ZAGREB - The Black Keys su koncem 2011. objavili “El Camino”, ponajbolji album protekle godine koji bi u budućnosti mogao promijeniti krvnu sliku rocka. Uz Waitsov “Bad As Me” i Cooderov “Pull Up Some Dust And Sit Down” bio je to najbolji album protekle godine, a taj koliko raznorodan, toliko i stilski srodan trolist ovog je mjeseca nadopunjen jednim sličnim trolistom koji čine “Blunderbuss” Jacka Whitea, debi “Boys & Girls” Alabama Shakesa i “Locked Down” Dr. Johna u produkciji Dana Auerbacha, gitarista i pjevača The Black Keysa.
Savjet unuke
Dr. John kaže kako ga je unuka uputila na albume The Black Keysa i gdje ćeš ljepšeg primjera od ovoga za tezu o rocku kao pangeneracijskoj glazbi. Nije se ni okrenuo, a već se našao s Auerbachom koji mu je obećao da će mu “srediti album kakvog već dugo nije snimio”.
Ubrzo su ušli u jedan nešvilski studio s bendom koji je okupio Auerbach, bez zgotovljenih pjesama, a Dr. John se prilagodio načinu rada kakav je posljednji put iskusio kao klinac koncem 50-ih.
Remek-djelo
U srpnju prošle godine u Zagrebu, zbigecan i u top-formi, Dr. John održao je pravu lekciju iz rhythm & bluesa, funka, rock & rolla i jazza a la New Orleans.
No, u klubu Boogaloo je bilo malo ljudi, koliko zbog cijene ulaznice, toliko i stoga što je Dr. John slovio za kultnu osobu, ali ne današnjice nego minulih vremena. “Locked Down”, baš kao i “Bad As Me” Toma Waitsa, vraća Dr. Johna u tu današnjicu i u suvremenu korelaciju s Jackom Whiteom i The Black Keys. Posrijedi je remek-djelo karijere Dr. Johna, ali i popularne glazbe 21. stoljeća.
Posrijedi je suvremeno djelo, poput Dylanovih posljednjih albuma kojima se istodobno može prilijepiti naljepnica retro, ali i prišiti etiketa moderno.
Uz iskustvo Dr. Johna i njegov pijanistički trade-mark zbog kojeg lako mijenja stilove, ako treba i unutar iste skladbe, “Locked Down” je i plod Auerbachove gitarističke imaginativnosti i napaljenosti da utisne svoj pečat u glazbeni gulaš New Orleansa iz kojeg je Mississippijem potekla kuhinja sveameričke glazbe.
Auerbach savršeno poznaje veze i prečice između jazza i francuskog vodvilja, soul i ska glazbe, swamp rocka i Afrike, bluesa i reggaea, funka i hip hopa, a sve se to, uz neizbježnu voodoo magiju i buntovnost Dr. Johna koji više svira orgulje negoli klavir i marleyevski zaziva “rebeliju i revoluciju kao posljednju soluciju”, prelomilo na genijalnom albumu.
Milostiv Bog
Navodno je Auerbach prije snimanja Dr. Johna nafilao snimkama zapadnoafričkih glazbenika iz 60-ih, a i okupljeni bend, iz kojeg valjda izdvojiti bubnjara Maxa Weissenfeldta i vođu puhača Leona Michelsa, više je nego zaslužan za ovako vibrantne pjesme.
U njima se Dr. John - zaključan u čemernom svijetu nakon 9/11 i Katrine, ali i razjaren njegovom hladnoćom i okrutnošću - ukazao kao neporažen frik, pomiren tek sa samim sobom, radostan zbog djece koju smatra anđelima i činjenice da je Bog prema njemu bio milostiviji i bolji negoli on sam prema sebi.