Kada gledam utakmice Lige prvaka, neobičan mi je, a pokatkad i nestvaran osjećaj kad u dresu nekog Chelseaja ili Reala vidim nogometaše iz Afrike.
Najviši klupski nogomet, naime, danas je ogledalo i najviši stupanj industrije zabave u globalnom kapitalizmu. To je svijet dizajniran i iskalkuliran do zadnjeg reflektora i šare na dresu, visokookrupnjena korporacijska zabava u kojoj mjesta više nema za malene, siromašne klupske Nippere. Zatvoren u uski krug Manchestera, Milana i Barcelone, europski je klupski nogomet postao sasvim nalik svijetu iza “ograda i zavjesa” (kako piše Naomi Klein), ekskluzivni klub sretnih u koji sirotinja nema više pristupa. Ne može se više dogoditi nekakav Goeteborg ili Aberdeen, danas je vrhunac demokratskih šansi kad kakva Unirea odigra tri utakmice predgrupe, no čak i takvo nešto nedosežno je bogatom Dinamu, a kamoli nekoj Sparti, Wisli, Levskom ili Hajduku. Liga prvaka postala je tako nalik postmodernoj demokraciji: svi, tobože, imaju šanse, ali zna se da će u rošt ući - oni, uvijek isti.
A kad gledam te darovite igrače iz Gane, Malija i Obale Bjelokosti u plavim, bijelim i granitnim dresovima velikih klubova, politička proturječja te situacije usijeku mi se još žešće u pamet. Dolje na travnjaku, u meritokratskom društvu odabranih milijunaša, ti se ljudi nalaze u simboličkom srcu svijeta iz kojeg bi, da nije talenta, bili isključeni. Jedan Drogba, Essien ili Adebayor danas je bogat čovjek, komadić mozaika industrije spektakla koja taj spektakl prodaje globalno od Singapura do Brčkog. Ali, bez svog dara i umijeća, svaki od tih crnih mladića bio bi tek jedan među milijardu nepoželjnih, ljudi višaka. Iz bogatog svijeta uspješnog sjeverozapada ti bi mladići bili isključeni već u najbližem viznom uredu u Accri ili Abidjanu, od tog svijeta dijelile bi ih desetine graničnih prijelaza, carinici i “migra”, žičane ograde u Ceuti i Melilli, sredozemno i atlantsko more, štive brodova i kontejneri, azilantski centri u Dunkerqueu ili Novskoj. Milijune ili milijune ulaže Sjeverozapad da bi neke druge drogbe ili adebayore odvratio od dolaska u svoje obećane grudi, a onda, kad se takvi čak i domognu banlieua, Londona ili Hamburga, čekaju ih teški i potplaćeni poslovi, čeka ih rasizam, kamenovanje (kao u kalabrijskoj Crotoni), ili barem marginalnost. To je svijet u kojem žive E’too, Obi Mikel i Drogba: i svi mercedesi i roleksi ovog svijeta to ne mogu promijeniti.
Taj paradoks kamerunskih ili togoanskih loptačkih bogataša dira me možda i zato što je on samo ekstremna krajnost i našeg, domaćeg stanja. Hrvatska možda jedan dan i postane uredna džepna državica, mirna i dosadna republika po mjeri Markova trga. Ali, ono što svi nekako znamo da će se stvarne i velike stvari događati drugdje, ne ovdje. Ušli mi stoput u EU, postali triput model male, umivene zajednice, nikad nećemo imati Manchester United, kao ni Harvard, kao ni Hollywood ili CERN. “Ono pravo” što se događa uvijek ćemo gledati kroz plazma ili LCD ekran, “to pravo” uvijek će se događati negdje drugdje, a u tom “pravom” mi ćemo participirati kroz nekog Miroslava Radmana, ili Ivicu Olića, ili Gorana Višnjića. Vjerujem da zato našim ljudima toliko i znače pobjede nogometne (ili - neke druge) nacionalne vrste. Kad slave pobjedu ekipe bogatih, uspješnih emigranata, naši ljudi nadomjesno slave za sve one kupove Uefe koje Hajduk neće nikad osvojiti, za sve velike i važne stvari iz kojih smo isključeni, osim kao konzumenti. Vjerujem da se tako isto moraju osjećati i navijači iz Afrike, samo stoput više, jer oni nemaju ni ono što mi imamo, fizičku blizinu centru i umiveni Markov trg.
Zato mogu samo zamisliti što običnom, čestitom svijetu iz Douale ili Bamaka znači Afrički nogometni klub. Svijet iz kojeg su trajno isključeni spusti se za petnaest dana u njihovu subsaharsku zbilju, a s njim i svi oni njihovi zemljaci kojima je dano ono što njima nije: u globalnoj diobi uloga biti akteri, ne gledaoci. To mora Afrikancima značiti nogometno prvenstvo, jer u blažoj verziji nogomet to znači i nama. Ali, onima koji gospodare nogometom, koji pale reflektore i prodaju reklamu na dresu, Afričko nogometno prvenstvo znači nešto drugo. Njima to prvenstvo znači samo to da su na tri tjedna ostali bez svojih skupo plaćenih slugu, zlatom optočenih najamnika. Njima znači jedino poslovnu zebnju, jer su stotine milijuna svog investiranog kapitala pustili da trčkaraju dolje po travnjacima Angole, daleko od sponzorskih očiju i kupaca TV prava. Nigdje, kao u ovom slučaju, ne očituju se tako jasno suprotstavljeni klasni odnosi u suvremenom nogometu. Na jednoj strani su oni koji drže da “show must go on” i da nogomet jest i mora ostati korporacijski biznis. Na drugoj su oni koji bi željeli da on ostane - ili nanovo postane - demokratska igra masa.
Stoga je dirljivo bilo vidjeti kako su novine, svjetske ali i hrvatske, reagirale kad su u eksklavi (a ne enklavi!) Cabindi pukla tri rafala i probušila autobus u kojem je bila reprezentacija Toga. Sva spregnutost zapadnih novina i velikog biznisa, svi rasistički atavizmi o “crnoj Africi” najednom su prokuljali kroz stupce sportskog i nesportskog tiska, a u podtekstu svih napisa krio se užas što su “naši” uloženi milijuni tamo otišli igrati - za tuđe zadovoljstvo. A tom zboru pravednika zgranutih i zabrinutih što su Abramovičevi milijuni dolje u Angoli dospjeli u “krizno žarište” s kolonijalnom su se predanošću pridružili i hrvatski sportski novinari. Pišu o apsurdu i užasu angolskog prvenstva baš kao da svaki od njih ima u džepu dionice Uniteda i Cityja, kao da i ne pamte da smo takoreći jučer mi bili Angola.
Na svoje posljednje navijačko gostovanje otišao sam potkraj kolovoza 1995. Od Oluje su bila prošla tri ili četiri tjedna, krajinska zgarišta još su se pušila, a Hajduk je zbog tobožnje ratne opasnosti utakmicu pretkola Lige prvaka morao igrati umjesto u Splitu - u “mirnijoj” (?) Rijeci. Igrao je, nije pobijedio Panathinaikos, ispao je, i to je bila točka s koje je krenuo njegov nepovratni sunovrat u ono što je sada. Prije toga hrvatski su klubovi europske utakmice igrali po Ljubljani i Linzu, hrvali se tamo s Tottenhamom, Ajaxom ili Steauom. Iz tadašnjih, mirnodopskih gradova činjenica da su nam “oteli” nogomet i ne daju nam igrati doma činila se kao ljuta kolonijalna nepravda: tako je barem tada pisao cijeli hrvatski sportski tisak.
Onda smo bili Angola, onda smo i mi imali svoju “Cabindu” načinjenu da nas kao omča guši i ubije nam normalan život. Danas ih više nemamo, svoje “Kabinđane” smo otjerali i spalili - ali, mogli bismo onda barem malo više razumjeti one kojima se naša ‘95. u blažoj verziji događa sada umjesto da gorko sažalijevamo šeike i ruske naftaše, i bogate oligarhe igre iz liga petice.
No, to ne može biti, zato što živimo u društvu koje se ne želi svađati s bogatašima, želi im se pridružiti. I zato lako zaboravlja vrijeme jučer, kad smo samo bili Angolci, kao što rado zaboravljamo djedovinu na Baniji ili u Vlaškoj. Zato, iako smo sami nacija azilanata i emigranata, grozimo se toga da bi netko u Hrvatsku imigrirao ili dobio azil. Zato se užasavamo toga da naši ljudi odu negdje u vojnu intervenciju iako smo sami zapomagali s televizije i tražili intervenciju ovdje. Zato se sami nikad ne zaletimo i ne podržimo nečije tuđe pravo na suverenost iako smo o istom tom pravu na suverenost tupili cijele rane devedesete. Zato nam se i danas lakše sažaliti i stati u kožu vlasnika Reala i Chelseaja, nego ljudi koji - kao i mi - Ligu prvaka mogu vidjeti samo na TV-u. To je taj snishodljivi, parvenijevski mentalitet, mentalitet ljudi koji bi pošto-poto bili primljeni u “bolje društvo”, isti mentalitet koji je prije 18 godina proizveo “Danke Deutschland”, a sada se klanja stranom korporacijskom šefu. On je danas profinjeniji, izvježbaniji i manje očit, ali svako malo iskoči iz duplje i oda se, a sad se odao kroz nogomet. U nogometnom klasnom ratu, umjesto na stranu onih koji su isti kao i mi, stali smo na stranu onih koji su nam “najljepšu igru” - oteli.
