Njihov je cilj bio prištinski aerodrom i područja Kosova na granici s užom Srbijom. Istodobno su planirali u još najmanje šest letova zračnim putem u Prištinu prevesti dodatne postrojbe direktno iz baza u Rusiji.
Do današnjeg dana nitko nije posve siguran tko je u ruskoj vlasti naredio takvu akciju niti što je bila stvarna namjera. Ruski potezi nikad nisu objašnjeni. Ono što jest sigurno je da su Bugarska, Rumunjska i Mađarska odbile dati dopuštenje ruskim transportnim zrakoplovima za nadlijetanje svoga teritorija te da je Rusija na kraju, pod iznimnim diplomatskim pritiskom, prekinula te misije. Ono što je također sigurno jest da je postojala žestoka rasprava između NATO-va zapovjednika na terenu na Kosovu te vrhovnog zapovjednika Saveza, Wesleyja Clarka, oko toga kako postupati prema ruskim postrojbama koje su dolazile cestom iz BiH na Kosovo. Upotrijebljen je pomirljivi pristup zapovjednika s terena i sve je ispalo dobro, vjerojatno jer kontingent ruskih postrojbi nije bio dovoljno velik.
No, potencijal za ozbiljnu konfrontaciju bio je stvaran i obje strane mogle su poduzeti samo jedan dodatan korak (Rusija ignorirati zabranu prelijetanja ili NATO upotrijebiti oružane snage za izbacivanje Rusa s prištinskog aerodroma), koji bi imao ozbiljne posljedice. Taj incident je pogreškom ostao tek fusnota u povijesnim knjigama, iako u stvari zaslužuje više pažnje. Ista želja Rusije da osujeti ciljeve Zapada u ovoj regiji i dalje postoji.
Zapadna međunarodna zajednica godinama se vodi dvjema ključnim pretpostavkama, koje bi se mogle pokazati i vrlo pogrešnima. Prva je da će u konačnici ona biti sposobna pritisnuti, nagovoriti i uvjeriti Rusiju da podupre akcije u Vijeću sigurnosti UN-a koje će dovesti do neovisnosti Kosova u sadašnjim granicama. Bez toga, to bi se moglo izvesti nekim zaobilaznim putem tako da rezolucija Vijeća sigurnosti ne bi bila potrebna, a pojedine bi zemlje jednostavno s vremenom priznale Kosovo i taj bi problem nestao. Tu su pretpostavku stvorili u vrijeme kada je Jeljcin bio predsjednik, Rusija slaba i kada je ponekad popuštala pred zapadnim pritiskom. To više nije slučaj. Imamo posla s novom, jačom Rusijom, voljnom da nametne svoje vanjskopolitičke prioritete.
'Iznenađeni' Burns
Druga potencijalno pogrešna pretpostavka jest da će Srbija, možda sporije od svojih susjeda, neizbježno slijediti isti put demokratske tranzicije i integracije u euroatlantske strukture. Dok je to možda vrijedilo 2001., više to nije jasno. Godine uvjetovanosti Haagom, nedostatak stvarnog ekonomskog rasta za velik dio stanovništva, nemogućnost da se bilo gdje putuje bez vize, gubitak Crne Gore, ubojstvo premijera Đinđića, beskonačne odgode EU integracije te pitanje Kosova imali su velik utjecaj na čitavu srbijansku populaciju. Mnogi su jednostavno obeshrabreni, drugi su apatični, a mnogi su gnjevni, ljuti i frustrirani. Znaci upozorenja bili su prisutni duže vrijeme, počevši sa sve većom popularnošću Radikalne stranke Vojislava Šešelja i povratkom diskreditirane Miloševićeve Socijalističke partije Srbije (SPS). I u najboljim okolnostima Rusija nikad nije bila zadovoljna demokratskom Srbijom koja gleda prema Zapadu. Zbog toga joj je bila draža Miloševićeva od DOS-ove vlade, koja ga je maknula. Američki državni podtajnik Nick Burns nedavno je izrazio iznenađenje što je ruski ambasador u Srbiji, Aleksanda Aleksejev, objavio da će Rusija staviti veto na svaku rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a koja neće biti prihvatljiva i Beogradu i Prištini. Ne mislim da je doista bio iznenađen, budući da je rusko stajalište s vremenom postajalo sve oštrije.
Dva puta za rješenje
Rusija koristi pitanje Kosova kako bi Srbiju odvratila od zapadnog puta prema mnogo bliskijem odnosu s Rusijom. U stvari, ono čemu se Rusija nada jest da će kao rezultat Kosova Srbija razviti neprijateljski stav prema Zapadu i postati neka vrsta balkanske Bjelorusije. Zvuči li to pretjerano? Evo što je nedavno rekao lider Radikalne stranke Tomo Nikolić na pitanje s kim bi Srbija surađivala: "S Rusima, Kinezima, Indijcima, Latinoamerikancima... postoje tolike zemlje koje ne žele teror SAD-a... Izgradit ćemo zid oko
 Zapad gaji dvije potencijalno pogrešne pretpostavke: da će Rusiju uspjeti privoljeti da ne stavi veto na neovisnost Kosova i da će se Srbija nužno demokratizirati |
Zapad je prekasno shvatio da obje ove pretpostavke trebaju biti iznova razmotrene te pokušava shvatiti što da učini. Jedan korak, koji je već poduzet, bio je ponuditi Srbiji ustupke kako bi joj se pokazalo da je se ne zanemaruje. To uključuje nedavnu odluku da se Srbiju primi u Partnerstvo za mir, objava da EU namjerava provesti reviziju procesa izdavanja viza u ovoj regiji.
Iako je to sve dobro, i dalje ostaje pitanje što učiniti s Kosovom. Nije u interesu Rusije odustati od njezinog stava u vezi s Vijećem sigurnosti UN-a. Ali zaobilaženje Vijeća sigurnosti čini mnoge Europljane vrlo nervoznima. Stoga imamo dvostrani pristup. Prvi je pokrenuti mehanizme za rezoluciju o Kosovu. To uključuje sastanke Marttija Ahtissarija s Beogradom i Prištinom krajem siječnja, na kojima će on obznaniti svoje stavove o svim pitanjima osim o konačnom statusu. Time će početi mjesec ozbiljnih rasprava s obiju strana o određenim pitanjima, nakon čega će Ahtisaari predstaviti svoje konačne preporuke Vijeću sigurnosti UN-a. Te preporuke će uključivati i njegov stav o budućem statusu.
Druga je stvar pokušati shvatiti kako bilo koje rješenje provesti, s obzirom na tvrdoglavost Beograda, oštre stavove Moskve, strast kosovskih Albanaca za neovisnošću, odlučnost mnogih u međunarodnoj zajednici da to ostvare te pomalo kontradiktoran naglasak na Vijeće sigurnosti UN-a. Da bi to uspjelo, trebat će kreativnosti, inicijative i diplomacije na najvišem nivou. Postoji mnogo načina da sve to na kraju završi jako loše.
William Montgomery
