Početkom devedesetih Rusija se naglo promijenila. Budućem piscu Ilji Stogoffu povremeno ništa nije bilo jasno. Vraćajući se jednog jutra kući, otkrio je da na trgu ispred Preobraženskog sabora stoji novi spomenik.

Na postolju je bio zeleni brončani konj s krilima, a na konju je sjedio brkat tip pruskog izgleda. Možda je neki slabo poznati Romanov, mislio je Stogoff, kružeći oko spomenika.

Brkati tip na kupoli tenka
A onda se iza zavoja pojavio tenk i krenuo na njega. Golemo postolje razbilo se u komadiće, a brkati tip s krilatim konjem sjeo je na kupolu tenka - mačem okrenutim u smjeru topovske cijevi.  Je li počeo rat? - pitao je Stogoff ravnodušnog policajca. Ovaj je uzdahnuo: - Amerikanci snimaju film, o Jamesu Bondu.

“Zlatno oko” je bio prvi film o Bondu sniman u Rusiji. Autori su si dali oduška. U udarnim scenama T-72 juri ulicama Sankt Peterburga gazeći Lade i mrveći lažne spomenike. Bilo je to pet godina nakon propasti SSSR-a. No, hollywoodsko uništavanje Lenjingrada izgledalo je poput posljednjeg plotuna u neprijatelja kojega se tijekom rata, eto, nije imalo prilike bombardirati.

“Mrtvi mogu plesati”, nova Stogoffova putopisna knjiga, priča je o toj propasti imperija. Sovjetskog imperija, ali ne i samo njega, nego svih imperija i njihovih prijestolnica: strašnog Karakoruma Džingis-kana, Saraj-Berke u kojoj su stolovali kanovi Zlatne horde, bizantskog Carigrada, Aleksandrije, Babilona - a u budućnosti i propasti New Yorka, današnje prijestolnice svijeta.

Stogoff - Mrtvi mogu plesati Prijevod: Irena Lukšić, HFD i Disput, 179 str.

Stogoff vrlo suvereno ispisuje osmrtnice čitavim civilizacijama: ima tu odličnog putopisa i zanimljivih povijesnih krokija. Kao i inače, Stogoff povremeno dolazi na rub između genijalnosti i teksta nezrelog frajera koji pokušava impresionirati curice.

Taj opaki frajer, to je i inače njegov križ. No, ima ovdje puno zanimljivog: između ostalog, i nekoliko stranica o Hrvatskoj, “sićušnoj sredozemnoj sreći”, no priče o imperijima mnogo su interesantnije od impresija o Hrvatskoj .

Pljačka velikih civilizacija
Stogoff rezimira kako ništa nije trajno. Jedna civilizacija uništava drugu. U najboljem slučaju: pljačka. Egipatski spomenici danas se nalaze u Londonu, Istanbulu, Parizu, Rimu, Peterburgu i New Yorku. “Kamo će ih odvesti oni koji će prije ili poslije opljačkati te gradove”, pita se Stogoff. “Hoće li sve kipove s Uskrsnih otoka prebaciti u losanđeleski Disneyland? Hoće li Eiffelov toranj krenuti na glavni trg u Šangaju? Hoće li peterburški Bakreni konjanik završiti na trgu čečenske metropole?”

Bakrenom konjaniku ne možemo vidjeti budućnost. Ali barem znamo kako je skončao nepoznati peterburški spomenik s početka devedesetih. On se, vozeći na kupoli tenka, razbio na jednom od peterburških nadvožnjaka.

Dragan Jurak