Mnogi od nas gdjekad maštaju kako bi bilo slatko okrutno se obračunati s političkim neprijateljima. Takve stvari, nažalost, možete samo zamišljati, jer je zakon vrlo strog. Za gotovo sve što biste intimno poželjeli učiniti neistomišljenicima, predviđeno je između petnaest i četrdeset godina robije.
Darko Koren, otprije nekoliko tjedana koprivnički župan, zacijelo se ponešto i razočarao kad je shvatio da sa svojim skučenim legalnim ovlastima ne može ozbiljnije naštetiti esdepeovcu kojega je pobijedio na izborima. Najviše što je mogao jest da ga izbaci s posla. Nije mnogo, ali čovjeka veseli, pomislio je možda potpisujući otkaz dojučerašnjem protukandidatu Darku Ledinskom, ravnatelju koprivničkog doma za stare i nemoćne.
Rijetko bi tko zaista zamjerio Korenu na ovome malicioznom činu. Izuzmemo li ambiciju za osobnim bogaćenjem i nešto malo častohleplja, plemeniti je smisao vlasti da možeš nekome zajebati život. Užitak vladanja bez ovoga bio bi bitno osakaćen.
Kako s revolucionarima penzionerima
No, županova osveta odbila se o neočekivanu prepreku. Stanari koprivničkog doma, nekoliko desetaka njih u trećoj dobi, prenuli su se od drijemeža nad šahovskim pločama, križaljkama i vezivom, i ustali protiv smjene ravnatelja. Glagol “ustali” možda nije najprikladniji, budući da je dio pobunjenika u kolicima, ali ta činjenica nipošto ne obezvrjeđuje njihovu pravednu borbu. Štoviše, možemo biti ponosni na ove umirovljenice u pletenim prslucima. Dok se na drugom kraju svijeta njihovi vršnjaci tek s ponosom sjećaju kako su se prije šezdeset godina iskrcali na plažu Omaha u Normandiji, u Koprivnici ni u suton života ne odustaju od bitke za bolji svijet.
Pobuna u staračkom domu zasad je ograničena na peticije, izvikivanje parola i pjevanje nabožnih pjesama, ali tko zna što ćemo dobiti ako stvar potraje i područje borbe nužno se proširi. Štrajkovi, diverzije, blokada prometnica i sabotaža električne mreže, sve su opcije otvorene. Imate li revolucionare penzionere, morate poštovati samo dva jednostavna pravila.
1) Oboljelima od Parkinsonove bolesti ne smije se povjeravati sastavljanje eksplozivnih naprava.
2) One s Alzheimerom ne treba imenovati kuririma.
Kuštrava omladina potiče na akciju
Sve je drugo više ili manje jednako; kao i u svim drugim ustancima, i u tome bi stanarima koprivničkog doma za stare i nemoćne nekoliko valjanih savjeta mogli dati vođe nekih drugih pobunjenih društvenih skupina. Takvih nam posljednjih nekoliko mjeseci barem ne nedostaje. Primijetili ste vjerojatno da je ovo iznenada postala drska i neposlušna, prčevita zemlja. Za kratko vrijeme od jednog pospanog, mlitavog, bojažljivog, malograđanskog, “ne bi se štel mešat” mjesta, Lijepa naša je nekako došla uzbudljiva, strastvena i prkosna. Nećete se možda složiti, ali ovo je definitivno uzelo maha kad i stanari ubožnica, slabije pokretni, inkontinentni, s umjetnim kukovima i pejsmejkerima, kojima njegovateljice brišu slinu, ogorčeno izvikuju svoje zahtjeve.
Iako sada gotovo ugasla, studentska pobuna kao da je osokolila sve koji drže da su im uskraćena nekakva prava. Kuštrava omladina s Filozofskog potakla je na akciju čak i tradicionalne, nazadne, krotke i šutljive, konformističke seljake, koji su prije nekoliko dana u dugačkoj koloni traktorima došli u glavni grad, zatvorili za promet Vukovarsku aveniju i spavali pod brezama, na travnjacima ispred Ministarstva poljoprivrede. Nije to, istina, prvi seljački ustanak koji smo vidjeli, sve su nam njihove jadikovke o nekontroliranom uvozu i diskriminaciji domaćih poljoprivrednih proizvođača dobro poznate, ali zbog nečega prvi put se činilo da ta stvar nije sasvim izgubljena, da farmeri nisu neobrijani i krezubi očajnici u gumenim čizmama.
Učinilo mi se da ova zemlja ima srce
Gledajući njihov zemljoradnički Woodstock na tratini pred Ministarstvom, osjetio se nekakav zanos i nada, a još kada se dogodio patetični trenutak da su seljacima prišli studenti, ne jedan se ocvali, razočarani i cinični punker našao dirnut i od oduševljenja mu malo brže krv zakolala venama. Ne znam je li to u mene kriza srednje dobi, neravnoteža tjelesnih sokova koja me čini osjetljivijim nego inače, ali u jednom malenom trenutku zaista mi se učinilo da ova zemlja ipak ima srce, da nismo samo gluha, ravnodušna gomila otrovana televizijskim smećem, da nismo bezdušni, sebični snobovi koje uzbuđuju samo francuska vina i kubanske cigare, da nismo, naposljetku, glupa stoka, kako nas vlast ustrajno pokušava uvjeriti, nego smo još uvijek ljudi sposobni za solidarnost i suosjećanje.
Strpljivi vozači
Demonstranti su poljoprivrednim strojevima zatvorili Vukovarsku aveniju i napravili neviđen prometni krkljanac. U nekoj drugoj prilici, u pet popodne, na plus trideset stupnjeva Celzija, to bi pod usijanim limenim krovovima raspalilo takav gnjev da ne bi završilo bez masovne tučnjave, ali ovdje su svi disciplinirano, smireno i strpljivo sjedili u kolima, i čak se ni sirene nisu pretjerano često čule. Televizijskom reporteru vozači su redom kazivali da im čekanje u koloni ne pada teško. Do prije nekoliko mjeseci vjerojatno bi psovali seljačku mater, ali sada podržavaju pobunu i zbog nje su spremni otrpjeti gužvu i kašnjenje. Poljoprivrednici im više nisu gnjavatori i gubitnici u gumenim čizmama, danas se mogu poistovjetiti s njima. Studentska revolucija otprije mjesec ili dva, kao da je okrenula prekidač u glavama ljudi, probudila im svijest da živimo u bolesnom, čudovišnom, duboko nepravednom svijetu koji se mora mijenjati, jer ovako dalje ne može.
Naravno, lako može biti da se ovo meni tek pričinjava, da sam povjerovao u ono što bih želio vjerovati. Možda je sve što sam napisao zapravo posljedica poremećaja zbog kojeg bih morao posjetiti endokrinologa, ali svejedno razmišljam kako bi bilo pametno da se i ja pridružim nekakvim revolucionarima. Prišao bi im, napokon, barem da me kasnije ne optuže da sam izdajica, da me ne izvedu pred narodni sud i strijeljaju kao kulaka i kolaboracionista.
Od svih, najviše mi se sviđaju ovi u Koprivnici. Gledajte vijesti ovih dana, vjerojatno ćete me vidjeti u staračkom domu, kako s bakicama pjevam neku pjesmu o Isusu.
