ZAGREB - Igor Mandić (75) bio je jedna od glavnih zvijezda upravo završenog 54. međunarodnog beogradskog sajma knjiga, što se održao od 26. listopada do 1. studenoga.
Posrijedi je prilično impresivna manifestacija. Ove je godine nastupilo više od osamsto izdavača, u četiri hale, koje je obišlo 140 tisuća posjetitelja, od toga 127 tisuća s plaćenom ulaznicom. Mandić je na sajmu, sa suprugom Slavicom, predstavio srpsko izdanje svoje poznate uspješnice “Bračna kuhinja”, a promovirao je i svoju drugu memoarsku knjigu “U zadnji čas”, nekovrsnu intelektualnu prozu u kojoj iznosi osobnu povijest, ali i nikad zapisanu, neformalnu povijest hrvatske i jugoslavenske kulture iza kulisa.
Ljubav između Beograda i Igora Mandića traje desetljećima i nije ju pomutio ni rat ni raspad bivše države. Ta ljubav nije dakako slijepa, nego je, prije bismo rekli, racionalna. Mandić je, naime, među rijetkim hrvatskim intelektualcima koji je svjestan da je te dvije kulture opasno razdvajati politikom, da će se unutarnje veze između njih uvijek jasno moći detektirati i da će, na koncu, prevladati. A osobito je svjestan toga da jedna drugu zapravo mogu samo potpomagati.
Znate li koliko ste u životu prodali knjiga u Srbiji?
- To nitko ne zna, a teško mogu i procijeniti. Dok smo imali zajedničko tržište, uvijek su dijelovi naklade odlazili u Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru pa i u Makedoniju. No, u socijalizmu izdavači dakako nisu podnosili račune autorima, koji su obično bili plaćani paušalno. Nisu mi u Profilu, nakladniku s kojim odlično surađujem, odnosno njegovoj beogradskoj podružnici, još dali izvještaj za ove dvije knjige koje sam posljednje objavio u Beogradu, ‘Sebi pod kožu’ i ‘U zadnji čas’, ali, koliko znam, okvirno, svaka je prodana u nekoliko tisuća primjeraka. ‘Bračna kuhinja’ koju sam sastavio sa suprugom Slavicom upravo je objavljena u Beogradu pa će se tek vidjeti koliko će se prodavati. One pak knjige koje sam prije toga objavio kod srpskih izdavača uglavnom su rasprodane. Godine 2001. objavio sam prošireno i dopunjeno izdanje knjige ‘Za našu stvar’, a mnogo ranije, u maloj nakladi, ‘Romane krize’. Cijela je prodana, također u maloj nakladi, dakle i za male pare, i knjiga ‘Između dvije vatre’.
Ukratko, dobro vam ide...
- Zapravo, istina je, za mnom u Beogradu vlada prava pomama. Ludnica. Neki dan sam na Sajmu knjiga potpisao sto i šezdeset primjeraka, što je za stranog pisca velik uspjeh u Beogradu, pri čemu pod navodnike možete staviti i stranca i uspjeh.
Dakle, niti ste stranac, niti ste uspjeli...
- To je ironija na račun nametnutih odnosa. Jedna razbijena zajednica, odnosno njezini dijelovi sad se međusobno moraju odnositi kao da su stranci. To je komedija zablude koja završava loše.
Međutim, objektivno, za nekog mladića od dvadeset godina vi u Beogradu jeste stranac, iz države o kojoj ne zna mnogo.
- Dakako da jesam, u Srbiji je odrasla generacija bez pasoša, to su ti današnji dvadesetogodišnjaci. Većina njih želi putovati, čak i nama, ali ne može. Za njih smo mi čudnovati kljunaši koji govore istim jezikom. Dakako, mi smo za njih, po tumačenju elite, i neprijatelji i krvnici.
Na promociju vam je došao i poznati srpski pisac Dobrica Ćosić. O čemu ste pričali?
- Ništa posebno, nemamo važnih tema, pa smo ćaskali o ženama koje prolaze, viskiju. Njemu je umrla supruga, ali kći ga održava na životu.
Nije li upravo Dobrica Ćosić predstavnik nacionalne elite koja je uzgojila mržnju i pripremila teren za rat i koja i dan danas Srbima trajno i sustavno ucjepljuje odbojnost prema Hrvatima?
- E pa nije, Dobrica Ćosić nije takav i to je ono što već godinama dokazujem ovdje, u Zagrebu. Imam sve njegove knjige. Evo, donio sam iz Beograda njegovih sedam objavljenih, memoarskih, kronološki sastavljenih knjiga pod zajedničkom egidom ‘Istorija novog doba’. Ako mi netko u tih sedam knjiga pokaže makar i jedan redak koji je šovinistički, koji predstavlja govor mržnje, neka me za jaja objese na Jelačić-placu! Da se dokraja kompromitiram, moram reći da sam s piscem Dobricom Ćosićem i piscem Momom Kaporom bio i na večeri u zloglasnoj špelunki, u Klubu književnika u zloglasnoj Francuskoj 7. Momo i ja smo bili sa suprugama, a Dobrica Ćosić s kćeri. Nadalje, bio sam na večeri i u restoranu ‘Vuk’, i to sa zloglasnim četnikom Aleksandrom Tijanićem. Fotoaparata ni tom prigodom nije bilo pa, evo, uredno prijavljujem nadležnim službama, ništa ne skrivam, da su se dogodili ti susreti hrvatskog izdajnika i srbočetničkih agresora. Tko im je kriv što me nisu snimili, a možda i jesu...
Inače, pred kuhinjom i u Klubu književnika i kod ‘Vuka’ mogu se sakriti svi zagrebački restorani. U oba, među ostalim, poslužuju gusju džigericu iliti hrvatski jetru, nešto najoblapornije što se može pronaći u beogradskoj kulinarskoj ponudi. U nas je nitko i ne služi više. Restoran Kluba književnika je svojevrsna maternica grada, odlazak tamo podrazumijeva silazak u podrum, a na meniju ima kombinaciju svih regionalnih kuhinja s prostora bivše Jugoslavije. Naime, ne postoje nacionalne kuhinje, primjerice srpska ili hrvatska, nego samo regionalne kuhinje. To su, sve u svemu, sva moja druženja u nekoliko beogradskih dana. A na Sajmu knjiga, dakako, susreo sam tristo ili četiristo ljudi, narukovao sam se s medvjeđim šapama, znojnim dlanovima, tako da sam svako malo morao ići prati ruke, da me ne dohvati i zloglasni beogradski grip, koji se u nas pravilno kaže gripa.
Mislite li da ste u Beogradu popularni zbog svojih tekstova ili zbog svojeg javnog lika?
- Nekako sam im simpatičan i izvadili su pare da kupe knjigu, a to, znamo, nikad nije lako. A komplimentiraju me zbog izvanknjiževnih razloga. To se prožimalo godinama, srastanje javnog lika i tekstualnosti je moj doživotni posao. Otkako pišem, teče taj proces i u mojem slučaju on se nadaje kao prirodan.
Veliku ste uzbunu u domaćoj javnosti izazvali prije nekoliko tjedana nastupom u vrlo gledanom talk-showu Aleksandra Stankovića “Nedjeljom u 2” na HTV-u, a najviše zbog izjave da su Hrvati i Srbi braća koju veže ne samo zajednička prošlost nego i budućnost. Kakve su reakcije u Srbiji?
- Ta emisija je i inače već dugo godina vrlo gledana u Srbiji. Srbi u stvari vole sve što dolazi iz Hrvatske, pa čak i ustaše. A osobito je bio gledan taj moj nastup kod Aleksandra Stankovića. Isprintali su mi u Beogradu masu reakcija s interneta. A od onih koji su bili na Sajmu knjiga, svi su me gledali kod Stankovića i to ih je, dakako, potaklo da kupe knjigu koja nema puno veze sa svim time o čemu se u emisiji razgovaralo.
S druge strane, reakcija u Hrvatskoj, barem javnih, nije bilo. Što vam kažu obični ljudi, na cesti, ili poznanici?
- Malo se družim, malo ljudi poznajem. Primio sam nekoliko telefonskih poziva podrške, doživio sam nešto kimanja glavom na ulici, ali većina je reakcija na internetu, gdje korisnici, među ostalim, poručuju da me treba ubiti. To je, u svakom slučaju, dobro, rekla mi je neki dan draga gospođa Dubravka, gatara, jer, kaže, to znači da me neće ubiti, niti će ubiti bilo koga, nego će se ispuhati, što je u najmanju ruku korisno.
Usporedite Zagreb i Beograd, po čemu se razlikuju, a po čemu su slični?
- Beograd me nikad nije impresionirao veličinom i izgledom. Zagreb je ljepši, manji, finiji, ugodniji, a Beograd je zvijer koja sve guta, ali koja i proizvodi. Nadalje, agresija NATO-a uništila je infrastrukturu u Srbiji, što se najbolje vidi u Beogradu. Ukratko, Zagreb mi je ljepši i draži, a Beograd impresivniji u svojoj agresivnoj ružnoći.
Koliko je u Srbiji snažna želja za ulaskom u Europsku Uniju i što očekuju od nje?
- Ne znam za detalje, ali i oni hoće u Europsku Uniju, premda ne znam zašto. I ući će u nju i to zajedno s nama, to je sudbina davno zacrtala. Dakako, ja se ne razumijem u politiku, ali mislim da se ulazak Hrvatske u Europsku Uniju namjerno oteže jer se čeka da za nju sazrije i Srbija, da padne kao zrela kruška. A kad uđemo u Europsku Uniju, onda Europa i Sjedinjene Američke Države opet dobivaju zajedničko tržište, kakvo su imali i prije rata, pa nema veze što je država na kojem je prije počivalo to zajedničko tržište prije toga sakaćena i razjedinjena. Svi smo u istom loncu, a razdvojeni smo višom silom koja je htjela podijeliti upravo tržište, a ne zemlju.
Koliko se i po čemu razlikuju Hrvatska i Srbija?
- Malo se razlikuju, osim što je Srbija ipak veća pa ima više i dobrih i loših primjera. Književnost nam je ista, njihova je doduše bujnija, face su nam iste, proizvodi su nam isti. Ali premalo boravim u Beogradu da bih možda mogao uočiti neke bitne promjene i razlike. I sad sam bio u radnom posjetu pa sam malo toga vidio.
Što mislite, kako će za recimo pet godina izgledati hrvatsko-srpski odnosi?
- Nije me briga, jer mene tada biti više neće. Vizija iz groba, dakle moji memoari s one strane, kažu da će ti odnosi biti sjajni. Naime, pametni ljudi se udružuju. Imam za njih i devizu, bolje rečeno parolu: Separatisti svih zemalja, udružite se!
Sudeći po obujmu i intenzitetu beogradskog sajma knjiga, stječe se dojam da se u Srbiji više čita nego u Hrvatskoj ili se, barem, proda mnogo više knjiga.
- Tržište je u svakom slučaju veće. Sad se osobito obilno čitaju ili, ako hoćete, prodaju, domaći pisci, jer ima solidne i masovne publike. Knjižare bujaju, a trenutačno možda najzanimljiviji fenomen jesu - spisateljice. Ima među njima dvije-tri koje prodaju doslovce na stotine tisuća knjiga. U Hrvatskoj su naklade sličnih knjiga mnogo manje. A prolaze dobro i muški autori.
Pa možda zato što nisu dosadni i što književnost više nije onoliko dosadna koliko je bila u socijalizmu...
- Socijalizam je držao pisce na pijedestalu i prisiljavao ih da budu rigidni i dosadni. Sad su napokon postali ljudska bića, i tamo i ovdje. Ukratko, to je srozavanje naviše.
Poznato je vaše protivljenje internetu, napisali ste nekoliko članaka suprotiva mreži svih mreža. Biste li pisali za elektronske medije?
- I dalje mislim da internet uništava i jede sve oko sebe. Ali, dakako, pisao bih i u nekom elektronskom mediju kad bi mi to netko platio. Doduše, nemam tu spravicu, kompjutor, ali tekstove bih mogao diktirati, a nije mi strano ni to da ih drugi mogu komentirati. Ne bih, dakle, sve kad bih i znao, otvorio blog pa besplatno drljao, što mnogi naši uglednici danas čine, e da bi se dokopali što veće pozornosti, iz taštine dakle.
