Ima li Hrvatska pravo na nostalgiju?

Objavljeno: 09.01.2006

U čemu je čar 60-ih godina prošlog stoljeća i zašto im se ovih dana vraćamo? Postavio sam si to pitanje nakon uspjeha dviju "dalmatinskih" knjiga uspomena, one Milorada Bibića "(Zakon Pjace", Fraktura) i one Siniše Škarice ("Kad je rock bio mlad - Priča s istočne strane 1956. - 1970.", VBZ).

Ali, to nije sve. Ponovljeno izdanje knjige Momčila Popadića ("Život u strpjenstvu ili Momo, zašto se kriviš", VBZ) također govori o odrastanju na otoku, Korčuli, 60-ih godina. O tome, jednim dijelom, piše i Senko Karuza u svojoj knjizi "Otočki vodič" (Naklada MD). Ako hoćete, o tome je pisao i pokojni redatelj Marin Carić u još jednoj zaboravljenoj i podcijenjenoj knjizi ("Otok"). Carić je pisao o svome Hvaru.

Prvaci sjećanja na šezdesete

O tim davnim vremenima piše i Petar Selem u kazališnim sjećanjima (u časopisu Forum). No, nije to dalmatinska "nostalgična", iako smo prvi put dovoljno smjeli da prepoznamo jugonostalgiju kao dio hrvatske nostalgije, a 60-e kao simbolični otok svjetla i šuma dobrih valova. Treba podsjetiti da su svojevrsni prvaci sjećanja na te godine, ali i one ranije, dvojica već kanonskih pisaca hrvatske književnosti: Pavao Pavličić ("Dunav"; "Šapudl") i Goran Tribuson. Obojica su ispisala čitave biblioteke, među ostalim, krimića, kako bi baš memoarskim zapisima otkrili teritorij koji su njihovi čitatelji dočekali s aplauzom.

Šezdesete su bile "mikić" (izgubljena riječ i predmet), "žabica", šuškavac, kruh i mast i šećer, gramofon Porin, festivali, Grupa 220, Mi-ovci, Radmila Karaklajić, Tereza s "Larinom pjesmom", Zlatarov Plavi vjesnik, Maurovićevi stripovi svaka dva tjedna, bile su to godine pop-arta, Kennedyjeva ubojstva, bratstva i jedinstva, Deklaracije o jeziku, studentske pobune '68. itd. Takvom nabrajanju nikad kraja.

Dolazak potrošačkog društva

Pa dobro, bile su to godine koje onovremeni adolescenti, uzoriti Titovi pioniri i omladinci, moraju voljeti jer drugih nemaju. Otvorile su se komisione, pojavile kaugume, majoneza i traperice Super Rifle, iako je tek trebala doći Coca-Cola u pratnji čipsa. Kontrolirani priljev potrošačkog društva dolazio je na kapaljku među nositelje udarničkih znački i ljubitelje rudara Alije Sirotanovića. Tranzistori su dolazili u kartonskim kutijama, kao rođaci iz Amerike. Rita Pavone i Bobby Solo bili su zvijezde San Rema, koje smo posvuda, ne samo u Bibićevu Splitu, gledali na jednom jedincatom kvartovskom televizoru, crno-bijelom, razumije se. Anton Marti bio je veća zvijezda od svojih dugonogih, ali i debeljuškastih, plesačica.

Postoji i drukčiji pogled na te godine, 60-e. Otvorila se Galerija Studentskog centra te izlagala djela mladih i avangardnih umjetnika. Marinković je napisao "Kiklop", a Novak "Mirise, zlato i tamjan" (1965.).

Rolling StonesNa glazbenoj sceni vladao je soul, ili James Brown. Studenti su sanjali i u Beogradu, i u Zagrebu. Beatlesi i Stonesi bili su više od rocka, bili su manifest jedne mladosti. U hrvatskom se jeziku uz riječ "huligan" pojavila i riječ "bitlz".

Na neki način, dva TV prijenosa objedinila su sve nas. Prvi je prikazao slijetanje Apolla 11 na Mjesec 21. srpnja 1969., a drugi "intervizijski" prijenos jedne jedine pjesme Beatlesa: "All You Need is Love" (Ljubav je sve što ti treba).

Zagreb je već sličio na zapise o sebi, koje je pisao Zvonimir Milčec u "Pozdravi doma". Arsen Dedić već je napisao nekoliko antologijskih pjesama. Pa ipak, najpopularnije zvijezde bili su Mišo Kovač (koji je tada stanovao na Knežiji), Vice Vukov i Đorđe Marjanović. Nismo niti slutili da će svađa Vukova i Marjanovića na "Vašem šlageru sezone" biti svojevrsna paradigma svekolike naše budućnosti.

Glavni TV komičari bili su Mija Aleksić i Miodrag Petrović Čkalja. Bilo je to prije Smojina "Našeg malog mista" i Kerstnerovih "Gruntovčana". Nakon "Bonanze" i "Gradića Peytona" dobili smo, napokon, junake domoroce - ondašnje.

San o zajedništvu

Prizor s pariških ulica 1968.U tome je, možda, dio tajne povratka 60-ih na javnu scenu. "Kajnuti" kajkavci i "čaknuti" čakavci, kako ih je opisao pjesnik Dražen Mazur, pridružili su se štokavcima. Drugi svjetski rat sa svojim pobjedama, zločinima i podjelama (partizani, ustaše, domobrani itd.) bio je predaleko za novu mladost koja je odrasla od njegova svršetka. Za jedan kratki čas crvena marama i titovka bile su na djeci jače od bolnih rana njihovih roditelja. Nije bilo svrstavanja, ni prebrojavanja krvnih zrnaca, miješani su brakovi bili, samo pretpostavljam, u najvećem usponu. Jedna je mladost samo na čas živjela svoju mladost bez prokletstva povijesti i prošlosti u kojoj se rodila.

San o zajedništvu, ali ne samo onaj titovski, nego i kingovski odnosno pariški, bio je najljepša iluzija i stvarna mogućnost koju su te cure i dečki upoznali. Oni nisu skrivili šutnju, oni nisu imali velike i male tajne, oni su samo željeli komad svoje sreće na koju ima pravo svatko od nas.

U javnoj svađi jednog hrvatskog i srpskog pjevača malo je tko prepoznao zloguko proroštvo. Približavala se 1971. i Hrvatsko proljeće, kao svojevrsni vrhunac 60-ih. Možda jedini i posljednji način da multinacionalna, multikulturalna zajednica preživi. Na njega je odgovoreno pendrecima i tenkovima. Strah od istine bio je jači od straha od krvoprolića, ono je samo bilo odgođeno. Malo tko je vidio dalje od sebe, dalje od svoje životne prolaznosti, kao što je i običaj. Dalje se živjelo normalno - trebalo je zaboraviti na uznike, trebalo je pričekati novi naraštaj.

Igra namjernim zaboravom pokazat će se kao najsmrtonosnija igra. U Domovinskom ratu. Jer ako nismo zaboravili sličice Životinjskog carstva, japanke i druge "cvjetne" pikule, onda nismo zaboravili ni taj san o slobodi iz 60-ih. Čini mi se, napokon, da je i Hrvatsko proljeće njihovo dijete.

Povratkom tim prošlim godinama Hrvatska je dobila pravo na vlastitu nostalgiju, ne samo osobnu, kojoj pripadaju i mnoge stvari koje smo mi u Zagrebu dijelili s Beogradom, Sarajevom itd.

Američki povratak u šezdesete

Kritičar New York Timesa, John Rockwell, konstatirao je prije nekoliko dana da je 2005. bila u znaku odjeka 60-ih godina. "U izvedbenim umjetnostima, barem u New Yorku, 60-e su se produžile u 70-e", zapisao je taj kritičar plesa. Po njemu su vrijeme prije 40 godina obilježili eksperimenti i happening. Glavni eksperimentatori i inovatori - Merce Cunningham i Trisha Brown - ostali su vjerni svojim korijenima. Nimalo slučajno Rockwell spominje retrospektivu Roberta Rauschenberga u MOMA-i kao jedan od najvećih događaja prošle godine. (Izložba je bila postavljena i u Nici.) Njegovi kolaži nisu samo zabilježili to desetljeće rata i atentata (J. F. Kennedy, njegov brat Robert, Martin Luther King) već su bili snažan vjetar u krila Pop Arta. Tom umjetničkom pokretu treba pridružiti Beat pjesnike - na čelu s Ginsbergom - Normana Mailera, televizijsku "Ulicu Sezam", ali i Crne pantere da bi se dobila površna slika jednog vremena. Jedna od mogućih. (Kod nas su 60-e, prvenstveno, obilježili "razlogovci".) 


Željko Ivanjek

Broj preporuka: 0

ARHIVA ČLANAKA

Ovaj je dječak upravo pred javnosti položio test nježnosti, a kokoš koja mu je ušetala u zagrljaj prava je sretnica. Pogledajte presladak prizor dječaka koji grli kokoš.

LJUBAVOLOGIJA U PRAKSI

Kako živjeti u ljubavi?

Što ljubav doista jest? Kako je možemo svakodnevno živjeti? Kako odbaciti romantično, idealizirano shvaćanje ljubavi i prigrliti ono što ljubav istinski jest? Kako dopustiti ljubavi da nas osvoji?

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen