Da sam milijarder, u Dubrovniku bih sagradio koncertnu dvoranu za čijeg bih umjetničkog ravnatelja angažirao Juliana Rachlina. Bez razmišljanja bih mu dao plaću koliku u Hajduku ima samo jedan od braće Sharbini. A onda bih se s potpunom sigurnošću za još toliko novca kladio da će za najviše tri godine u Dubrovniku svirati i Berlinska, i Bečka i Njujorška filharmonija, a o Izraelskoj da ne govorimo.
Dvoranu bi projektirao neki od najvećih svjetskih arhitekata i ona bi sama po sebi bila dodatna atrakcija u jednom od najčarobnijih gradova na svijetu, a u nju bi, na koncerte vrhunskih glazbenika, hrlila publika iz čitave Hrvatske, baš kao i iz Japana, Kine, SAD-a ili Argentine. Dubrovnik bi ponovno imao i veliki svjetski festival i koncertnu sezonu još jaču od zagrebačke. Đaci dubrovačke glazbene škole, skupa sa svojim profesorima, bili bi najsretniji na svijetu sa svojim ulaznicama za deset kuna, a napokon bi se morali trgnuti i članovi dubrovačkog orkestra. Naposljetku, uz barem dva velika svjetska kongresa ili konferencije mjesečno, nova bi dvorana, za razliku od svih hrvatskih arena i stadiona, bila itekako rentabilna.
|
Sramota
Protokol je trebao brinuti o ugledu umjetnika, države i građana, koji su se zbog političara crvenjeliSve sam ovo sanjao dok sam na predivnom Revelinu slušao Beethovena u izvedbi orkestra Akademije St. Martin in the Fields pod ravnanjem divnog maestra Leonarda Slatkina. Bez obzira na buku, takvi ambijentalni koncerti uvijek u glazbu upletu i neku sliku kojom se misli mogu zabaviti. Ja sam tako gledao kako hrvatska zastava na kuli iznad orkestra pokazuje odakle vjetar puše. Baš s posljednjim taktovima zamišljeno žalobnog drugog stavka Beethovenove Sedme simfonije stala je i bura. Zastava je pala uz jarbol, a onda je, kao na dirigentov znak, radosno zavijorila u rimtu Scherza u kojem se podigao vjetar s mora.
Onako poderana od vjetrova sa svih strana, iskrzanog ruba s kojeg se po šavu između crvenog i bijelog polja već širi ozbiljna poderotina, ta mi je zastava bila prava slika i prilika hrvatske države - prava inspiracija za maštanje o tome kako bi se ova naša mala država mogla urediti prema skladnim notama Beethovenove partiture. Pomišljao sam i na to kako uzvišenost, plemenitost, osjećajnost, ali i nadasve inteligentna organizacija Beethovenove glazbe skupa s ostalih petstotinjak slušatelja preplavljuje i nadahnjuje i državni vrh s premijerkom Jadrankom Kosor koja je došla, kako to piše u jučerašnjem Vladinu priopćenju, "s velikim zanimanjem popratiti otvorenje Festivala ‘Julian Rachlin i prijatelji’".
Utoliko je grublje bilo buđenje neviđenim gafom državnog, odnosno Vladina i saborskog protokola, koji je premijerku i čitavu njenu svitu podigao na noge netom nakon što je dirigent napustio pozornicu, a pljesak i ovacije tek su počeli. Kaže se u tom priopćenju da je premijerka žurila zbog puta u Poljsku koji je bio predviđen rano sljedećeg jutra, a sve ostalo što sam naveo u svom izvještaju s tog koncerta da su "insinuacije" i "konstrukcije" napisane isključivo s ciljem "rušenja dostojanstva i ugleda u javnosti predsjednice Vlade Jadranke Kosor".
O tome jesam li u svom tekstu išta "insinuirao" i "konstruirao" može posvjedočiti bilo tko iz publike tog koncerta, među kojom se na svakom koraku moglo čuti samo zgražanje.
U prvom sam tekstu dao oduška tom bijesu i stidu koji nije bio samo moj, bez imalo preuveličavanja. A danas bih želio gospođu premijerku i pisce Vladinih priopćenja dobronamjerno poučiti. Kada netko kao furija ustane sa svog mjesta i pojuri prema izlazu netom nakon što je tek počeo pljesak kojim se nagrađuje glazbenike i odaje poštovanje glazbi genija koju smo slušali, onda se tom gestom poručuje: to što smo slušali bilo je nepodnošljivo i jedva čekamo napustiti ovo mjesto patnje i dosađivanja.
Zato je na tome mjestu i u takvoj prigodi državni protokol morao najprije voditi računa o dostojanstvu i ugledu umjetnika, autoru glazbe, pa makar i mrtvom, te državi i njenim građanima koji su se zbog takvog postupka svojih političara crvenjeli.
S takvim naivnim snovima teško se postaje milijarder. Ali mi je utoliko više stalo do bogatstva koje s tolikim drugim građanima ove zemlje već dijelim, a u njih spada i Beethoven na Revelinu i toliki veliki ljudi koji nam dolaze to bogatstvo uvećavati. Njihov ugled i dostojanstvo uvijek će mi biti na prvome mjestu, a od hrvatske premijerke očekujem isto. I ne samo ja.
Branimir Pofuk |
