Kad sam se u srednjim dvadesetim godinama života našao prvi put u ratu, shvatio sam jednu stvar: da je od svih ratnih knjiga i filmova najistinitija “Kvaka 22”. Roman Josepha Hellera u kojem isti ljudi organiziraju i zračni napad i obranu, u kojem su mrtvaci formalno živi i spavaju u šatoru, likovi poput Mile Minderbindera obogate se čim zapuca, a ljudi bivaju žrtve nezajažljive ambicije i birokratske gluposti, vjerojatno se većini mirnodopskih čitatelja čini kao ljuto pretjerivanje. Meni se tada najednom razotkrilo da je ta knjiga sušti realizam.
Novinar u potrazi za pričom
Film “Muškarci koji bulje u koze” režisera Granta Heslova i glumca/producenta Georgea Clooneya, nije ni izdaleka tako dobar kao “Catch 22”. Ali, Heslovljev film u mnogo čemu izlazi iz iste košare kao i Hellerov roman: u oba, rat se prikazuje kao mjesto u kojem ništa nije nevjerojatno, hiperbola je jedina stvarnost, a vojska organizam koji je sačinjen tako da ne može nego mutirati u apsurd. 40 godinama nakon Vijetnama, i Irak je ovim filmom dobio svoju hipijevsku sabotažu, film u kojem se vojska sljubljuje s istočnom mistikom i LSD-om.
Heslovljev film baziran je na istoimenoj dokumentarnoj knjizi velškog novinara Jona Ronsona, koji je u njoj kroz 16 poglavlja opisao povijest nastojanja CIA da parapsihologiju, hipnozu i psihoaktivne droge uključe u vojne svrhe. Ronsonova knjiga vrvi od bizarnih, nadrealnih tajnih projekata u kojima, među ostalim, špijuni testiraju serume istine i uvježbavaju kako ubiti kozu netremičnim pogledom. Iz tog nefikcijskog materijala, Heslov (inače scenarist “Laku noć i sretno”) te Clooney sačinili su lineranu priču o mladom novinaru (Ewan Mc Gregor) koji u potrazi za pričom padne u ralje starog hipika i eksperta za parapsihološko ratovanje Billa Djanga (Jeff Bridges). U očajničkoj gladi za tekstom, junak sa Djangom završi usred iračke pustare.
Kaos, opsjena i paranoja
“Muškarci koji bulje u koze” uklapa se u niz Clooneyeve filmografije kao producenta. Kao i u “Ispovijesti opasnog uma” ili “Doušniku!”, povijest se Amerike prikazuje kao neispisani apokrif u kojem postoje sve tajnije i dublje agende. Ono što je s površine izgledalo kao racionalno vodstvo ispostavi se kao bjesomučni kaos, opsjena i paranoja. I “Koze” čovjek ne može, a ne čitati kao politički komentar: ludi opsjenar, vele nam Heslov i Clooney, nabajao nam je nevjerojatne priče i odveo nas usred iračke pripeke. Tu inteligentnu subverziju Heslov nije uspio istjerati do kraja: film ima dramaturških problema, a najbolji je dok troši početnu foru. Bez obzira na to, drago nam je da postoje Heslov, Clooney i pametni, subverzivni krak Hollywooda.
