U Beogradu se, u nakladi Večernjih novosti, na kioscima pojavila podeblja knjiga, 308 stranica, donedavnoga haaškog uznika pukovnika Veselina Šljivančanina naslovljena “Branio sam istinu - 2450 dana u Haagu”. Otisnuta je u 20.000 kopija, s time da zbog izuzetnoga zanimanja koje je iskazano u Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj izdavači očekuju više izdanja i računaju da će, uz uobičajenu snažnu promidžbu, premašiti nakladu veću od zadivljujućih sto tisuća.
Taj dnevnik, u kojem se, kao na tekućoj vrpci, nižu imena brojnih ličnosti i dvoličnosti, uredio je i dotjerao poznati beogradski televizijski voditelj i književnik Vanja Bulić, bliski Šljivančaninov rođak. Iz tisuća redaka čitatelj će saznati kako su se iza triput zamandaljenih vrata zatvora u Scheveningenu, zapravo predgrađu nizozemske prijestolnice Den Haaga, stvarali nezamislivi klanovi u bliskoj prošlosti na smrt i nož zavađenih žestokih neprijatelja koji su se gledali preko okidača, Srba, Hrvata, Crnogoraca, Bošnjaka, Albanaca i ostalih naroda i narodnosti, zbijenih pod istim krovom Titove srušene kuće zvane Savezna Republika Jugoslavija.
Veselina Šljivančanina smatra se najvećim vukovarskim krvnikom jer je u vrijeme najtragičnijih dana u povijesti teško ranjenog i kataklizmički razorenoga grada na Dunavu, kao major, 1991. godine bio jedan od ključnih zapovjednika okupatorske Jugosla-venske narodne armije. Zato ga je Sud za ratne zločine počinjene na tlu Jugoslavije triput sudio i osudio. Prvo na 5 godina, zatim mu je (nakon 99 dana provedenih na slobodi) odrezao 17 i, napokon, treći put, 10 godina. Potom je u srpnju 2011. godine pušten. Iz zapisa u knjizi (o kojoj Šljivančanin kaže da je čin “osvajanja slobode”) nazire se da je ostao tvrdokorni Jugoslaven i nepokolebljivo vjeran svome vrhovnom zapovjedniku maršalu Josipu Brozu Titu. Recimo da hrvatske branitelje naziva ustašama.
Ili da je tijekom suđenja strepio kako će ga haaški suci predati Hrvatskoj da mu bude presuđeno u Zagrebu (a on se panično plašio linča razjarene mase). Šljivančanin još tvrdi da je o zločinu na Ovčari - gdje je mučki ubijeno dvije stotine hrvatskih zarobljenika, bolesnika silom izvedenih iz vukovarske bolnice i nedužnih građana - tek kasnije čuo. Siguran je da su se zaštićeni svjedoci, koji su na njega upirali prstom kao na glavnoga krivca za pokolj, ponašali poput robota jer su ih instruirali u Hrvatskoj.
Nakon što je 12. lipnja 2003. - dan prije pedesetoga rođendana - bio ulisičen u svojem stanu u beogradskome naselju Cerak te pod jakom vojnom i policijskom pratnjom sproveden u beogradski Centralni zatvor, Šljivančanin se prisjeća da je prvi koji mu je ponudio pomoć bio svjetski glasovit košarkaški as Vlade Divac, trenutni predsjednik srpskoga Olimpijskog komiteta. Pozdravila ga je po čuvarima Arkanova udovica Ceca Ražnatović, koja je devedeseti dan ležala u istražnome zatvoru. Zato što su ga Srbi uhitili, kao najveće vinovnike prozvao je, prije svih, ondašnjega ministra policije Dušana Mihailovića te Nenada Milića, Čedu Jovanovića, Gorana Svilanovića, Natašu Mićić, Svetozara Marovića i čelne srpske policajce Sretena Lukića i Gorana Radosavljevića zvanog Guri. Pukovnik se tuži na nedostojne higijenske uvjete i zapisuje da se u njegovoj ćeliji osjeća težak smrad po mokraći.
Vjera u pobjedu
U zatvoru ga je posjetio Boris Tadić, ondašnji ministar vojske u vladi Srbije i Crne Gore, koji je došao s načelnikom Generalštaba Brankom Krgom (Vukovarac rođenjem). I dok je potonji cijelo vrijeme gledao u pod, Boris Tadić ga je upoznao kako je prije nekoliko dana razgovarao s američkim ambasadorom u Beogradu Williamom Montgomeryjem, koji je energično zahtijevao da se Šljivančanina izruči Haagu. Tadić je osokolio pukovnika Veselina Šljivančanina kako ga je doživio kao korektnoga, iskrena i snažna čovjeka, dodavši: “Vjerujem da ćeš pobijediti!” Na rastanku mu je krepko stegao desnicu i obećao kako ga država neće zaboraviti i da će vojska učiniti sve da mu se pomogne na suđenju. Dotle je general Krga zaplakao.
Tadićev posjet
Čim su njih dvojica otišli, Šljivančanin se, lamentirajući, potužio na svoj udes: “Ministar Tadić reče da me najviše terete zbog pojavljivanja na televiziji (kad se pred kamerama u zauzetome Vukovaru izderao na stranoga liječnika, rekavši mu: ‘Ovo je moja zemlja!’ i otjerao ga da se vrati onamo odakle je došao, op. a.). - “Zar je to grijeh i zar se zbog televizije postaje ratni zločinac? Zar je moja država pala toliko nisko da ne može pomoći svome oficiru koji joj se zakleo na vjernost?” I zatim primjećuje: “Možda će se javiti Hrvati kojima sam pomogao i spasio im živote? Doktor Matoš i njegova obitelj, na primjer.” Šljivančanina bole pitanja osoba koje ga posjećuju: “Zar je ovo Srbija za koju si se borio?”; “Zašto su te prodali?”; “Gdje su tvoji kolege?”; “Zašto šute ratni drugovi?”
Stotinu policajaca
Beogradski tjednik Vreme napisao je da je Šljivančanin svjetski bjegunac i zločinac broj jedan.
Zatečenoga Veselina Šljivančanina, odjevena samo u majicu i papuče, ne dopustivši mu da se preodjene, 7. srpnja 2003. stražari su okovali u lisičine i nešto poslije 18 sati mu otkrili da će iz istih stopa biti odvezen u Haag. Zaludu ih je pitao dok su mu oči suzile: “Zašto me vodite kao posljednjega bijednika? Zašto mi niste dopustili da se pozdravim s obitelji i obavijestim svoga odvjetnika? Znate li da je danas rođendan mome sinu?”