Oni su bogati, plemeniti, arogantni i odbojni. Mnogi im se dive, mnogi ih mrze, jedino nitko prema njima nije ravnodušan. Zajednička im je samo drskost! Nogomet je odskočna daska za promociju dvojice doista osebujnih likova, njihova likovanja kada uspiju i njihov “obračun s nama” kada su poraženi potvrda su da su doista - specijalni! Različitih su nacija, različitih struka, na Forbesovoj listi bogataša visoko kotiraju i imali su velike učitelje. Prvome je mentor bio Sir Bobby Robson, drugome trener svih trenera Ćiro Blažević. Vjerojatno ne trebate prijevod, u pitanju su “Mourinho i Maminjo”.
Želio to netko priznati ili ne, za jednog prevoditelja engleskog i jednog švercera traperica, daleko su dogurali! Jose Mourinho, profesor engleskog jezika i Zdravko Mamić, glavni Dinamov menadžer, obogatili su se u nogometu. Ali su ga na svoj specifični način i - obogatili! Malo je u svijetu tako vještih trenera i trgovaca, oni su pravi žongleri u svom poslu...
Jose Mourinho je na početku karijere doista bio samo prevoditelj, skromne nogometne prošlosti. Onda je kao trener jednog beznačajnog portugalskog kluba, poslao poruku: “Bez obzira tko me angažira, bila to Benfica, Sporting ili Porto, bit ću prvak. I ne samo prvak Portugala...” Nadmena gospoda iz Lisabona su ga smatrali običnim brbljavcem i prevarantom, ali, predsjednik Porta ga je angažirao. I pogodio! Osim što je s Portom osvojio još jedan naslov prvaka, što se u Portugalu već pretvorilo u dosadu, osvojio je Kup Uefe, a godinu dana kasnije i Ligu prvaka. I skrenuo pozornost na sebe. Zapazili su ga šaptači Romana Abramoviča, novokomponiranog ruskog milijardera, koji je kupio Chelsea, slavni londonski klub, u tom času slavniji po huliganima nego po titulama. Kada je došao na svoju prvu press konferenciju na Stamford Bridge, pitali su ga: “Jeste li ponosni što ste postali trener Chelseaja?”
“Ja? Kažite mi, molim vas, kada je Chelsea zadnji put bio engleski prvak? Prije pedeset godina! A ja sam ove godine bio prvak Portugala i osvojio Ligu prvaka. I tko bi sad trebao biti ponosan...” Nakon tih rečenica definitivno su ga zamrzili! Makar je dvaput odveo Chelsea do naslova engleskog prvaka. Nikad se neće saznati jesu li zaslužniji Abramovičevi milijuni ili Mourinhova vještina. Ili je možda za engleske novinare predobro govorio engleski, nije to bio “broken English” već pravi “cockney”. Njegov nogomet nije bio šarmantan kao Arsenalov, ali je trofejima obogatio praznu klupsku vitrinu. I sve je to opisao u svojoj tjednoj kolumni u portugalskom sportskom listu Record. Za jednog nogometnog trenera - vrlo je pismen! Nakon toga je otišao u Inter. Uvjeren sam da mu ni u Seriji A naslov prvaka ne može pobjeći, predobar je za sve! I u Italiji ga mrze, jer, mediji ne podnose aroganciju koju je Mourinho u Engleskoj usavršio do perfekcije. Sljedeća stanica je Real Madrid. Florentino Perez očajnički traži čovjeka koji će “pokoriti” Barcelonu.
Zdravko Mamić je također - “special one”! Dinamo je izvukao iz zone siromaštva. On nije profesor ni nogometni stručnjak, on je Dinamove utakmice gledao s drveta jer nije imao ni za kartu. Kao mali, udarao je glavom po asfaltu kada bi Dinamo gubio utakmice. Sunce je došlo pred njegova vrata kada se u Maksimiru 1980. godine pojavio Ćiro Blažević. Čovjek čije su riječi ili karamele ili zmijski otrov, školovao je svog “sina”. A Mamić je upijao svaku riječ, svaki pokret, to je jedna od rijetkih kopija koja je bolja od originala. Ćiro je samo izbrusio prirođenu bistrinu i talent za zaraditi novac. Jedino nije uspio izbrusiti sirovost, koja je postala Mamićev zaštitni znak. Ali, koga briga za “striptiz” nakon Amsterdama, kada je dečko iz Sesveta oteo najmanje 100 milijuna eura zapadnim nogometnim kolonizatorima, po kojega se šalju privatni avioni i koji se bezobrazno diže sa stolca ako razgovor počne ispod deset milijuna. A na drugoj strani je osjetljiv na sirotinju, hendikepirane, talentirane i - tamburaše! Za bijeg od surove stvarnosti i napetosti “spas mu donose cigani”...
I Mourinhu i “Maminju” zajednička je mržnja i ljubav prema novinarima, iako ne mogu zamisliti život bez njih. Oni su ih obogatili. Ne trpe ni one koji se približe njihovoj razini, pa će tako Zdravko Mamić na privatnoj večeri u svojoj vili na Pantovčaku reći Igoru Štimcu: “Što tražiš da ne ideš u Hajduk?” Jer, Maminjo je opsjednut samo Hajdukom i Dinamovim europskim proljećem. Kao i Mourinho. Na žalost, sumnjam da će mu se titula Lige prvaka dogoditi i ovog proljeća. Kao što se ni Dinamu nije dogodilo - proljeće.
I Mourinho i “Maminjo” bolesni su od europskog sindroma. Mourinho je, unatoč dominaciji u najjačoj ligi svijeta, zbog dva europska promašaja dobio otkaz u Chelseaju. Mamića nema tko otpustiti, ne bi se usudio čak ni svemoćni Milan Bandić. Mourinho traži još jednu pobjedu u Ligi prvaka. Ne zbog novca! Mamić također traži svoju Ligu prvaka. Prošao je sve, od “bedaka do prvaka”, fali samo ta “recka”. Ne zbog novca, već zbog dvije stranice u Dinamovoj monografiji, kao čovjek koji je došao niotkud i stvorio sve. Kao čovjek čije će ime stajati uz Lamzino, Bobanovo, Zajecovo, Kranjčarovo...
Mamićev put kroz mržnju i zavist nije bio lak. Danas je bogatiji i od Mourinha, jer je imao viziju. Na početku nogometnog puta osnovao je agenciju za prodaju igrača, najmoderniju u ovom dijelu Europe. No, odabrao je krive savjetnike, uvalili su mu i “bofl” robu i došao je na rub bankrota. Odnosno, na rub “gepeka”. Onda je “pokojni” naredio: “Pustite dečka neka se razvija...” I razvio se, prodao je Boška Balabana za 5,500.000 funti i postao jedan od bogatijih Hrvata. Danas mu novac ništa ne znači, dijeli ga kapom i šakom. Muče ga samo dvije stvari; Dinamovo proljeće u Europi i neumorna grupa navijača sa sjeverne tribine, koja ga baš ne simpatizira...
Pljesak Beckhamu, ne i Mandžukiću
Povratak Davida Beckhama na Old Trafford jače je zazvonio nego pobjeda Uniteda nad ishlapjelim Milanom. “Welcome to home” i pljesak čovjeku koji je jedna od najvećih zvijezda u povijesti Manchester Uniteda, bio je događaj dana. Ne Rooneyjevi golovi, već pljesak Beckhamu u “Kazalištu snova”.
Pljeskao je i on navijačima, jer su ga naučili već prvog dana kad je došao u Manchester - navijač je najveća svetinja!
Pljeskao je unatoč onoj kopački, koju mu je Alex Ferguson “centrirao” u glavu, pljeskao je unatoč medijskom linču 1998. godine, nakon poraza od Argentine, kada su novine pisale: “Deset heroja i jedan glupan!”
Zaboravio je u tom velikom času da su novine uredno tiskale viceve o njegovoj skromnoj inteligenciji, govoreći da je retardiran, uredno je stao pred mikrofone i iskreno izrazio svoje emocije. Velik čovjek...
Old Trafford je još jednom pokazao kulturu navijanja, nešto što je kod nas strani predmet.
S Maksimira su pljeskom ispraćeni samo Zvonimir Boban, Jerko Leko i Luka Modrić. Mark Viduka, Robert Prosinečki, Davor Šuker i Niko Kranjčar bili su velika Dinamova imena, ali su odlazili s grčem u želucu. Danas se tako osjeća Mario Mandžukić, jedan od rijetkih igrača zbog kojih se isplati kupiti ulaznicu.
Kada će odlaziti, hoće li mu netko zapljeskati? Kao Beckhamu! Sumnjam...
Povijest svjetskih prvenstava
Iako nas neće biti u Južnoj Africi, i u Hrvatskoj će Svjetsko prvenstvo biti u središtu pozornosti sportske javnosti. Da nogomet nije samo najvažnija sporedna stvar na svijetu, govore brojne edicije, koje se već mogu nabaviti u europskim knjižarama. Kod nas su pioniri tog posla, Vlado Vurušić i Ivica Buljan, pripremili “Povijest svjetskih nogometnih prvenstava”, enciklopediju koja će se u izdanju “Školske knjige” uskoro naći na policama...
Uz neizbježnu statistiku, dvojica nogometnih zanesenjaka knjigu su začinili najintrigantnijim detaljima sa svjetskih nogometnih summita. Kažu: “Pisati povijest bilo kojeg naroda, države ili epohe nije nimalo laka stvar.
A pisati povijest nogometa, nečeg tako popularnog i dostupnog, za što je dobar dio čovječanstva uvjeren da zna baš sve, dodatno je teško...”
Ipak, autori su iskopali niz nerazjašnjenih detalja, dvojbi i prenijeli atmosferu ushita najljepše od svih igara. Knjiga vrijedi svaku lipu, ma koliko koštala. I ne samo kao ljetna razbibriga...
Kraj jedne vizije - ima predaje
Je li se Mamić predao? Čini se da je dignuo ruke u zrak, rekavši: “Nikad više neću reći - nema prodaje!” I doista, iluzorno je očekivati u ovo teško, recesijsko doba, da će sirotinja s europskog juga odbiti milijune. Bez obzira na ambicije, tradiciju i želje, nemoralne ponude se ne odbijaju. Nisu se odbile kada je to trebalo (Modrić, Eduardo, Ćorluka), nisu se odbile kada je to bila samo stvar inata (Kranjčar), ne mogu se odbiti ni sada, ako Lyon za jednog golobradog stopera ponudi deset milijuna.
Ovom Mamićevom izjavom zaključena je priča o jednoj viziji, vrijeme je za drugu priču! Kao što je otišao Lovren, tako će otići Mandžukić i Badelj, a u skoroj budućnosti i ostala talentirana djeca. Podatak da je Alen Halilović, nadareni 14-godišnjak već na meti Reala i Barcelone, govori da će Dinamo uvijek ostati klub s europskog ruba, nogometna kolonija koja će biti dominantna u Hrvatskoj i beznačajna u Europi. Važna samo nama...
