ZAGREB - Godina je 1990. Iz nizozemske booking agencije Paperclip koja je po Europi tada dilala koncerte američkih undergound rock-bendova stigla mi je crno-bijela kazeta “In A Priest Driven Ambulance”.
Jurcao sam Zagrebom u starom bijelom Golfu do daske razvaljujući to pankerski kaotično klupko psihodeličnog nadrogiranog rocka i instantno se zaljubio u autore te kazete - The Flaming Lips. No, kako ja i moj frend i kolega rock-kritičar Ante Čikara nismo našli nikoga tko je čuo za njih, odlučili smo u Galeriju SC za istih 600 maraka dovući nekog “popularnijeg”. Godinu ranije kupili smo Nirvanu za iste novce, ali usfalilo je datuma, pa su svi koncerti južnije od Graza otpali.
Neprepoznati
A onda je Nirvana potpisala za Geffen i “Nevermind” je eksplodirao jače od “Never Mind The Bollocks”. U Americi je počeo lov na alter-rock bendove i nitko više nije koštao 600 maraka. Wayne Coyne u ime benda potkraj 1991. potpisao je za Warner, više zbog Nirvane, negoli zbog toga što je “In A Priest Driven Ambulance” bio prvi uistinu izvrstan album Lipsa u kojima je tada značajnu rolu imao i Jonathan Donahue, inače pjevač Mercury Reva. Dave Fridmann već je bio glavni producent oba benda, poslije i drugih, pa čak i Pipsa.
Uslijedili su maštoviti “Transmissions From The Satellite Heart” i “Clouds Taste Metallic”, no unatoč slučajno iznjedrenom hitiću “She Don’t Use Jelly”, koji je završio u teen-seriji ”Beverly Hills 90210” i MTV-jevu crtiću “Beavis & Butthead”, trebalo je proći još nekoliko godina da šira publika prihvati uvrnute momke iz Oklahome i počne ih cijeniti kao, recimo, Radiohead.
Presudan album
Američki bendovi, naime, čak i kad su impresivni poput Lipsa ili Wilca, nemaju onu vrstu marketinga kojim Britanci glorificiraju i trže svijetom svoje, često lošije bendove. Doduše, ni The Flaming Lips nisu radili u svoju korist. Godine 1997. objavili su “Zaireeka”, čija se “prava zvučna slika” mogla čuti jedino ako se četiri CD-a slušaju istodobno na četiri stereo-uređaja. Šira publika prihvatila je Lipse tek s albumom “The Soft Bulletin” na kojem su kaos i eksperiment polako zamijenile božanstvene pop-melodijame, utopistički lijepe harmonije i kozmički divne orkestracijame, zbog čega su ga kritičari uspoređivali s “Pet Sounds” Beach Boysa. Coyne je govorio da je “tonski studio njegov instrument”, a krenula je i serija atraktivnih koncerata s obiljem videoprojekcija.
Perjanica art-rocka
Godine 2002., uoči dvadesete obljetnice osnutka u Oklahoma Cityju, The Flaming Lips objavljuju komercijalno najuspješniji album “Yoshimi Battles The Pink Robots”, nakrcan antiknom elektronikom, ali lijep i zavodljiv kao i “The Soft Bulletin”. Dileme više nije bilo; The Flaming Lips postali su perjanica američkog art-rocka, a publika se posve predala Coyneovim emocijama, ušuškanima u nježne gudače, zvona i rajske vokale. Tri godine poslije uslijedio je “At War With The Mystics”. Ako je “Yoshimi Battles The Pink Robots” bio psihodelični odraz napada 11. rujna, ovo je bio tužan i distorziran odraz rata u Iraku. Lipse su sve češće uspoređivali s Floydima, a koncerti su im postali još spektakularniji. Iako nisu prodavali milijune albuma, u rodnom Oklahoma Cityju dobili su ulicu, a u svijetu vodeće pozicije na open-air rock-festivalima. Kritičarske pohvale malo su splasnule, ali The Flaming Lips već su postali široko prihvaćen kult alternativnog rocka koji si može dozvoliti ekstravagance suludih virova psihodelije, free-jazza, krautrocka i prog-rocka poput “Embryonica”, popraćenu diverzantskom preradom cijelog “Dark Side Of The Moon” Pink Floyda. Dolazak The Flaming Lipsa na T-Mobile INmusic festival, bez sumnje je jedan od najvažnijih koncerta posljednjih 10-tak godina.
Snoliki nastupi
Jer osim što je maštovita, hrabra u eksperimentima i često briljantna u eklektičnom spajanju pop-glazbe i psihodelije, progresivnog i art-rocka, melankolije i ekstaze, Coyneova družina jedan je od najutjecajnijih i najcjenjenijih rock-bendova posljednjih 15 godina. Zbog snolikih nastupa, The Flaming Lips 2002. godine opravdano su uvršteni na listu “50 izvođača koje morate vidjeti prije nego umrete” magazina Q. Živi bili, pa vidjeli, no već potpisujem da The Flaming Lips na Jarunu zvuči kao san snova.
