Ugodan i lijep bio je televizijski nastup Nadana Vidoševića u Otvorenom. Opušteniji je od svojih protukandidata, a u mnogočemu i pametniji, ali neću za njega glasati. Naravno, to ne mora značiti da ga nužno smatram ništarijom. Štaviše, pamtim mu nešto, i ne bih to volio prešutjeti, što se dogodilo davno, u ona vremena, a što o njemu povoljnije govori od svega dobrog što o njemu danas može smisliti njegov propagandni tim. Zato to i ne želim prešutjeti, premda je izvan žanra, a ne tiče se baš ni onoga što je Vidošević neku večer govorio u Otvorenom.
Bila je to, mislim, 1994. godina, radio sam kao kolumnist u zagrebačkom dopisništvu Nedjeljne Dalmacije i živio u raskoraku između Sarajeva, gdje mi je ostalo sve, i ideje da je posljednji trenutak da se odvažim i otisnem u neku Ameriku ili Kanadu, gdje je također bilo ponešto moga. U Zagrebu mi se događalo svašta, lijepoga i ružnog, ali drugoga je bilo sasvim dovoljno da shvatim kako bi trebalo poći dok je još vrijeme. Samo me trebalo nešto jako gurnuti.
Jednoga tjedna napisao sam kolumnu u kojoj sam na pasja kola iznapadao predsjednika Hajduka, ministra, vrlo perspektivnog čelnika vladajuće stranke. Do danas sam zaboravio povod. Na dan izlaska novina uplašeno se javila redakcijska tajnica: zove Nadan Vidošević! Digao sam slušalicu, očekujući svašta, a ponajprije to da spakiram onaj svoj sarajevski lovački ranac i pođem u lijepu Kanadu.
Ali umjesto da me napadne ili da počne prijetiti, ili da me bar upita kako se ja koji sam došao iz Sarajeva usuđujem govoriti o njemu, ministru hrvatske Vlade i predsjedniku Hajduka, krenuo mi je objašnjavati da stvari ne stoje onako kako sam napisao u svojoj kolumni, no da je greška sigurno njegova, pošto nije demantirao nešto što su novine prethodno objavile, a na što sam se onda ja pozivao…
Skoro da mi se ispričavao. Ne sjećam se da je itko o koga sam se očešao u svojim tekstovima reagirao baš tako. A golema bi bila knjiga, koju neću napisati, u kojoj bih samo opisao kako su sve znali reagirati desni i lijevi hrvatski uglednici i čelnici, od prijetnji i uvreda, preko telefonskih, pismenih i uličnih, verbalnih i skoro fizičkih maltretiranja, sve do pokušaja da me se pokuša korumpirati nekom boljom životnom, profesionalnom i egzistencijalnom pozicijom. Nadan Vidošević bio je te 1994. samo pristojan, a ja mu tu pristojnost ne bih htio zaboraviti.
Sve što je u Otvorenom govorio bilo je jednako tako pristojno i pametno, osim jedne stvari. Na pitanje o angažmanu u Afganistanu, rekao je da je bolje da se Hrvatska brani tamo nego na hrvatskim granicama. Otprilike tako. I još je dodao da se u Afganistanu brani naš sustav vrijednosti ili način života, ne sjećam se točno što od to dvoje. Kako se to može, i može li se uopće domovina braniti sudjelovanjem u okupaciji druge zemlje?
Jer, kako god okrenemo i kako god tu stvar relativiziramo i pravdamo, riječ je o zemlji pod okupacijom, u kojoj vlada marionetski režim Hamida Karzaija, koji je osobno, pored svega drugog, i međunarodni kriminalac. U toj zemlji, kako god mi pokušavali stvari drukčije prikazati, rat protiv međunarodnih snaga je zapravo borba protiv okupatora. Ideja, pak, da se u Afganistanu ili Iraku brani zapadni način života ili zapadni sustav vrijednosti, a koju je Nadan Vidošević naprosto preuzeo od američkih propagandista, nadasve je opasna, jer samo takva ideja legitimizira islamističke terorističke napade po Americi ili Europi.
Logički slijedi, naime, da se takvim napadima brani islamski način života i islamski sustav vrijednosti. Ergo, hrvatski vojnici u Afganistanu - za koje smo, prije nego što je Vidošević rekao svoje u Otvorenom, mislili da su tamo u misiji održavanja mira, a ne u ratnoj misiji - braneći Zapad od afganistanskih talibana, te tamošnjih žena, djece i općenito civila, pružaju priliku afganistanskim dragovoljcima i njihovim koalicijskim saveznicima da brane Istok od hrvatskih vojnika, te ovdašnjih žena djece i civila.
I na kraju, nije najvažnije, ali vrijedi napomenuti da je u obranu Zapada pod gotovo istovjetnim parolama krenula i 369. pojačana hrvatska pješačka pukovnija, samo što se nije išlo na Kabul i Kandahar, nego na Staljingrad. A i godina je bila 1943, pa su i koalicijski partneri u obrani našeg načina života bili ponešto različiti.
Ali, ne, nisu to razlozi zbog kojih neću glasati za Vidoševića. Takvi razlozi ne tiču se Afganistana, niti onoga što smatram krivim i opasnim po ovo društvo. Neću glasati za njega ni zbog onoga pristojno izrečenog, pametnog i dobrog. Nisam njegov glasač, ali mi je drago što nisam ni neprijatelj.
