ZAGREB - Iako je na sceni stekao prepoznatljivost kao glavni autor i lider punk-rock grupe The Stranglers, Hugh Cornwell već 20-ak godina objavljuje isključivo solističke albume. Nakon dva nastupa sa Stranglersima, prvi put dolazi održati solistički koncert u Hrvatskoj, uz prateći bend s kojim je u Toe Rag studiju uz asistenciju Liama Watsona snimio novi, prilično uvjerljiv i britak garažni rock album “Hooverdam”. Uz “Hooverdam” će izvesti i set sastavljen isključivo od skladbi s kultnog debija te grupe i jednog od ključnih britanskih punk albuma “Rattus Norvegicus”.
Glazbeni put započeli ste svirajući s Richardom Thompsonom koji je kasnije postao pivotalna figura britanske folk-rock scene. Koja je glazba najviše utjecala na vas?
- Richard i ja odrasli smo uz blues i rhythm & blues što se reflektiralo i u mnogim mojim kasnijim radovima.
Uz zamjetan utjecaj psihodelije, blues-rocka, pa čak i jazza, koliko su The Stranglers doista bili punk bend, a koliko su ih time učinili mediji?
- Bio sam toliko sretan da smo zainteresirali medije da me uopće nije brinulo što su nas zvali punk bendom. Tako su tada zvali i mnoge druge bendove, uključujući i The Jam i The Police. Pa neko su vrijeme mediji čak i Dire Straits nazivali punk-rock bendom.
Kako na punk gledate gotovo 35 godina nakon njegova nastanka?
- Iznenađen sam da je punk i danas toliko utjecajan i zamjetan u radu niza izvođača. Rekao bih da je punk i danas vrlo dobar nauk i još ima mnogo veze s onim što stvaram.
Nije mi žao
Što ste 1977. mislili o Johnnyju Rottenu, a što o Joe Strummeru? Jeste li osjećali povezanost s njima? Oduvijek mi se činilo kako su The Stranglers malo izmaknuti iz tog fokusa?
- Sex Pistols su u suštini bili vodviljski bend koji sebe nije uzimao za ozbiljno. Joe Strummer je prije The Clasha imao pub-rock bend 101ers s kojima smo često svirali pa sam se s njime zbližio više nego s drugima. Bilo je mnogo nadmetanja između punk bendova toga vremena.
Napustili ste Stranglerse 1990. godine. Što je puklo između vas i Jean Jaques Burnela? Jeste li ikada požalili što ste otišli?
- Bio sam se zasitio rada s Burnelom i poželio sam neke nove stvari odraditi bez njega. Kad vidim što im se dogodilo nakon mog odlaska, definitivno nisam požalio zbog odluke da ih napustim.
Zašto u posljednje vrijeme izvodite i prvi album Stranglersa? Smatrate li “Rattus Norvegicus” najboljim albumom Stranglersa?
- Da, rekao bih da "Rattus Norvegicus" jest najbolji album Stranglersa, a odlučio sam ga izvoditi u cijelosti, istim redom kao na albumu, jer to ni sa Stranglersima nisam nikada učinio.
Bio bih slikar
Ovisnost o heroinu, opisana u “Golden Brown” ili bizarno ubojstvo ljubavnika u “La Folie”... Jesu li to primjeri prave ljubavi ili primjeri nečeg drugog?
- Ljubav i mržnja oduvijek stoje jedno uz drugo u moru svakojakih emocija.
Što bi se dogodilo da niste počeli svirati u Stranglersima? Biste li doista proveli život kao biokemičar?
- Poznavanje biokemije bilo mi je od velike pomoći kad sam uzimao droge. A da nisam oformio Stranglerse, vjerojatno bih postao slikar.
