U četvrtak ujutro, dok sam se vozio na posao, čuo sam neobičnu radijsku najavu. Voditeljica je rekla nešto poput: “Dobro vam jutro, a sada ću poželjeti dobro jutro i onima koji to ne zaslužuju, ali danas sam dobro raspoložena...” Pa je voditeljica pustila nekakvu slabu tonsku snimku, na kojoj se, međutim, jasno čulo da ljudi skandiraju: “Bando lopovska, bando lopovska...”
Sve se ovo nije događalo na Radiju 101 ili na nekoj alternativnoj postaji, nego na visokokomercijalnoj Anteni, koja je, odmah poslije “Bando lopovska”, pustila neki pop-šlager, možda Lily Allen, ne sjećam se točno.
Strast za obračunom protiv ljudi koji su navodno ili stvarno opljačkali Hrvatsku raste iz dana u dan.
Voditeljice i voditelji načelno zabavne, nepolitičke Antene precizno su prepoznali tu strast i reagirali na prvu loptu kako bi odmah zadovoljili dominantne potrebe svojih slušatelja.
Blogeri su, naravno, još mnogo izravniji i radikalniji.
Politički stavovi, koji se ispisuju na raznim internetskim forumima i u komentarima novinskih tekstova objavljenih na webu, nisu, naravno, posve relevantni, jer te komentare katkad ispisuje ostrašćena manjina, čija se dnevna egzistencija povremeno svodi na ono što anonimno objave na internetu.
Međutim, razina bijesa sudionika internetskih foruma raste doslovno iz dana u dan.
U reakcijama pod tekstove o korupciji u državnim ili lokalnim vlastima sve se češće poziva na nasilje: ove treba zatući toljagom, oni trebaju visiti na Trgu bana Jelačića i tako dalje, i tako dalje. Do prije nekoliko mjeseci takvi su ispadi bili karakteristični tek za nekoliko egzaltiranih nickova (pseudonima).
Zadnjih dana pozivi na nasilje protiv ljudi koji su opljačkali državu postaju masovna pojava.
Hrvatsko je društvo, očigledno, iz dana u dan sve više frustrirano. Javnim komuniciranjem vlada jednaka razina bijesa kao i prije deset godina, kada skoro cijela Hrvatska nije mogla dočekati da se, naposljetku, riješi Franje Tuđmana, Ivića Pašalića i HDZ-a.
Sada cijela Hrvatska ne može dočekati da se riješi glavnih aktera bezbrojnih afera, koje su se otkrile poslije pada Ive Sanadera.
Ivo Sanader, do prije samo pola godine autoritativni predsjednik Vlade, središnja je meta tog negativnog raspoloženja u hrvatskoj javnosti: Hrvatska bi danas, definitivno, bila sretnija da policija pronađe bilo što protiv Sanadera.
Povoljna je okolnost što se bijes građana događa u vrijeme stvarnih, dubinskih promjena u hrvatskom društvu.
Hrvatsko je društvo danas u određenom čistilištu.
Sve afere, koje su u proteklih pola godine potresle Hrvatsku, a čiji se sadržaj, konzervativno govoreći, svodi na više milijardi kuna pljačke iz državnog proračuna, ostale bi tajnima da je Ivo Sanader ostao na vlasti.
Posve je očigledno da je baš bivši premijer sprječavao policiju da obavlja svoj posao.
Uostalom, nakon što je potjeran s mjesta ravnatelja policije, sadašnji državni tajnik Ministarstva unutarnjih poslova Vladimir Faber ispričao mi je čitav niz detalja o tome kako je Sanader nametao pojedina kadrovska rješenja u većim policijskim postajama i kako je, preko svojih ljudi u policijskim stanicama, zapravo opstruirao čitav niz istraga.
Danas, srećom, policiju više nitko ne sprječava da obavlja svoj posao.
I to je onaj stvarni doprinos Jadranke Kosor demokratizaciji hrvatskog društva.
Danas, kada policija i tužiteljstvo rade lege artis, bez posebnih političkih pritisaka, javnost može vidjeti stvarnu, gotovo rengensku sliku korupcije i pljačke u Hrvatskoj.
Sada je, naime, prvi put vidljivo kako su funkcionirali pojedini sustavi moći: do koje su mjere zlorabili nevoljkost države da ih nadzire i do koje su mjere uzimali novac iz državnog proračuna.
Sada je, što je još važnije, prvi put vidljivo da su vodeći političari, ministri, ali i cijela ministarstva, funkcionirali kao ekspoziture organiziranog kriminala bijelih ovratnika.
Grubo rečeno, Hrvoje Petrač i njemu slični zarađivali su novac pištoljima i baseball balicama, i podmićivanjem gradskih službenika u poslovima s nekretninama, i utjerivanjem novca od banaka, preko trgovačkih sudova.
Kriminal bijelih ovratnika utjerivao je, bez pištolja i baseball palica, puno veće iznose novca iz državnog proračuna.
Važno je razumjeti da ne postoji bitna vrijednosna razlika između onih koji su uzimali novac iz proračuna, na profitabilnim poslovima s državom, i onih koji su se služili tradicionalnim kriminalnim metodama.
Sezonu državnih afera, kojoj upravo svjedočimo, obilježavaju dvije bitne političke značajke.
Prvo, u ovom trenutku u Hrvatskoj nitko nije nedodirljiv.
Stvaraju se preduvjeti da svatko bude jednak pred zakonom, što znači i jednako kriv u slučaju kršenja zakona.
Više ne postoji niti jedno ime u cijelom hrvatskom društveno-političkom establišmentu koje bi moglo računati na zaštitu u slučaju kaznenog progona.
Ovdje se radi o golemom napretku u odnosu na sva prethodna vremena.
Drugo, još važnije, uslijed policijskih akcija, koje su se počele događati poslije Sanaderova pada, u Hrvatskoj su značajno oslabili centri neformalne političke i ekonomske moći. Jedna od glavnih značajki Sanaderove Hrvatske, kada je riječ o njegovu drugom mandatu, bila je baš dominacija neformalnih središta moći, koja su se stvarala oko pojedinih političara i poslovnih ljudi.
U tim su se centrima moći predlagale ili donosile odluke s realnim posljedicama na stanje u hrvatskom društvu.
Danas se ti centri moći čine razbijenima.
Zašto je sve to važno i zašto sve to nadmašuje značaj aktualnih policijskih istraga?
U pojedinim je utjecajnim krugovima u Hrvatskoj još donedavno vladala teza kako su se glavne političke stranke pokazale nesposobnima da se suoče s krizom, pa je, stoga, centre donošenja političkih odluka trebalo pomaknuti iz političkih stranaka, na neka druga mjesta, koja, ponovimo, okupljaju političare koji su kadri napustiti svoje stranke, koja, nadalje, okupljaju ugledne poslovne ljude i tako dalje, i tako dalje.
Sama ideja da se Hrvatskom, ili bilo kojom drugom zemljom, pokuša vladati mimo političkih stranaka najopasniji je mogući napad na demokraciju.
Ne zato što političke stranke smatramo dobrima i efikasnima, nego zato što su one legitimne i formalno odgovorne.
One su legitimne i odgovorne prema svojim biračima. Nedefinirani centri moći, koji promoviraju svoje kandidate za političke dužnosti (a o tome se radi i u slučaju Bandićeve i Vidoševićeve kandidature), nisu odgovorni nikome.
I zato su opasni za demokraciju.
No, ta se opasnost sada čini donekle manjom. Sama činjenica da je baš svatko, tko igra bilo kakvu ulogu u hrvatskom poslovno-političkom životu, pod jednakim javnim i policijskim nadzorom kao bilo koji predstavnik hrvatskog podzemlja ograničava utjecaj hrvatskih neformalnih centara moći.
Ja sam, osobno, žestoki protivnik bilo kakvih oblika policijske države.
Međutim, u državi u kojoj je bilo moguće da pojedine kompanije i pojedini poslovni ljudi/bivši političari opljačkaju državni proračun jednakom brutalnošću kojom je pokojni Marijan Filipović bio pljačkao banke i poslovnice Fine policijske su akcije jedino jamstvo povratka bilo kakve stabilnosti i, što je jednako važno, povratka povjerenja u državu.
U idućih ćemo nekoliko mjeseci vidjeti može li Jadranka Kosor osigurati da baš nitko u Hrvatskoj ne bude zaštićen od policijskih istraga.
Rat protiv korupcije jedina je zastava Jadranke Kosor (svatko ozbiljan zna da ona nije imala mnogo veze s hrvatsko-slovenskim sporazumom). Rat protiv korupcije glavni je uvjet njezina preživljavanja na javnoj sceni.
I tu se susreću interesi Jadranke Kosor i Zorana Milanovića.
Ona se mora boriti protiv korupcije, a on se želi boriti protiv korupcije: to je jedan od njegovih glavnih motiva da se uopće bavi politikom.Ovo, međutim, ne znači da je na pomolu velika koalicija SDP-a i HDZ-a.
Dapače, iz dana u dan sve je jasnije da vodstvo HDZ-a smatra kako smjenjivanje ministara i uhićenja nihovih pouzdanika zapravo slabe Hrvatsku demokratsku zajednicu.
Očigledno je, zapravo, da je HDZ trenutno nespreman za protukorupcijsku avanturu, u koju je Jadranka Kosor uvukla svoju stranku, znajući da ona sama drukčije ne može politički egzistirati.
Hrvatska demokratska zajednica, čiji čelnici brane čak i jednog Božidara Kalmetu, apsolutnog hrvatskog rekordera u broju i opsegu skandala koji se mogu dogoditi za mandata jednog ministra: takva Hrvatska demokratska zajednica stranka je koja još uvijek pokušava usporiti strateški važne promjene, one promjene koje se upravo događaju u Hrvatskoj.
