Bit će skoro propast svijeta, nek propadne - nije šteta! Tako je zapisano u ostavštini američkih Maja, a ovih dana u hrvatskim kinima možete vidjeti i film “2012”. Naime, sudnji dan po proročanstvu Maja ima i točan datum, 21. prosinac 2012. godine. Na nebu će se ukazati znakovlje sudnjeg dana, a ova naša jadna i izmučena planeta raspršit će se u milijardu komadića. Na žalost, kataklizma će progutati i čuveni maksimirski stadion, a negdje iz dubine svemirskog bespuća čut će se i kletva BBB-a: “Buraz, pušimo mi njima...”
Kako će svijet izgledati 21. prosinca 2012. godine? Pola hrvatske Vlade će otvarati šampanjac zbog ulaska u Europsku Uniju, druga polovica će pak sve to promatrati iza rešetaka zatvora u Remetincu. Na Pantovčaku će u predsjedničkim dvorima prvi čovjek države Milan Bandić pisati govor, kojim će se za Božić “obratiti naciji”. Zagrebački gradonačelnik Zdravko Mamić će birati odijelo u kojemu će dočekati gradonačelnika New Yorka. A dočekat će ga s ciganskom “kapelom” na aerodromu: “Aj što je Bloomberg, takvog više nema...”. Popodne će morati odvojiti nešto svog dragocjenog vremena za sastanak kriznog stožera za gradnju maksimirskog stadiona, jer će opet nešto “zapeti s novcima”. Igor Štimac će biti izbornik hrvatske reprezentacije i u Zagrebačkim bijelima, uz najbolju teletinu ispod peke, objavit će program za pripreme nacionalne momčadi za SP u Brazilu. Ćiro Blažević će biti izbornik Kosova, u još jednoj iscjeliteljskoj misiji zbližavanja Albanaca, kosovskih Srba i Janjevaca. Žarko Susić, zagrebački novinar, koji će tada imati 96 godina, odmarat će se od svoje posljednje, londonske Olimpijade, 17. po redu. Numerolozi kažu da će Hajduk, nakon sedam gladnih godina, biti nadomak titule prvaka. Vlatko Marković i Zorislav Srebrić upravo će pripremati sjednicu Izvršnog odbora Hrvatskog nogometnog saveza, iako će teško skupiti kvorum, budući da će većina delegata biti u zatvoru. U Dinamu će predsjednik i dalje biti Mirko Barišić, “najskuplji fikus otkako je ta biljka niknula iz zemlje”, kojega Zdravko Mamić svakog jutra pažljivo zalijeva kao rijetku biljku u Botaničkom vrtu. A na Sammira pazi kao na mladunče pande. I onda će se na nebu pojaviti znak i “Sodoma i Gomora” će zauvijek biti pretvoreni u prah i pepeo. No, u zapisima Maja stoji još jedna rečenica: “Ne bojte se smaka svijeta, budite zabrinuti zbog onoga što slijedi - poslije!”
Zdravko Mamić ima još samo dvije Velike Gospe i dva Dana mrtvih, da u povijest ode kao najveći direktor Dinama. Ako i preživi Dan mrtvih, sumnjam da će do sudnjeg dana vječiti i nepoderivi Fredi Kramer stići napisati još jednu “Dinamovu istinu”. U kojoj će pisati “kak’ su španali naši stari” i u kojoj će dominirati Mamićeve i Bandićeve slike. Na žalost, možda i na Dinamovu sreću, povijest više neće postojati. Osim ako Mamić ne progura svog kroničara u “Noinu arku”, u kojoj će biti svi neobični primjerci ljudskog roda. I platežno sposobni. Uopće ne sumnjam da će, nakon što proda Sammira, Mamić biti u “perju”, jer kako Sammir igra, zavladat će neviđena jagma za njegovim nogama. Ni moja kolumna više neće imati smisla i promijenit će ime u “Dnevnik jednog promašenog života”. Na žalost, neću doživjeti penziju, od koje me dijeli 7 godina i 28 dana...
Možda je sve ovo moja fantazija, inspirirana jeftinim holivudskim spektaklom, u kojemu vrijede jedino efekti. Ona ima uporište u željama spomenutih likova, koje su emitirane tri godine prije sudnjeg dana. Milan Bandić želi biti predsjednik države, Mamić bi rado bio gradonačelnik, Ćiro ne bi odbio albanske dukate, Marković i Srebrić će ostati na svetoj dužnosti i poslije “smaka svijeta”, a Štimac je već promoviran u Bilićevog nasljednika. Fredi Kramer i dalje piše knjige, u kojima su samo zarezi istiniti, a ja već 33 godine lažem Dinamov puk da će idući Božić biti ofarban u plavo.
Razlog ovoj mojoj fikciji je neugledna novinska vijest, u kojoj Mamić najavljuje odlazak, ako ga navijači ne prestanu vrijeđati. Jedan situirani gospodin, mecena i dobrotvor, koji je vlastitim žuljevima stvorio silno bogatstvo, sve teže podnosi da mu fukara sa sjeverne tribine pije krv i viču - cigane, odlazi iz svetinje. Jer, Dinamo je i Mamićeva svetinja, dama iz dobrostojeće familije i s bogatim mirazom, ali, onaj glas sa sjevera skratio je život i Franji Tuđmanu, a i Zdravko Mamić je nekoliko puta zbog bijesa gnjevnog naroda završio na psihijatriji. I svi su umorni od tih bitaka, osim huligana sa sjevera.
Zdravko Mamić je stvorio mnoge stvari. Njegova vizija je na Kajzerici napokon dobila jasne obrise, na Šikićevom fakultetu školuje se generacija igrača, koji će se već sutra priključiti novom Dinamovom valu, Badelju, Lovrenu, Barbariću i Kramariću. Prodao je najbolje Dinamove igrače, stvorio kapital od kojega Dinamo može spokojno živjeti i u recesiji, ali je stvorio i silne animozitete i neprijatelje, jer u Zagrebu ne podnose bogate i uspješne. Osim ako od njih ne očekuju - poguranac.
Ovaj kataklizmički članak ću, ipak, završiti u svijetlom tonu. Svake jeseni Dinamo, ipak, odigra jednu veliku utakmicu. Na “Emiratesu” u Londonu izgubili su od Arsenala 1-2, ali, sat vremena je to bila rapsodija u plavom, a Dinamovi navijači su utišali 50.000 Engleza. Izgubili su i u Bremenu, Werder je dobio 2-1, ali i ta utakmica će biti zapamćena kao velika. U Amsterdamu su godinu dana kasnije pobijedili Ajax 3-2 u nezaboravnoj utakmici Marija Mandžukića i Mihaela Mikića, a prije nekoliko dana nokautiran je Anderlecht u Bruxellesu. Bio je to veliki dan novog heroja Dinamovog sjevera Ivana Tomečaka...
Na žalost, jedna ili dvije velike utakmice godišnje nisu dovoljne da bi zadovoljile apetit Dinamovog navijača, uvijek “gladnog” Zdravka Mamića, da bi mediji prestali gunđati i kopati po maksimirskim kantama, u kojima ima svakojakog smeća. Oscilacije su prevelike, od groznog izdanja protiv Istre u Puli, do briljantne pobjede u Bruxellesu. I dok mi je čudna i neuvjerljiva Mamićeva najava o povlačenju, hvala Bogu da mu se razbistrilo pred očima i da Krunu Jurčića drži kao malo vode na dlanu. Čak i kada igra kao protiv Istre. Ni Alex Ferguson nije briljirao u prvoj sezoni.
Kranjčar, samo ga Dinamo nije volio
Niko Kranjčar trenutno igra najbolji nogomet u karijeri. Do velike nogometne pozornice, a londonska je najveća i najatraktivnija, putovao je okolnim putem, preko Splita i Portsmoutha. I svugdje je ostavio dublji trag nego u Zagrebu.
Harry Redknapp je preveliki trener da ne bi prepoznao nadarenost. I preveliki trener da bi bio slijep na mane. Vidio je i njih i “žrtvovao” Tonyja Adamsa, bivšeg kapetana Arsenala i čuvenog nogometnog “razbojnika”, koji je u Portsmouthu istesao Niku. Danas više nije “maneken Pan peka”, Adams ga je isklesao u Apolona. I usadio mu “vučju narav”. Poziv iz Londona je vrhunac njegove karijere...
Mnogi i danas sumnjaju u njega. No, ta hrvatska sklonost podcjenjivanju, provlačila se kroz cijelu Kranjčarovu karijeru. I ne samo njegovu, s istim sindromom se sudarao i njegov otac, koji je u Dinamu dobio epitet “vječiti talent”. Iako je njegovih 12 golova 1982. godine bilo presudno u osvajanju čuvene titule, pravi nogomet je počeo igrati tek u Rapidu. No, Niko će postići više od oca. Igra u jačoj ligi, nezamjenjivi je reprezentativac, a možda mu se dogodi da ga žiri “zaboravljenih asova” ove zime izabere i za nogometaša godine. Cico to nikada nije bio...
Tomečakov talent ne da se ugušiti
Prije nekoliko mjeseci razgovarao sam s Tomislavom Ivićem o izgledu hrvatske reprezentacije u idućim kvalifikacijama. Nacrtao mi je team, s kojim bi se Slaven Bilić trebao probiti do Varšave i Kijeva. Uz standardne Ćorluku, Srnu, Modrića, Kranjčara, Eduarda i Olića, “Ivan” je hrabro u sastav uvrstio i trojicu Dinamovih igrača - Badelja, Tomečaka i Lovrena.
- Srna u Šahtjoru igra na poziciji beka i Ivan Tomečak bio bi idealno rješenje za bočnog igrača, koji će probijati suparnika. A Ćorluku bih prebacio na mjesto lijevog beka...
Ivan Tomečak je u Bruxellesu pokazao nešto što nije viđeno od doba dok je nogomet još igrao Josip Skoblar. Jedan od najboljih hrvatskih igrača uopće, također je centrirao vanjskom “pogrešnom” nogom. U Hrvatskoj ligi tako loptu pokušava udarati još samo Anas Sharbini, ali rijetko pogađa cilj.
Taj momak, koji je Dinamu već donio jedno prvenstvo, koji je sada Dinamu priskrbio još nekoliko dana europske nade, dugo se borio s nepovjerljivim stručnjacima kako bi prepoznali nadarenost.
Čak su mu predbacivali da je bio “najslabiji na pripremama”, držali su ga na klupi, međutim, njegov talent nisu mogli ugušiti.
Dinamova prošlost u slikovnici
Stanko Bešlić (1955.), likovni autor, rođen u Slavonskom Brodu, Likovnu akademiju završio je u Zagrebu. Jedan je od najboljih hrvatskih strip-crtača, koji se tom djelatnošću bavi od osamdesetih godina. Posebno se istakao setovima erotskih crteža, koji su vrlo popularni u Nizozemskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Norveškoj i Italiji. Pornografija najbolje ide na čednom zapadu...
Ovih dana Stanko Bešlić je izdao slikovnicu “Dinamo”. Edukativna edicija za najmlađe, u kojima se djeca upoznaju s Dinamovom prošlošću i najpoznatijim modrim asovima. U slikovnici su atraktivni crteži i tekstovi o Franji Wölflu, Štefu Lamzi, Slavenu Zambati, Cici Kranjčaru, Velimiru Zajecu, Zvonimiru Bobanu, simbolima Dinamove povijesti. Lagano štivo, koje će zasigurno kod djece doživjeti pravi bum. Čudi me samo da brojna Dinamova izdavačka redakcija nije došla na ideju ovakvom edicijom probuditi simpatije djece prema Dinamu...
