Premda je preuspješan i u krugovima itekako poznat, taj 32-godišnjak jedan je od onih koji ne vjeruju u samopromociju nego isključivo - u perfekcionalizam. Nakon završene Škole za primijenjenu umjetnost, upisao je studij dizajna na Grafičkom fakultetu i, iako se fotografijom počeo baviti rano, svoje pokušaje nije ni pokušavao objaviti dok nije postigao efekt “visoke produkcije” pa je već samim izlaskom na tržište djelovao kao “gotov proizvod”.
Kako se formirala vaša estetika?
- Još sam na fakultetu fotografirao. Snimao sam ljude, ali uvijek u situacijama koje bih sam isprovocirao. Nikada me nisu zanimale socijalne teme ili, na primjer, arhitektura iako sam radio i takozvani still life, odnosno “mrtvu prirodu”.
Koliko ste radili na sebi prije nego što su se vaše fotografije počele objavljivati?
- Užasno dugo. Godinama sam bio opsjednut time da fotografije sam razvijam i izvlačim na papir. Učlanio sam se u jedan fotoklub u Samoboru, uglavnom kako bih mogao koristiti njihov laboratorij. Tada sam uporno odbijao photoshop u smislu bilo kakve post-produkcije i beskrajno puno vremena provodio u laboratoriju. Jednu fotku bih razvijao po ni sam ne znam koliko puta. Sve je moralo biti savršeno. Usporedo s time sam digitaliju učio na raznim skicama, fotografijama koje su mi bile manje važne, igrao sam se s digitalnim svijetom...
Kako je počeo vaš profesionalni angažman?
- Zvali su me prijatelji s faksa, koji su već radili po marketinškim agencijama, da im snimam razne motive. Onda sam prije četiri, pet godina snimio prve modne i beauty fotografije za magazine.
Vaše fotografije često djeluju kao da su manijakalno obrađene do zadnjeg detalja...
- Kako kada. Nekoliko puta mi se dogodilo da je netko za fotografiju koja nije nimalo retuširana rekao: ‘Pa naravno da super izgleda jer je fotošopirana!’, a za onu koja je jako retuširana, fotošopirana, postproducirana, kako god, kaže kako je ‘prirodno lijepa’. Ali to me zabavlja. Smiješno mi je kako nikoga nikad ne smetaju fotošopirane fotografije auta, naranči, pečene piletine, namještaja ili prašaka za rublje, ali kada netko ima savršen ten i nema celulita - onda je to problem i razlog za diskusiju i debatu. Na kraju krajeva, što se tiče privatnih fotografija - što prvo ljudi naprave nakon klika digitalnim fotoaparatom? Pogledaju na zaslon jesu li dobro ispali.
Ako nisu, brišu fotografiju i snimaju opet. Nije li to isto što i photoshop? Često se njime koristim za manipulaciju setom jer ponekad je teško, preskupo ili nemoguće ono što zamislim stvoriti u studiju. Na primjer: nabaviti rascvjetane magnolije u prosincu, dovesti egzotične leptire u studio, kukce ili slona na set - a to sve mogu u photoshopu. Mislim da je danas problem što ljudi ne razlikuju photoshop od dobro snimljene, odnosno osvijetljene fotke. Sa svjetlom se može napraviti gotovo sve - bez photoshopa.
Posljednjih se godina čak i u Vogueu editorijali snimaju digitalno; znači li to definitivni odlazak filma?
- Neki fotografi još uvijek rade na njemu, ali mislim da je film otišao, ako ni zbog čega drugog, onda zbog brzine. Film se ionako nakon snimanja mora skenirati, staviti u digitalni oblik. Fotke snimljene na filmu su jače od digitalnih koje su flah, predoslovne, imaju previše detalja i gotovo je nemoguće na njima odmah stvoriti atmosferu (ili odmah skinuti bubuljice), jer nema toliko ‘odmaka’ od realne situacije. Naravno, tipom i bojom svjetla, filterima se također može puno napraviti, ali kod digitalije nema te drukčije reprodukcije tonova, boja - kao kod filmova.
No opet, zato uglavnom i koristim photoshop - da bih stvorio atmosferu koju želim, a ne samo da bih nekog ‘ispeglao’ ili ‘smršavio’. Photoshop postoji otkada postoji i fotografija, puno ljudi ima kod kuće portrete svojih baka i djedova koji su itekako ‘isfotošopirani’, ali ručno, kako se to prije radilo, bez kompjutora. Ali recimo, sada je dorađivanje fotki puno dostupnije isto kao što je i fotografija puno dostupnija. No isto kao i prije - jako malo ljudi zna kvalitetno dorađivati fotografije.
Na kojoj je razini domaća modna fotografija?
- Ne mogu reći općenito, neki radovi su na svjetskoj razini, pogotovo kad znamo da je produkcija u Hrvatskoj najčešće vrlo siromašna. Veliki dio toga je stvarno na lošoj razini. Ozbiljno mislim da, ako je tim nekog modnog časopisa kvalitetan, dobar, i zna raditi svoj posao - stvari teško mogu loše ispasti - i suprotno! A u Hrvatskoj je nažalost česta baš ta suprotna situacija.
 |
 |
Kako je došlo do toga?
- Potrebe tržišta za fotografijama su goleme. Tko želi, može svaki dan fotkati nešto drugo, što dovodi do toga da fotograf nema vremena za rad na sebi koji je važan za razvoj. Digitalija je tome dodatno potpomogla i dovela do hiperprodukcije. Postoji masa fotografa, od kojih su neki ‘već etablirani’, koji uzimaju previše angažmana umjesto da kažu ‘žao mi je, ja to zaista ne stignem’.
Pritom mislite da se stvari prečesto ‘odrađuju’?
- Mislim da jako puno fotografa zato propada ili se ne razvija - rade dan za danom, bez kriterija. Ne stignu ni pogledati što su snimili. A čini mi se i da loši urednici favoriziraju neke autore koji ispunjavaju sve njihove želje, a da im ne kažu neko svoje mišljenje. Što nije timski rad. Ali mislim da je najveći problem što se fotografima prilike pružaju prerano, a da nikad u životu nisu razvili film, koristili više od jednog objektiva... A to je užasno važno jer znam koliko su meni pomogle moje davno snimljene fotografije na filmu.
Koga volite snimati?
- Model bi trebao moći ispričati bilo koju priču, to je najvažnije. Najbolji modeli s kojima sam radio osjećaju styling, set, odjeću koju nose, znaju gdje je svjetlo i gdje je fotograf, a sve vrijeme djeluju kao da su negdje drugdje - baš tamo gdje trebaju biti: ‘u priči’! Ima li model plavu ili crnu kosu, to je nevažno, a i podložno je promjenama. Bitan je njezin feeling za priču koja se radi. Najbolji modeli nisu najljepše cure. Recimo, supermodel Gisele nema baš najljepše crte lica. Ali je dobra glumica, zna pozirati pa je kamera i voli.
| Rad sa slavnima: različita iskustva Puno ste radili i s poznatima; kakva su vam bila iskustva? - Kako kada. Ponekad je stvarno super, a ponekad... Puno njih uopće ne cijeni moj i posao moje ekipe. Očekuju da će savršene fotografije nastati u roku od sat vremena. Drugi je veliki problem što časopisi kao institucija od svake javne osobe očekuje da na fotografijama izgleda kao manekenka: zgodna - s dugim nogama, mršava, savršene puti... Njima osoba na fotografijama samo mora biti - lijepa. Bez obzira na to kakva je zapravo fotografija. |
| Čudno da već ne radi u inozemstvu... Za fotografiranje proizvoda mi treba puno više vremena nego za fotografije s ljudima. Ponekad mi trebaju sati samo da složim kompoziciju, a ponekad nakon cijelog dana pokušavanja odustanem i moram sve ponovno. To je samotnjački posao. Stilist mi može pomoći nekim zajedničkim “brainstormingom” ili donijeti rekvizite, urednik ili klijent mogu iznijeti svoju ideju, izraziti želje, odnosno dojam koji žele ostaviti, ali na kraju ostajem sam s fotoaparatom i jedino u toj kreativnoj samoći mogu skužiti kako sve izvesti da izgleda tako kako na kraju izgleda. |
Jelena Valentić
