Da se ne radi o hrvatskoj koži, zlurado bi se moglo uživati u paničnim pokušajima slovenske vlasti da duh koji su pustili iz boce sada pohvataju i vrate pod kontrolu. Ali ne ide! Nacionalizam koji su smatrali slugom prometnuo se u gospodara situacije i uzalud premijer Borut Pahor upozorava na to da će blokiranje ulaska Hrvatske u NATO imati za Sloveniju neugodne vanjskopolitičke posljedice. Kako možeš apelirati na razum kad si iracionalnost dosad imao za saveznika.
U gotovo dvadeset godina, koliko su samostalne, Hrvatska i Slovenija nisu uspjele riješiti nijedan bilateralni problem. Ali uspjele su tradicionalno prijateljstvo pretvoriti u jedva prikriveno neprijateljstvo. Hrvatska se u Ljubljani otvoreno naziva okupatorom, u Zagrebu mediji opširno, bez ograde i komentara, prenose vox populi o fašističkim Slovencima.
Javno mnijenje u obje države, kako je dobro primijećeno, rezonira na “razini psihijatrije”. Odnosi su takvi da je međunarodna zajednica smatrala potrebnim intervenirati organiziranjem svojevrsnih mirovnih inicijativa.
Iz populističkih razloga prihvaćajući igru nacionalističke desnice, Borut Pahor otklizao je u dosad neviđenu radikalizaciju: blokirao je Hrvatsku u priključenju Europskoj Uniji, ali i sam je postao zarobljenik tih furija. Doveo se u situaciju da sada mora moljakati neku marginalnu desnu strančicu da ne srlja s referendumom protiv Hrvatske jer ga to baca u neugodnu situaciju prema Americi. Svijetu ga prikazuje kao nevjerodostojnog partnera. Ustupcima pokušavajući spriječiti održavanje referenduma, u parlamentu je progurao izjavu na liniji maksimalističkih slovenskih teritorijalnih apetita: Ljubljana je svojim proglasila sve sporne točke, od kompletnog Piranskog zaljeva do cijele lijeve obale Mure, što su njezini desničari dosad godinama uzaludno tražili.
Ali o divljanju psihijatrije može se govoriti i na hrvatskoj strani. U Hrvatskoj se također rabi crno-bijela tehnika: politika namjerno podgrijava uvjerenje da su hrvatski stavovi o granici apsolutno pravedni, slovenski dibidus nepravedni. Ideja da je rješenje u kompromisu gotovo da ne postoji.
Političari stalno ponavljaju frazu da neće dati ni stope hrvatske zemlje. Ali problem je upravo u tome da isti teritorij svojataju obje strane i tek treba vidjeti i dogovoriti čija je koja stopa.
S tim u vezi postavlja se pitanje zašto Hrvatska nije spremna prihvatiti pomoć iz Europe predložene posredničke misije na čelu s uglednim Marttijem Ahtisaarijem. U javnosti se stvara uvjerenje da bi se taj dobitnik Nobelove nagrade za mir ponašao pristrano, gotovo da je dio antihrvatske zavjere, što se argumentira otkrivanjem nekakvih slovenskih korijena nekog njegova šofera ili lijeve poznanice.
Hrvatski političari forsiraju uvjerenje da pravedno rješenje mogu donijeti samo međunarodne pravne instance, vjerojatno zato što strahuju da bi svaka druga solucija raspirila u Hrvatskoj antieuropska raspoloženja i ugrozila referendum o ulasku u EU. Dakle, i ovdje se politička elita ponaša kao zarobljenica duha koji je sama pustila iz boce.
U tom kontekstu treba gledati i potrebu da se na glupu, “memorandumsku” slovensku izjavu referira hrvatski Sabor. Umjesto smirivanja, rat deklaracija najavljuje spiralu zaoštravanja.
Jelena Lovrić
