Iz autorskog predgovora
Za suvremenike Josipa Broza Tita - Churchilla, Roosevelta, Staljina, De Gaullea, Hitlera, Mussolinija, Mačeka, Pavelića - već je prilično jasno kakvo im je mjesto u povjesnici njihovih naroda i svijeta. Istodobno, o Titu u njegovoj domovini Hrvatskoj i u zemljama bivše Jugoslavije još uvijek traje tvrda podvojenost. Možda ga moramo ubrojiti među one rjeđe državnike o kojima povijest nikad nije uspostavila neko prevladavajuće opće mišljenje, o kojima je bilo i bit će vrlo kontroverznih interpretacija - poput Temistokla, Gaja Julija Cezara, Robespierrea ili Napoleona?
Nismo napisali knjigu “za” Tita ni “protiv” Tita, jer takvih jednostranih knjiga ionako je previše. Podjednako smo istražili vedrije i tamnije strane Titova života i politike, a nismo izbjegavali ni sivilo međuprostora. Nismo se upuštali u analize izmišljenih afera i plitkih tračeva, koji u novijim knjigama o Titu zamućuju bit. Kroz Titovu biografiju prelama se barem pola stoljeća hrvatske povijesti i povijesti jugoslavenskih naroda, koje zahtijevaju istinu. Oslanjajući se na stoljetna razmišljanja mudrih ljudi o istini, koja je vjerojatno najpregnatnije izrazio Baruch de Spinoza, držimo da je istina cjelina bez koje nema zdrave komunikacije među ljudima, a teško i među narodima. Istina je kriterij sebe i lažnosti. Ona podnosi različitosti u interpretacijama, mi smo ih i sebi dopustili, ali ne podnosi jednostranosti u selekciji činjenica, ne podnosi poluistine, jer one su laž. U principu istine njezina je snaga pa stoga ona sama iz sebe odgovara na sva pitanja i daje svoj sadržaj i smisao. Istina je cjelina.
Za najavu knjige, za prvo objavljivanje jednog njenog poglavlja, odabrali smo poglavlje o samome početku Titove političke karijere, o razdoblju kad se Josip Broz tek formira kao politička i javna ličnost. Tu još nema dramatičnih dilema ni sukoba, kojih je kasnije u obilju, ali već se nazrijevaju neke bitne karakterne crte i političke zasade, pa i dogme, koje će Tita pratiti cijeli život.
Autori
Prva poznata fotografija mladog Josipa Broza snimljena je 1911. u Kamniku. Tada mu je bilo 19 godina
Josip Broz se u poznijim godinama u prijateljskom društvu i pred televizijskim kamerama vrlo rado prisjećao mlađih dana, ali nikad nije govorio o svojoj prvoj ženi, Pelagiji Bjelousovoj. Milovan Đilas piše da se već prije rata u najužem krugu oko Tita znalo da ga o Pelagiji nije uputno ništa pitati, jer ga to boli. Naprotiv, piše Đilas, o sinu Žarku Tito je često pričao vrlo nježno i ponosno, osobito kad je čuo da je momak kao crvenoarmejac branio Moskvu i u borbi bio ranjen.
Nakon 5,5 godina provedenih kao ratni zarobljenik propale austro-ugarske vojske u Rusiji i Sibiru, Josip Broz se prvih dana studenoga 1920. vratio u novonastalu Kraljevinu SHS, u Zagreb. S njim je stigla i njegova dvanaest godina mlađa žena, Ruskinja Pelagija Bjelousova, u visokoj trudnoći. Rodila je u kući Josipova oca Franje, lugara u zaselku Kranjica kraj Kupinca, ali je dijete umrlo već nakon nekoliko dana.
Broz se odmah zaposlio u bravarskoj radionici Filipa Bauma u Zagrebu, u Petrinjskoj 3. U Rusiji je u danima Oktobarske revolucije postao komunistički simpatizer, pa se u Zagrebu upisao u Komunističku partiju Jugoslavije, koja je u to vrijeme bila u svom najvećem usponu: u srpnju 1920. brojala je 65.641 člana, u prosincu iste godine oko 80.000 članova i barem još oko 250.000 simpatizera u ljevičarskim radničkim sindikatima pod utjecajem komunista. Na lokalnim izborima od ožujka do kolovoza 1920. KPJ je u Zagrebu, Beogradu i još dvadesetak gradova osvojila relativnu većinu, u nekima i apsolutnu, a na izborima za Ustavotvornu skupštinu sa 58 izabranih poslanika postala je po snazi treća parlamentarna stranka.
Kraljevska vlast boji se nasilnog komunističkog prevrata ili krvave revolucije poput onih u Rusiji ili u susjednoj Mađarskoj, što nije bilo bez razloga: KPJ je već od 1919. članica Komunističke internacionale, koja u svom programu zagovara borbu za vlast putem revolucije. U noći od 29. do 30. prosinca, s obrazloženjem da KPJ priprema nasilnički prevrat, kraljevska vlast proglašava drastične represivne mjere (tzv. Obznanu). Komunističkim organizacijama zatvorene su prostorije, zabranjena glasila i onemogućen rad. Komunisti su masovno otpuštani iz upravne, nastavničke i drugih državnih službi, od ljeta 1921. nastupa i val hapšenja. Članstvo KP se naglo osipa, KP prelazi u ilegalu i 1924. godine, na jednoj od najnižih točaka svoje egzistencije, broji tek 800-900 aktivnih članova.
U nemogućnosti da s malom plaćom organizira obiteljski život u Zagrebu, Josip Broz se potkraj siječnja 1921. putem oglasa u Novostima zapošljava kao mašinist u motornom mlinu Samuela Polaka u Velikom Trojstvu, selu nedaleko od Bjelovara. Tu će živjeti sljedeće 4,5 godine. S partijskom organizacijom izgubio je svaku vezu, a po svemu sudeći baš se mnogo i nije trudio.
Dobro obavlja posao u mlinu, gazdi popravlja automobil i vozi ga s obitelji na izlete, u selu i bližoj okolici popravlja kvarove po kućama, ponekad tako i dodatno zarađuje, a stječe i nekoliko bliskih prijatelja među kojima rado priča o Rusiji i Oktobarskoj revoluciji. Skupio je malu kućnu biblioteku, pedesetak knjiga socijalne literature - Maksima Gorkog, Jacka Londona, Miroslava Krležu, Augusta Cesarca, pa i neke knjige Tolstoja i Balzaca - koje čita u kasnim noćnim satima i posuđuje ponekom od prijatelja. O bračnome životu Brozovih iz tog vremena malo je poznato, ali se čini da su živjeli skladno. Josip je Pelagiju zvao “Poljka”.
Kad je sin Žarko bio beba, kupao ga je, povijao i hranio on, a ne njegova prva, 12 godina mlađa žena Pelagija Bjelousova, koju je zvao ‘Poljka’
Doživjeli su dvije uzastopne tragedije: u studenome 1922. rodio im se sin Hinko koji umire nakon osam dana od dizenterije, u lipnju 1923. od difterije umire 18-mjesečna kćerka Zlatica, Josipova neprežaljena miljenica, ali u veljači 1924. rodio im se sin Žarko, zdravo i živahno dijete, koje im je donekle bilo i utjeha. Kad se bliskim suradnicima, bračnom paru Kopinič, 1941. rodilo dijete, mlada majka Stela požalila se Titu kako ne zna postupati s novorođenčetom. Tito joj je odgovorio: “Ništa ne brini, ja ću ti pomoći. Ni moja Pelagija ništa nije znala, ali ja sam vidio kako to moja majka radi s mojom mlađom braćom i sestrama, pa sam ja Žarka, kad je bio beba, i kupao, i povijao, i hranio.”
U proljeće 1923. četiri bjelovarska komunista pozivaju Broza i jednog njegovog prijatelja na njihov sastanak i obojicu priključuju u svoju malu ilegalnu partijsku ćeliju. Početkom 1924. biraju Broza u novoformirani Okružni komitet KPJ za križevačko-bjelovarsku županiju. To je jak poticaj za Brozov prirođeni aktivizam, a javlja se i ambicija da bude organizator i predvodnik.
Počinje preobrazba od relativno mirnog familijarnog čovjeka u gorljivog partijskog aktivista kojem obitelj postaje tek druga briga.
U slobodno vrijeme Broz juri po sastancima u bližoj i daljoj okolici. Održava potajnu vezu s pokrajinskim rukovodstvom KP u Zagrebu. Na pogrebu partijskog druga iz Bjelovara drži buntovni govor, zbog kojega ga prvi put hapse žandari i na osam dana dospijeva u zatvor. Policija mu vrši premetačinu u stanu i plijeni knjige, koje su mu nešto kasnije ipak vraćene. U najdubljoj tajnosti, s najpovjerljivijim prijateljima Šabićem i Šegovićem, Broz čak skuplja i oružje, jer saznaje da Kominterna procjenjuje kako u Europi opet nailaze revolucije. U rujnu 1925. novi vlasnik paromlina Rosenberg postavlja Brozu ultimatum: ili će ostaviti politiku ili će dobiti otkaz. Josip Broz bira otkaz.
Novo zaposlenje Broz ubrzo nalazi u radionici za popravak i izradu brodskih motora brodogradilišta u Kraljevici. Ženu i sina nekoliko tjedana ostavlja kod obitelji mlađega brata Slavka, na zagrebačkoj Trešnjevki. Probuđeni Brozov partijski žar ne miruje ni u Kraljevici: on organizira podružnicu Nezavisnih sindikata kojoj postaje tajnik i radnički zastupnik.
Kad je postala ilegalna, KPJ je osnovala Nezavisne sindikate kao organizaciju kroz koju donekle uspijeva održati svoj politički utjecaj na radništvo, u duhu komunističkog programa klasne borbe. Paralelno sa sindikalnim radom, Broz u Kraljevici oživljuje i zamrlu ilegalnu partijsku ćeliju s oko 15 članova. Prema jednom Anketnom listu Kominterne i Pelagija je bila uključena u tu ćeliju i tako 1926. postala članicom KPJ. Kad u rujnu te godine Broz u brodogradilištu pokrene uspješan 16-dnevni radnički štrajk, definitivno se zamjera vlasnicima koji već u listopadu nalaze načina da mu predaju otkaz. Broz opet mora “trbuhom za kruhom”. S preporukom sindikalnih drugova iz Zagreba odlazi u Beograd, gdje mu funkcionari Nezavisnih sindikata, zapravo komunisti, dva mjeseca pomažu da nekako preživi, ali mu u Beogradu ne nalaze zaposlenje i upućuju ga u Smederevsku Palanku, gdje tek početkom siječnja 1927. počinje raditi u tvornici vagona Jasenica.
Predugo ostavljena sama sa sinom u Kraljevici, Pelagija 1. siječnja piše Josipu: “... Mi smo sa Žarkom tako se veselili, da ti nemaš pojma svaki dan sam mislila da češ doći, a jučer sam već bila sigurna da ćemo se vidjeti, a kad tamo dobijem lista da nećeš doći.”
I zatim nastavlja u ogorčenom tonu, da je dužna stanarinu i da ne može ni pomisliti da bi sa sinom došla k Josipu dok on ne pošalje novac da se plati dug.
( Za objavljivanje u novinama obradio Slavko Goldstein)
(...)