pravo. Nema, naime, nikakva razloga da se EU prema sudu u Haagu odnosi na jedan način, a da se u rješavanju graničnih problema između Hrvatske i Slovenije postupa prema  drugačijim kriterijima.  Kada je Slovenija 1999. počela pregovore o ulasku u EU, potpisala je pristupni sporazum u kojemu je bilo zapisano da će se svi granični sporovi sa susjedima rješavati u dobroj vjeri ili uz pomoć Međunarodnog suda pravde u Haagu. Isti takav dokument potpisala je i Hrvatska na početku pregovora. Dakle, EU je unaprijed predvidio mogućnost da se neriješeni granični problemi rješavaju pred međunarodnom sudskom instancom. Stoga, smatra premijer Sanader, a u tomu uživa punu potporu predsjednika Mesića i vođa svih parlamentarnih stranaka, Hrvatska, nakon što se problemi 18 godina nisu uspjeli riješiti pregovorima, ima pravo tražiti od EU da postupi onako kako je sama predvidjela. I da se, što je najvažnije, na jednak način odnosi prema Ljubljani i Zagrebu.  I treći razlog koji nitko od premijerovih inozemnih sugovonika nije pokušavao osporavati: Slovenija je ušla u EU bez riješenih graničnih problema s Hrvatskom. I to tada nije predstavljalo nikakav problem, premda je situacija bila kompliciranija jer je bila riječ o vanjskim granicama EU. Sada granica Hrvatske i Slovenije postaje unutarnja granica EU, što znači da preostala neriješena pitanja, kako nema granica unutar Unije, za EU i obje strane neće predstavljati nikakav problem.  Dakle, tumači premijer Sanader, Hrvatska ne traži za sebe ništa više od onoga što je dobila Ljubljana. I za ta je stajališta dobio potporu svih članica EU.

Ne smijemo biti isključivi, pohlepni i arogantni poput Slovenije

Problem je, međutim, u tomu što unutar EU ne postoje pravni mehanizmi koji bi priječili Sloveniji stavljanje veta na pregovore s Hrvatskom. Bruxelles je jednostavno nemoćan da nametne svoju volju Ljubljani i ona to zloupotrebljava do krajnjih granica. Dodatna je teškoća za Zagreb što su zbog  krize sve zemlje zaokupljene rješavanjem svojih gospodarskih problema pa nemaju ni volje ni vremena jače se angažirati u sporu Hrvatske i Slovenije. Niti će se zbog Zagreba konfrontirati s Ljubljanom. Stoga je Sanader u paradoksalnoj situaciji: ima plebiscitarnu potporu u EU, mnogi ga državnici čak u četiri oka nagovaraju da ostane dosljedan, ali mu formalno i javno ne mogu mnogo pomoći. Zbog toga Zagreb, ma kako bio u pravu, mora voditi računa o realitetima koji mu nisu naklonjeni. A to znači da se diplomatskim i političkim sredstvima mora izboriti za svoje pravo, a da se pri tomu ne naprave nikakvi neprincipijelni ustupci Sloveniji. To se može postići samo ako se ne budemo ponašali kao Slovenci. Ne smijemo, dakle, biti isključivi, pohlepni i arogantni niti iziritirati međunarodnu zajednicu.

Moramo iskoristiti situaciju u kojoj je Slovenija izolirana i nema izlaznu strategiju za situaciju u kojoj se našla. Slovenci su, naime, bili uvjereni da će Hrvatska, u želji da ostvari svoj glavni strateški cilj, biti prisiljena napraviti i najveće ustupke i u tomu su vidjeli svoju šansu. Kada se to nije dogodilo Ljubljani, osim ucjena, ništa drugo nije preostalo.  S obzirom na to da nema nikakva razloga bojati se da netko u EU želi prevariti ili poniziti Hrvatsku, inicijativa Ollija Rehna ne smije se odbaciti kao zlonamjerna ili kao a priori uperena protiv Zagreba. Valja, makar i s grčem u želucu, sjesti za stol, pokazati dobru volju i toleranciju, pregovarati i zalagati se za rješenje temeljeno na međunarodnom pravu. Ohrabruju najave da će Hrvatska prihvatiti medijaciju komisije na čelu s Maartijem Ahtisaarijem bez nemogućih uvjeta.

To će ponovno dovesti Hrvatsku u povoljniju situaciju od Slovenije. No  ne treba gajiti iluzije: koje god rješenje bude prihvaćeno, Hrvatska i Slovenija neće izaći kao pobjednici niti će dobiti sve što traže i očekuju.

U diplomatskim krugovima u Bruxellesu posljednjih se dana spominje mogućnost da će se zbog komplicirane situacije u rješavanje spora, uz komisiju Ahtisaarija, možda uključiti Francuska, Italija i Njemačka.

Mladen Pleše